beats by dre cheap

Subjekt

Dopustite mi da budem subjektivan, dopustite da kažem kako često iz vlastite kože ne mogu, što mene čini kao čovjeka, što čini moje misli i stavove ako ne moja životna iskustva, moja sudbina, moj put, moja sreća ili moj križ?

Teško je biti objektivan kada pričamo o stvarima i situacijama u kojima su mnogi od nas bili subjekti, manje je bitno na kojim smo stranama bili, jesmo li bili na istoj strani ili suprotnim stranama, činjenica je da smo bili subjekti i da na iste situacije gledamo katkad sasvim različito, često to različito proizlazi iz naše subjektivnosti i osobnog osjećaja ili traume vezane uz pojedini događaj. Dopustite mi da ponovim (premda ne znam kome više ponavljam) da ja ne mrzim Srbe, to što su mnogi moji stavovi suprotni stavovima mnogih Srba, to nije nužno mržnja, najčešće se radi o drugačijem pogledu, o različitom shvaćanju i različitom poimanju problema koji nas podjednako tište i opterećuju.

Dok pišem ove redove ponajprije ih upućujem dobronamjernim ljudima, ljudima koji subjekte svoje prošlosti ne koriste u ime beneficija budućnosti, ljudi koji razgovaraju, pričaju jer žele da se njihov glas čuje, žele da se njihova svjedočanstva čuju pa da netko pametniji i netko manje opterećen, netko "objektivan" u budućnosti pokuša od tog mora subjektivnih procjena načiniti kakvu objektivnu ekspertizu. Dozvoljavam sebi da budem naivan, da vjerujem kako će nekome jednoga dana biti u interesu napraviti takvo što, no drugo mi ne preostaje, osim nade, jer pomalo je već ovaj mornar umoran od valova osude i oluja "objektivizma" bez pokrića pojedinih subjekata čiji ego ne dozvoljava priznanje kako se ne radi o "objektivizmu" već sasvim suprotno, radi se o subjektivnosti i to u onom najgorem obliku, kada osoba nije svjesna koliko je subjektivna zbog silne želje da bude razborita i objektivna. Fašista sam majko od pamtivjeka, a Srbe mrzim još i duže od toga, samo mi nije jasno tko je npr. Miljenko Jergović da o tome tko sam i što sam ja, on sudi?

Znaju li upoće ljudi što znači nekoga mrziti? Budim se u jutro i mrzim, liježem na večer i mrzim, svakim dahom svojim mrzim, pa postoji li veće kazna ljudskom duhu od kazne da nekoga ili nešto mrziš? Mržnja duh izgriza, mržnja čovjeka svodi na nulu, na ništavilo, pa nema većeg neprijatelja duše od mržnje, pa ta ista mržnja ne čini ništa onome tko je predmet nje same, ona upravo ubija onoga tko je projecira. Zbog toga se pitam pa zar uistinu netko smatra da sam toliko ništavilo da nekoga istinski mrzim? Gledao sam jučer Teofila Pančića, čovjek ima svoje stavove, svoja razmišljanja, svoje subjektivne procjene, ja se mogu sa njima slagati ili ne slagati, ja im mogu proturiječiti ili ih potvrditi no sve dok smo svjesni da smo subjekti i kao takvi da smo subjektivni u mnogim temama koje nas povezuju, za mene tu nema govora o mržnji, po meni problem nastaje kada se jedan od subjekata počinje svrstavati u ulogu objektivnog promatrača koji je došao suditi istinu i laž, te svoje etikete i ocjene podijeliti svima nama koji se ne slažemo s njim.

Zašto pričam sve ovo? Pričam zbog toga što je moja osobna procjena i moj stav bio negativan spram vremena i načina na koji je predsjednik Srbije došao u Vukovar ispričati se, ne slažem se sa retorikom oko za oko, zub za zub posjećivanja stratišta bilo kojeg naroda, ne slažem se sa tim da se u ime lažne objektivnosti stratišta koriste za poravnavanje računa čiji korijeni su često mnogo dublje od suhog i mehaničkog "oprosti". Ne želim novi rat, ne želim se seliti ponovno negdje drugdje zbog toga što nismo spremni razumijeti jedni druge i suprostaviti vlastite subjektivnosti u nadi da će iz te konfrotacije u budućnosti doći do većeg razumijevanja a ne nužno novog sukoba i produbljenja jaza između dva naroda, suprostavljajmo se jedni drugima, pišimo, pričajmo, debatirajmo, u ime neke bolje budućnosti no nemojmo srljati u "bratimljenja" dok se na pojedinim stratištima krv nije još osušila, dok pojedina stratišta krv još nije isprala.

Tko je bio u Vukovaru i tko god je za Vukovar osobno vezan kao i ja, shvatiti će o čemu govorim, shvatit će da ne govorim o mržnji i želji za mržnjom, baš naprotiv govorim o razumijevanju, o različitim sudbinama koje iste stvari različito percipiraju, no i to sve ne bi bio toliki problem da ne postoji trauma, osobna trauma mnogim ljudima ne da iz vlastite kože van i zbog toga bi u svoj svojoj objektivnosti razni "miritelji" trebali imati mjeru, mjeru u istini ali i laži jer oboje je bolno i traumatično, te zbog toga treba polako, sa razumijevanjem da nas ima različitih sa različitim sudbinama i ožiljcima. Istina sama po sebi ne znači ništa ako je silom namećemo, ne znači ništa i ne može se posijati i kasnije ubirati plodove ako je tlo traumatizirano, etiketirano i kontaminirano od silnog otrova i žuči koji izbija na površinu zbog tog nepotrebnog srljanja, nepotrebnog sprinta dok mnogi od nas tek prave prve korake u tom smjeru, činjenica je i ta da mnogi nikada neće kročiti smjerom pomirenja, no pustimo da svatko svoje rane liječi onako kako zna, "jergovićevsko" prozivanje i etiketiranje ne daje prostora za razum, nego nas gura na nasapunanu dasku "ili jesi ili nisi" tipa, a to ne ide tako.

Ima nas i koji smo između, na granici, baš kao i moje selo nekada, dopustite nam da se saberemo, doći će to već jednom na svoje, čvrsto vjerujem u to.

Paorski blues
http://outlawrebel.blogger.ba
19/11/2010 14:43