beats by dre cheap

Kako sam popišao Jugoslaviju!? (proširena verzija)

Bilo je to ljeta Gospodnjeg 1989 godine ako me dobro sjećanje služi, ono sparno Panonsko ljetno popodne na jugu Bačke (tko ga je doživio zna o čemu pričam) kao da je netko krišom stisnuo pauzu na Božijem daljinskom, baš u trenutku dok je i sam Gazda zadrijemao tamo negdje visoko, pa taj spretni "uljez" kradom proučava ravnicu kao ulje na platnu, i divi se..

Stariji su u to doba prakticirali Panonsku "siestu", ostalu u genima kao podsjetnik na neka davna mora koja su se tu talasala, ispruženi na raznim komodama i kaučima po ljetnim kujinama, lagano preživajući masna tkiva domaćih životinja, a sunce bi se nadobudno momčilo visoko na obzoru. Mi bi klinci lunjali naokolo ne bi li kakvu sunčanicu ili nešto slično pokupili, kako bi moja baba stigla svaki put pripomenuti, uz obavezno "Đava te neodnio kud sivaš tom glavom po takom' suncu", heh baba, neke stvari ni ravnica ni Dunav promijeniti ne mogu, ali što sam stariji i ja sve više gunđam a sve manje "sivam", tako to valjda ide..

U to vrijeme je već naveliko "tamo neki" okupljao mase koje su padale u delirij i ekstaze kao na koncertima Elvisa tridesetak godina ranije, sivi mantili, bine i mikrofoni su postali dio svakodnevnice, crkve (pogotovo one stare švapske kuće za koje do tada nismo znali da su crkve) su bivale punije, a ja sam postao Hrvat.Mislim drugi su mi govorili "ti si Hrvat" sa prizvukom sažaljenja u glasu, no kasnije sam shvatio da je to prvotno čuđenje "novom" neobičnom pojavom u Bačkoj bilo dobro dok to sažaljenje nije preraslo u nekakav bijes, strah i suze, ničim izazvano barem sa moje strane. Tako to ljetno popodne par tadašnjih drugara i ja, u svoj toj idili i dosadi sparnog dana, "dosivamo" na nogometno igralište koje se nalazilo u neposrednoj blizini moje kuće, isto ono nogometno igralište koje će mjesecima kasnije postati lansirni poligon kalibara svakojakih vrsta projektila i čovjekolikih prispodoba.Pošto je sunce pržilo neumoljivo nije nam bilo druge nego sjesti na klupu za rezervne igrače koja je bila natkrivena pa je bio kakav takav hlad.

Sjediš i pričaš, smiješ se a nisi ni svjestan da su ti to poslijedni sretni trenuci koje provodiš u svome rodnom mjestu sa svojim drugarima od rođenja, ne zanimaju te "jogurt revolucije", autonomaštvo, Kostići, Božovići, sve je to nekako daleko, teatralno i na dnevniku u pola osam, kasnije shvatiš da je na brdovitom Balkanu puno toga teatralno u pola osam na dnevniku, i da nitko ničega nije svjestan i nitko u ništa nije siguran, a opet svako malo jedna generacija najebe u svoj toj teatralnosti i bezbrižnosti, jer nakon što me moj mjehur prisilio da odem iza kabine za rezervne igrače i piškim "sve je otišlo u Hondurac",ali d o s l o v c e sve, nadovezao bi se na Panonskog mornara. Na stražnjoj strani te, pod jarkim suncem usijane plave kabine se raskrilila nekakva prilično loše nacrtana dvoglava neman, sa jednaka četiri slova u sredini i jebiga da barem nije bila od krede ili da moj mlaz nije bio brži od pameti pa da nisam ostale pozvao da vide moje viđenje grba Republike Srbije (tada nisam znao kao ni oni značenje tog crteža) ne bi možda postao Ustaša, Tuđmanovac, Merčepovac, Vegetarijanac i šta ti je znam sve ne, pogotovo kada se priča pročula i kada su roditelji "drugara" čuli šta je tada već "koljač" (dalo se napredovati u titulama tih godina u Vojvodini, to se mora priznati) mali, tj. mladunče od "koljača" velikog napravio dvoglavom orlu neustrašivom. Jebiga, tako sada zauvjek obilježen tim sudbonosnim mlazom dvadesetak godina kasnije negdje mnogo zapadnije shvaćam i prihvaćam svoju ulogu i odgovornost za rušenje mile nam Jugoslavije, netko riječima, netko ustavima, netko jogurtima, netko puškama a ja kitom, svatko sa onim što mu je prvo pri ruci bilo, čini mi se.

No, moj pišalački pohod na same temelje SFRJ odnosno na suverenitet i dignitet njenih republika je dobio sasvim novu dimenziju u mjesecima koji su nadolazili, sve do svoje kulminacije krajem kolovoza 1991.g. Nevjerovatno je kako čovjek zapravo malo zna o sebi i ljudima oko sebe, jer do jučer si obični klinac iz obične obitelji nižeg srednjeg sloja, na vjeronauku si redovit u crkvi si redovit također (unatoč partizanskim filmovima koji su slučajno ili ne baš u vrijeme nedjeljne mise počinjali u sklopu one emisije «Dozvolite da se obratim» ), a već sutra sasvim nenadano bude se u tebi duhovi tvojih krvoločnih praotaca, u očima ti se pojavi luđački sjaj i dobijaš nevjerovatan poriv da kolješ malu nekrštenu Srpsku decu, dobro ako ne baš decu onda barem prvog komšiju do sebe s kojim si do tada dijelio svo dobro i zlo što bi vas snašlo. Čudno?

Pa možda malo, barem za tipove poput mene, jer do jučer sam bježao glavom bez obzira kada bi lokalni seoski koljač (e da je znao kako će mu zanimanje postati popularno narednih godina) došao zaklati ono jadno prase koje smo za to tovili cijelu godinu samo da ne čujem kako skviči, mislim bio bi licemjer kada bi rekao da bi mi to kasnije predstavljalo emocionalno-probavnu prepreku prilikom konzumacije onih finih čvaraka, švargli, kobasica, šunkica, slaninica ali opet smatram da nisam barbarin.

Premda nije me toliko smetalo to što su moji vršnjaci odjednom shvatili da je među njima odrastao mali hladnokrvni koljač koliko me smetalo to što sam ja zbog te činjenice trebao po njihovom razmišljanju vratiti se odakle sam došao, što mi je tada bilo teško za shvatiti jer došao sam iz Novoga Sada mali,crven i nabubren pa nisam znao kojeg bi efekta imalo to na geopolitičku situaciju da se ja vratim u Betaniju tj. Novosadsko rodilište. E da sam barem znao tada pola onoga što znam sada, mislim, ne bi se puno toga drugačije odvijalo ali bi barem imao nekakvu osobnu satisfakciju znajući da nisam imao gdje da se vratim jer sam bio jedan od rijetkih čiji je djed, pradjed i pra pradjed bio ravničarski težak za razliku od ovih đilkoša koji su bili mene spremni vraćati odakle sam došao, a djedovi im još opanke nisu skinuli od onog dana kada su iz vagona poiskakali pa pohrlili na stara švapska imanja tuđe bašče okopavati..

No..

Na koncu konca ipak su me poslali tamo gdje nikada nisam bio, a oni su ostali tamo gdje su došli, no najveća ironija u svemu tome je ipak to što su mi na neki način učinili uslugu, a da toga nisu svjesni, jedino što je ostao gorak okus nepravde nakon svega i nekoliko mrvica one tuge i sjete koje se katkad podastru starim masivnim drvenim astalom sjećanja..

Ali samo nekad i samo na tren...

Paorski blues
http://outlawrebel.blogger.ba
20/12/2010 06:24