beats by dre cheap

Glazba i ja, dio drugi.

Sredinom devedesetih godina, postojala je i domaća scena. Gledano iz današnje perspektive bila je dosta podcijenjena i izložena kritici (često neopravdano) pogotovo gledajući je kroz prizmu na sva usta hvaljenog Novog vala, koji je obilježio osamdesete godine.

No ipak, bendovi poput Hladnog Piva, Kojota, Majki, Psihomodo Popa, Pips, Chips & Video Clipsa, Let 3-a, ipak su činili malu, ali jaku scenu, postojala je Jabuka kao ultimativni rock klub u Zagrebu tih godina, sada tek vidim da smo se često neopravdano žalili i kukali za nekim boljim vremenima, a živjeli smo (u glazbenom smislu) u sasvim solidnom dobu.

Uz lamentiranja o ulicama NY (Agnostic Front, Biohazard, Madball, SOIA) i problemima crnačke manjine i općenito socijalne nepravde u SAD-u (Body Count, Dead Kennedys, RATM), koja me je tih godina neobično „tištila“, nekako su se na mala vrata u moju liniju iz praška za pranje uvukli i neki domaći buntovnici koji su na zanimljiv i neobičan način zborili o našim, domaćim prilikama i ne prilikama.

U prvom redu riječ je bila o Hladnom Pivu, koji je sa svojim albumom Džinovski (1993. godina) nagovijestio da se nešto valja u podrumima i ostavama domaćih suterena. Nakon prvijenca došao je album G.AD (1995. godine), ova dva albuma iz moje perspektive obilježila su domaću scenu prve polovice devedesetih godina. Uz Hladno Pivo, Majke su također albumom Vrijeme da se krene (1996. godina) izašle iz anonimnosti i, uz Kojote i već nabrojane bendove pokazale da unatoč ratu, bijedi i ne izvjesnosti tih godina, još uvijek ima snage i volje za glazbu.

Kako su ratne godine odmicale, tako su se i zvukovi sa druge strane Dunava polako primicali. Balašević je polako izlazio iz ilegale, Partibrejkersi su ponovno postali redovni na tulumima i igrankama, Idoli, EKV, uglavnom stvari su dolazile u normalu, a moja osobna diskografija je bivala sve šireg i šarolikijeg sadržaja.

Srednja škola je završila, život je počeo, u glazbenom smislu počelo je doba odlaženja na koncerte, upoznavanja jedne nove dimenzije konzumiranja glazbe, koncertni virus koji sam pokupio 1999 godine sa prvim većim koncertom (Majke u Boćarskom domu), djeluje još i danas i sumnjam kako će ikada prestati djelovati. Osim koncerata na koje sam sve češće odlazio, velika promjena nastupila je mp3 kompilacijama koje su počele kolati. One su nadošle i baš poput meteora koji je navodno uništio dinosaure, utjecale su na daljnju budućnost CD izdanja.

Mene je u devetnaestoj godini života sustigla neizbježna Azra, Štulić sa svojim stihoklepstvom koje sam smatrao vrhuncem mudrosti i pronicljivosti ljudskoga uma, opsesija koja će potrajati dosta dugo, gotovo do polovice mojih dvadesetih godina života. Osim Azre, druga najvažnija karika bile su „srpske Majke“ kako mi ih je opisao prijatelj. Riječ je bila o Partibrejkersima koji su ubrzo u mojim očima postali sinonim za jedini sirovi garažni rokenrol ovih prostora, tako da Partibrejkersi i danas gotovo petnaestak godina kasnije ostaju jedini bend koji u mojim očima i ušima nimalo nije izgubio na aktualnosti i čvrsto drži svoju poziciju pri vrhu osobne diskografske ljestvice.

U čitavoj ovoj priči, posebno mjesto drži čovjek imena Đorđe Balašević, moj negdašnji sugrađanin, čiji su me stihovi često vodili i još vode krajevima koje sam nekada smatrao svojima. Da sam se bilo kojom drugom literaturom bavio koliko sam puta preslušao njegov kultni koncert u Sava centru, vjerovatno bi stekao doktorsku titulu i bio uvaženi član zajednice, a ovako znam sve o Bubi Erdeljan i Paji berberu, i što je najbolje nije mi žao, ali doista mi nije žao.

Hrpetina dostupne glazbe koja je tavorila u gigabajtskim količinama na tvrdim diskovima osobnih računala, neminovno je sa sobom nosila i kolateralne muzičke žrtve, odnosno promašaje poput punk-rock amerikanskih poskočica u vidu Offspringa, Bad Religiona, Green Daya ili nu-metal hibrida P.O.D, System of A Down, Alien Ant Farm, Papa Roach koji su na kratko vrijeme uzimali dio dragocjenog vremena prilikom traženja glazbenog puta u kaosu muzičkog bespuća. Svaka medalja ima dvije strane.

Kaos i lutanje sa početka novog milenija, polako, ali sigurno početi će se pretvarati u ponovnu čistu viziju koju će donijeti zrelije životne godine i zdravija promišljanja....

Paorski blues
http://outlawrebel.blogger.ba
12/07/2011 21:14