beats by dre cheap

Tekstovi

Tekstovi su zapravo jedina imovina koju posjedujem.

Moji tekstovi, moje litanije, naricanja, moji strahovi i unutarnji monolozi su sve ono što je samo i jedino moje, nepovratno i zauvjek ostaje samo moje. U tome se nalazi sva snaga onoga koji piše, taj osjećaj da stvaraš nešto što je dio tebe, nešto što može mijenjati papire, boje i jezike, ali na koncu ostaje uvijek isto i samo tvoje.

Moji tekstovi i moje pisanje sigurno nije najbolje na svijetu, možda čak nije ni osrednje, no dokle god služi kao auto-terapija, ne vidim u njemu nešto loše, nešto što uzima vrijeme i danak nekim unosnijim radnjama.

Zašto pišem? Postavljaju mi često ljudi pitanje slično, uz dodatak krasni i tako ljudski : "..kad od toga nemaš ništa?".

Ali imam! Imam tekstove svoje, svoje misli i monologe na papiru predočene. Ima u tome neka iskra, neka draž, ima u tome vatre, ljubavi, kajanja, ludila. Stoga baš naprotiv, ne da nemam ništa, nego imam sve, baš sve što mi treba da opravdam trenutke koje sam živio, jednom kad trenutak za pravdanje dođe.

Zar smo kao ljudi toliko plitki da svaki naš treptaj oka mora imati ekonomsko opravdanje? Zar svaka naša misao mora imati uporište u materiji? No da ne bi filozofirao bez osnovnih spoznaja o filozofiji, nastavljam svoj pačiji hod i pogled iz žablje perspektive, pogled na život, smrt, svrhu i cilj onoga što činim. Pišem tekstove koji odišu naivnošću, patetikom, elegijama i melankonijom, katkad rijetko bijesom i srdžbom.

Tekstovi su takvi, ne zato što drugi tako ih osjećaju, nego što ih ja takovima ćutim. Kakvi god da jesu, moji su. Pišem najbolje što znam, da sam Bulgakov znao bi bolje, ali nisam, što ne znači da slične emocije ne dijelimo spram crnih slova koja se polako razliježu ispred nas prostranstvima bijele hartije.

Je li tekst ovaj glas moga ega i samodopadnosti ili ispričnica kojom opravdavam pisanje od kojeg čini se kako nemam ništa?

Na to pitanje, odgovora iskrenog i pravog nemam. To su ona koplja koja lome se, one zamke i spoticanja u koje onaj koji piše nerijetko upada. Pisati o samom sebi, u samom startu je osuđeno na neobjektivnost i nedostatak kritike, no zamislite tek kako je čitati sve to kasnije? Čitanje je tek muka prava, crvenilo, nevjerica, sram koji u zaklon tjera. Čitati glasno svoje misli ogoljuje spoznaju da one ne pripadaju nigdje osim tamo odakle potekle su, u zapećke i tavankute glave koju nosim.

 Vani, glasne i jasne, te misli više nisu moje, vani na vjetrometini glasa ja više nemam pravo oblikovati ih, one su tuđe i ja ih se sramim. Zbog toga, svoje tekstove rijetko čitam, na glas nikako i nikada, samo ih spremam u svoju škrabicu taštine, koju ljubomorno čuvam najviše od samoga sebe. Jednom i ako, trenutak pravi dođe, biti ću ponosan na njih, čitati ću ih glasno, uživati u njima, a do tada vama strancima dajem na uvid imovinu najvrijedniju svoju.

Ne da joj sudite ili da je hvalite, tek toliko da se čudite i pitate : "...kad od toga nema ništa?".

Paorski blues
http://outlawrebel.blogger.ba
29/04/2011 07:58