beats by dre cheap

Kiša

Uljuljkani u vlastite misli, lagano se drmuskamo prašnjavim makadamom u našem crvenom fiatu 1300, zvanom "tristać", prve kapljice ljetnoga pljuska spuštaju se lijeno niz staklo, prve kapljice koje nam dolaze kao vijesnici one crne nebeske nemani kojoj hitamo u susret, crne nemani koja tamo iznad Vukovara riga munje i prosipa pljuskove krupnih ljetnih kapi po užarenim gradskim pločnicima.

Ćuti se tišina, znate taj osjećaj?

Tada sam ga prvi put osjetio i spoznao, čudan osjećaj "zaglušujuće" tišine i snažnog pritiska nadolazećeg nevremena, nešto je čudno bilo u zraku, neka ustajalost, neki čemer, vonj raspadnutih životinjskih lešina kao da je izbijao iz zelenih šumaraka bačkih lovišta, šumarci zelene paprati i mirisa bazge kao da su se povukli pred nadolazećom nemani, strah, nekakav strah se uvukao u nas.

"Izgleda sine, ništa od pecanja danas" - prekinuo je tišinu stari, dozvavši usput i neke druge zvukove koji kao da su nestali na neko vrijeme, ponovno se vratio drhtavi zvuk starog "tristaća" i klepetanje blatobrana neravnim puteljkom.

"Ništa da, šteta znaš kako se crvenperke i cverglani dignu gore sve do površine pred kišu, kao da love zrak"- ustvrdio sam pomalo sneno, još zaokupljen mislima o tišini koja nas zaglušuje.

Stari nije odgovorio ništa, možda i zbog pljuska koji se spustio na nas, u trenu izbrisavši tragove malih kapljica po staklu, nastupilo je nevrijeme, neman je bila točno iznad nas, okrenuli smo se na sada već blatnoj cesti i uz nepravilne taktove krupnih kapi koji su dopirali sa krova, krenuli natrag put sela.

Bio je kraj kolovoza mjeseca tisuću devetstotina devedeset i prve godine, put prema kući protekao je uz istovjetnu tišinu i zamišljeno zurenje u jednolični ritam brisača koji kao da su hipnotizirali dvoje suputnika vodeći ih krivudavom cestom prema selu, nisam ni znao da sam tada posljednji put bio tako blizu Dunava, posljednji put blizu onog "starog" čistog Dunava koji je odnio svu bijedu prijašnjih ratova tamo dole prema Crnom moru, tko će ga znati koliko će mu trebati da se očisti mulja koji je uslijedio te godine.

Iz hipnoze i tišine u javu nas je vratilo poznato skretanje u našu 16. Juni 1965, rupa u asfaltu na početku ulice označila je kraj neuspjele nedjeljne ekspedicije, u zraku je lebdio miris donedavno vrućeg asfalta natopljenog ljetnom kišom, neman je polako povlačila svoje krake dalje od nas zaputivši se tamo dalje prema Baču koji je suncem okupan u tišini čekao prve vijesnike kiše.

Prvi "uvozni" štap za pecanje, stigao za moj nadolazeći rođendan "čak" iz Mađarske, ostao je neupotrebljen, blinker načinjen od "čudnovate" smjese još "čudnovatijih" metala za kojeg su štuke postajale kederi ( barem sam se ja tako hvalio u svojim pecaroškim nadmetanjima), to čudo tehnologije ostalo je zataknuto na gredi dvorišne šupe, sva moja pecaroška iskustva do dana današnjeg ostala su utemeljena na ručnim radovima i štapovima bambusa, čije su udice češće pucale nego pecale, vrag će ga znati koliko sam "piercinga" udijelio cverglanima i karašima diljem dunavaca.

Kada je neman konačno u potpunosti izčezla, na obzoru se pojavila neizostavna duga, baš ona ispod koje ako prođeš mijenjaš spol, barem je takva priča kružila, tako da se mi dječaci baš i nismo utrkivali provjeriti istinitost priče, draže su nam bile naše "oguljene" glave od dugačkih repova čije je češljanje često završavalo u suzama, a i čičak je bio neprijatelj pogotovo ako ga neki dripac nesuđenoj simpatiji iz "ljubavi" zafitilji u kečke, ne pomaže ni "kuku" ni "lele" samo škare i suzne oči njene.

Nekoliko dana kasnije, neman se vratila iz Bača na naše kapije, vijesnici bradati i nakićeni nagovijestili su maslinasto zelenu hordu koja se nadvila nad naše selo, nevrijeme je ovog puta došlo da ostane, tišinu su parali zvukovi "šabačke" pijace, a nebo?

Nebo se crnilo od crnog oblaka dima, oblaka iza kojeg se nije pojavila duga, baš naprotiv pojavila se i ostala je samo bezbojna i bezlična tuga, iznad Vukovara su sijevale neke "drugačije" munje, crna neman se proširila onim krivudavim puteljcima sve tamo do Dunava, do skele, do obronaka grada, podmuklo tutnjanje čulo se u daljini, niti malo nalik na ono nepravilno bubnjanje krupnih kapi po krovu našega fiata 1300, miris u zraku nije nalikovao na paprat i bazgu, vratio se onaj čudni vonj nečega lošeg, nečega što se raspada, ljudske glave uljuljkane u misli zamijenile su ljudske glave opijene ludilom.

Uljuljkani tako u svoje misli, kao na početku priče vozili smo se prema Novom Sadu, zaglušujuću tišinu je remetilo povremeno tutnjanje u daljini, ponovno su se pojavile prve kapljice nadolazeće kiše koja nas je pratila putem, brisači su vrtili svoj jednolični ritam, pet silueta u autu nijemo je pratilo njihov zavodljivi hod, pet silueta na putu u nepoznato.

Paorski blues
http://outlawrebel.blogger.ba
29/09/2010 12:23