beats by dre cheap

Ištvan

Ispod izlizanog crnog polucilindra nazirali su se crni uvojci, nekoliko uvojaka gotovo je prekrilo tamne upale očne šupljine u čijim su se dubinama nazirale kestenjaste zjenice oka, sitan nos tik ispod očiju više je ličio na kakav vrapčev kljun nego na nos odraslog čovjeka, ispod nosa razvučeni osmjeh i "zlatan zub", ali ne onaj iz pjesme, ovaj je ponosnom vlasniku uistinu bio zlata vrijedan, poslijednja bijela krhotina usne šupljine koja je rijetke obroke teškom mukom dovodila do faze gutanja. Sitno neuhranjeno tijelo spojeno tankim vratom nalazilo se ispod živopisnog lica našeg Ištvana Hegediša, stari crni "svatovski" sako zaogrnut preko leđa i smeđe jutene hlače preširoke za tanke noge, predugačke nogavice gotovo su se vukle po podu naborane na "cifrane" crne cipele, usporen hod pri kojem bi malo bolji promatrač ubrzo primjetio kako Ištvan Hegediš hramlje na desnu nogu.

Priča o hramljanju je išla ovako, Ištvan je začet u "grijehu", malodobna majka i nepodobni otac, muzikaš i cigan, zbog sramote u selu kako to već ide majčina obitelj strogo je čuvala trudnoću od komšiluka, "prebolila" je trudnica i boginje i ospice i zaušnjake za tih devet mjeseci, otac muzikaš je davno sa svojom bandom napustio selo a Ištvan je u tajnosti došao na svijet, ono što je uslijedilo nekoliko dana kasnije odredilo je Ištvanov život neslućenim tokom, odbačen od majke zamotan u krpu na gomili stajskog đubreta nedaleko od
sela pronašle su ga kako priča kaže svinje, svinja u čijim ga je zubima spazio
pastir i spasio od jezive sudbine, čudom Ištvan je preživio no ostao je znamen
na desnom kuku koji ga je pratio i podsjećao ljude na pomalo nevjerovatnu
priču.

Odrastao je u obitelji svog spasitelja, puno vremena je prošlo dok nije i sam
saznao tko je i što je, odnosno da spozna ono što nije i što nikada neće biti, a
to je pastir, s vremenom uzavrela je ona vruća ciganska krv u njemu, načuo
je doduše neke priče seoskih torokuša o sebi no već je bilo teško razaznati
istinu od laži, objedu od dobronamjerne priče, u ime toga pokupio je prnje i
zaputio se u bijeli svijet, sada kad razmišljam o tome sumnjam kako je pod
"bijelim svijetom" smatrao naše selo i Dudaru u kojoj se nastanio, no bilo kako
bilo sudbina ga je dovela tu do nas.

Pričao je da je putem sreo iz Apatina neke muzikaše sa kojima je nekada
davno svirao Lajoš Hegediš, cigan violinista, uvjeravali su ga da je isti on,
doduše sve se to odvijalo nakon par rakija i od njega ispričane priče kako je
načuo da mu je otac bio muzikaš, za par stotina dinara koje je imao uvalili su
mu na kraju violinu i to da čovjek ne povjeruje baš onu od Lajoša koja je "
slučajno" bila kod njih, kaže Ištvan da baš i nije vjerovao u istinitost svega
toga "al jebiga svidila mi se violina, možda čak više kovčežić crni kožni lepi",
svidjelo mu se i prezime Hegediš ( mađarski "violinista"), eto tako nekako od
prilike naše selo je dobilo svog prvog službenog seoskog violinistu i
zabavljača Ištvana Hegediša.

Mi klinci smo ga gledali i slušali sa zanimanjem, pogotovo onaj dio kada ga je
svinja nosila u ustima, sa razgoračenim očima smo gledali u ožiljak na butu
desne noge koji je znao ponosno pokazivati, u kolopletu istine, laži i
nagađanja ipak je bio neki Vrag u svemu tome, za neke sitne usluge učitelj
muzičkog Zvonko P. je Ištvana učio sviranju violine, onoliko koliko je znao nije
ni on sam bio kakav virtuoz a vidiš vraga Ištvan je bio, ubrzo je stao nizati
brze zavodljive kao bumbarov let melodije, pa onda malo spusti gas onako
prisloni se slušatelju na uvce pa onda se polako odmakne i opet oplete one
"unca unca" Mađarske poskočice, i nema šta, uživao je, osmjeh sa onim
jednim samo njemu zlatnim zubom se protezao od uha do uha dok bi svirao.

Mi klinci tada i nismo razumjeli baš to, više su nas zanimale priče njegove i
priče o njemu, njegova jadna odjeća, šepava noga, trošna nastamba u
smrdljivoj Dudari i opet neka na licu sreća, sjećam se jednom kad je stari sa
svircima došao kući, ja mu na ramenima, stara plače a Ištvan izbacio kez, ja
gledam oko sebe i nije mi baš bilo jasno šta se točno događa i od kuda sada svi ti ljudi oko mene, nije mi bilo jasno zašto stara plače i baba viče starom da me spušta dolje a svi ostali uključujući i starog se smiju, sada mi je jasno, ma nije stari stvarno nikada bio pijanac i bitanga, jednostavno zalomilo se pa kakav je to Lala koji bar jedared sa svircima nije kući došao.

Ostala mi je ta epizoda u glavi, ostala mi je i ta priča o Ištvanu, sretnem slične priče u nekim knjigama i stihovima na koje ljudi sada "otkidaju", a da znate pravo za pravo nije bilo toliko romantike u tome, ipak bio je to jad od života, Ištvan Hegediš noću svirac koji duše dira a danju cigan kojeg rijetki pogledi i pozdravi ispod oka biraju, svi oni veseljaci i lole, sve one ranjene duše špricerom i rakijom dan poslje bi se rijetko osvrnule na prispodobu u dronjcima koja bi tumarala okolo po seoskim rupama u potrazi za milostinjom.

Čuli smo da je umro nedavno, čak je i sina Jovicu dobio nedugo nakon što smo otišli, priča nam čovjek iz sela da i nisu bili u idiličnim odnosima, mali Jovica kaže : " Dobro da sam ga odžepo' prije sahrane imo je i evra' čak..", eto opet neka priča, opet mitovi i legende o Ištvanu, kad smo već kod legendi kažu ljudi da je iza velečasnog S. on bio drugi čovjek u selu kojem se ispovjedalo, doduše ne namjerno i često ne svjesno al' sviralo se i za vragolaste komšinice, neutješne udovice, zaluđene momcove...

Sve u svemu Ištvan Hegediš (1951-2010), svirao u miru.

Paorski blues
http://outlawrebel.blogger.ba
28/10/2010 18:57