beats by dre cheap

Rokenrol

Život je rokenrol. Barem nekima od nas. I dobra je to stvar.

"Biti isti, biti poseban, biti samo svoj" naivno ali iskreno i do kraja, kako Cane to najbolje zna. Rokenrol, pri tome ne mislim isključivo na gitaru, bas i bubanj, nego na čitavu paletu zvukova, promišljanja, stavova, dvojbi, je zapravo dobar pokazatelj stanja i duha društva u kojem obitavamo.

Rokenrol nije mrtav, mrtvi smo mi, nismo niti isti niti posebni a pogotovo nismo svoji.

Nas će sutra na rokenrol žurci kod omiljenih nam Partibrejkersa biti dvije stotine duša u najboljem slučaju, i to je rokenrol, znamo zašto smo tamo i znamo cjelivati brazde folka na našim neiskvarenim dušama balzamom dobre glazbe, pokreta. Pretjerujem?

Ceca, ako joj daju, napuniti će Maksimir, 60 000 duša bez duha pohoditi će taj "uhvati me pa me nosi" spektakl jada i taštine, Ceca, Severina, Brena, Seka, manje je bitno, bitna je poruka koju nam šalje ta spoznaja. Generaliziram?

Ne znam možda, ali znam da nas dvije stotine nećemo krojiti sudbinu za njih 60 000, vrlo vjerovatno obrnuto će biti, znam da nas dvije stotine neće se povesti za nekom budalom željnom krvi i ludila, velika većina ovih Belzebuba hoće i povodi se niskim strastina, amoralnošću, hedonizmom.

Opet generaliziram? Možda!?

No stanje svijesti na brdovitom Balkanu daje mi za pravo činiti to, kurve i lopovi, bez talenta i ideje, idoli su nacijama, idoli su rulji koja se povodi za njihovom bezidejnošću i žabokrečini jada u kojoj obitavaju.

Sipam li ja to žuč? Ne znam, možda!?

Ceci bi širom otvorio vrata, neka žena "peva", ako postoji 60 000 ljudi koji bi je došli pozdraviti onda je ovo njihov dom, a ja, ja sam samo gost koji pravila poštuje, ne postavlja ih. I to tako treba biti, ono smo što činimo, zašto glumiti da smo nešto drugo, bolje, pametnije, razboritije? Ima li smisla?

Red Cece, res Thompsona već stara je Hrvatska kremšnita, daleko poznatija od one ukusne Samoborske, što na starom trgu u Samoboru užitak je pojesti. I nije taj "dvored" paradoksa i jada samo boljka Hrvata, nego Balkana iz kojeg glavu na silu promoljujemo dok opanci nam na dnu po mulju tancaju.

Dođite sutra na Partibrejkerse, pogledajte nas dvije stotine što došlo je čuti nešto od čovjeka koji ima šta da kaže, možda je sve to naivno, smiješno, djetinjasto i u stilu Petra Pana, ali je barem iskreno i do kraja, barem je
rokenrol. Dođite i poslušajte ljude koji ne voze skupe automobile, ljude čije žene nemaju plastične sise, ljude koji plaćaju kredite, ljude čija djeca ne šmrču bijele linije da zabave moždane vijuge, ljude koji su netko poput nas, pa bilo to naivno, patetično ili ne znam kakvo, barem je rokenrol.

Pješke idem na posao, ne zato što moram, nego što imam tu sreću da mogu a i želim, kako me ljudi gledaju? Sa podsmjehom, "evo luzera koji nije uspio".

U čemu pitam se? Životu? Daklem uspijeh je kupiti auto na kredit od sedam dugih godina i sa njime ići na posao, eto "balkanoida", eto našeg shvaćanja što je dobro, što je zlo, što je uspjeh a što neuspjeh, eto nam Cece i sličnih tvorevina u drugom agregatnom stanju, eto jada, folka, turbo folka.

I zato sutra kada Zoran Kostić- Cane kaže "lobotomija, jedini način življenja", on se ne šali, ne pravi pametan, on je samo iskren, onakav kakav treba biti.

Iskren i uvijek do kraja, rokenrol.

Paorski blues
http://outlawrebel.blogger.ba
11/02/2011 08:34