beats by dre cheap

Damir

Beskompromisno, žestoko, bolno, znojno...samo su neki od epiteta nedavnog nastupa hardkor diplomtza Damira Avdića u Mochvari.

Izlazak na stage nekoliko minuta do 22 h i od tada više od sat i pol hardkora bez prestanka, energični sirovi rifovi pomiješani sa brutalnom lirikom tuzlanske poete stvarali su zaglušujući zid buke kao da u Mochvari nastupa punokrvni hardcore bend, dodavši tome Damirove grimase i gestikulacije u maniri "Paklene naranče" dobili smo zarazni hardkor- poetski- psiho koktel koji bi mnogim glazbenicima trebao pokazati kako se radi ono što se živi i voli.

Damira Avdića se štuje ili ne štuje, teško da postoji neka zlatna sredina i na tome mu treba skinuti kapu jer pokazuje doslijednost i iskazuje svoj stav sa nevjerovatnim gardom da se na trenutke osjeća neka vrsta straha u publici od psihotičnog pogleda koji vas traži po publici uz kaotičnu buku u pozadini. U svakom slučaju zvijezda hardkor podzemlja je rođena, glasnik nove "boli me kurac za sve" revolucije Damir Avdić dokazao je da postoji još baruta u ovoj balkanskoj melasi zatupljenosti, folka i materijalizma. Onur je mrtav! Damir je KRALj! Ovako nekako zvuče moji prvi dojmovi koje još vruće glave, opijen i nadobudan mahnito zapisujem na požutjelo parče hartije na svome stolu debelo iza ponoći, dok moj životni suputnik slatko sniva u susjednoj sobi ne zamarajući se "mojim" koncertima utorkom, srijedom ili četvrtkom kada nas nekolicina mislimo da "mijenjamo svijet", utvaramo si da smo "različiti, razboritiji, pametniji", da postoji neki vrag u nama koji raspoznaje istinske ljudske osjećaje i onu prokletu iskrenost koja nam toliko nedostaje, u ovom društvu sazdanom na RTL-u, Konzumu, Tmobile-u i Facebooku, utvaramo si da prepoznajemo "ušminkane antiglobaliste" koji svojim litanijama o nekakvim tobožnjim revolucijama samo uljuljkavaju alave kapitaliste u slatke snove nedodirljivosti i sigurnosti.

A zapravo sutradan se budimo mamurni, pa u svojim malim limenim kutijama jurimo u sama ždrijela đavolje alavosti i zaboravljamo te ne tako davne trenutke u kojima smo na nekoliko sati bili barem malo drugačiji, barem malo posebniji. To triježnjenje i prihvaćanje sveopće uštrojenosti je ono što ponajviše deprimira, ti neprekidni i nepregledni valovi "globalnog zatupljenja" umaraju i one najjače koji se usude usprotiviti sveopćim trendovima koji dubinu ljudske duše pretvaraju u plićake kojima gacaju nemoralni, jeftini, nečasni jebivjetri kojima se zatupljena gomila klanja čisto iz ljenosti i linijom manjeg otpora odbijaju malo zagrebati ispod te površnosti i zaviriti dublje, zaviriti i uvjeriti se da postoji drugačije i bolje, da postoji ljepše. I nije Damir, i nisam ja taj "mesija", taj lučonoša koji će povesti zatupljenu gomilu van tog sveopćeg mraka, ali ne mogu si pomoći i prestati mantrati te misli po svojoj glavi sa saznanjem da novo biće mojom "krivnjom" dolazi na svijet gdje su kurve i probisvjeti mainstream i idoli, dok su časni ljudi i inteligencija teška alternativa duboko skrivena u katakombama undergrounda.

Ali to je slika i prilika zemlje u kojoj živimo, pisac, pjesnik i glazbenik, urliče pred nas pedesetak, četvrtkom uvečer u nekoj gradskoj vukojebini i mi mu vjerujemo, pozdravljamo ga, plješćemo u znak odobravanja, smijemo se, divimo se. Sa druge strane kurve i prodani političari svakodnevno orgijaju pred našim očima, urliču, i opet se nađe gomila kretena koja i njima vjeruje, njima plješće u znak odobravanja, njima se divi, njih bira. Nisam mesija ali budala sigurno jesam, zamaram se takvim kretenlukom i noć provodim nagnut nad žuto parče hartije, dok se svijet nastavlja okretati taman isto kao i prije mojih monologa, al neka odrobijati ću i ovaj život kakav god on bio, teško da mi drugo preostaje na volju, kako sam već davno sam sebi pojasnio, život je kao Dunav, ima svoje korito i teče onako kako korito vodi, male nijanse nam samo preostaju na vlastitu volju sve ostalo će ionako proteći a da se nas pitati neće puno.

 I zato ću na koncu priznati kako nije Damir taj koji je kralj, Onur je okrunjen od svojih vjernih i mnogibrojnih podanika u hramu Hrvatske časti, poštenja i kulture Konzumu, mene je samo za trenutak ponijela euforija i nekoliko piva pa je vrabac pomislio da je jastreb, u zadimljenoj i mračnoj izbi smještenoj u ružnom dijelu grada, izbi koju mnogi sa gnušanjem zaobilaze jer "tamo se skuplja narkomanija, ološ i šljam" koji bi "svijet da mijenjaju a kita je sve što imaju".

Paorski blues
http://outlawrebel.blogger.ba
20/12/2010 06:40