beats by dre cheap

Mr.Tamburine man

Ponekad zavidim zmijama, čak i kada nisam na halucinogenim tvarima, zavidim njihovoj mogućnosti preobrazbe, mogućnosti čišćenja. Zamišljam sebe golog sa "ciferšlusom" na palcu, "ciferšlus" se od palca proteže sve do potiljka cijelom dužinom tijela, u trenutku kada mi sve dosadi, kada stojim pred zidom poznatim u tijelu poznatom, zamišljam kako od palca potežem taj "ciferšlus" preobrazbe sve gore do potiljka.

Iz otvora izlazim novi Ja, stara ljuštura sa svim ožiljcima i prljavštinama ostaje iza mene, zaboravljena i zgažena, na neki način tješim se kako to nebi bio bijeg, to nebi bio kukavičluk, bila bi to preobrazba. Osjećaj taj i želju tu često manifestiram asocijalnošću, čahurom u kojoj čuči uvijek isti Ja, i čeka, čeka...

U nekim romantičarskim tlapnjama ovakve primisli zaokupljaju moj um, htio bi da odem, da odem daleko od ljudi, daleko od gradova, daleko od svega, krediti, stanovi, automobili, računala, djevojka, roditelji, rodbina, htio bi da odem u Ande, u planinske lance, u visoravni rijetkoga zraka i zelene trave, u visoravni mira.

Što sam stariji dakako šanse za preobrazbu su manje, što sam stariji
ljuštura je deblja, prljavija i teže se skida, tragedija u svemu tome je ta da
je unatoč tome želja za preobrazbom sve veća, možda zato što se bliži
kraj, možda mozak šalje signale da sam na putu prema dole, na putu
prema dole i sada bi htio da odem.

Ljuštura ova na meni je zapravo sve ono plitko što život nudi i što Ja
tražim, svi oni obroci, sva ića i pića, sve te pune mješine trenutnog
zadovoljstva koja ljušturu čine sretnom, ne Ja, ljuštura je ta koja je
sretna, ljuštura je ta koja slatko preživa uljuljkana u slatki hedonizam plitkih misli i tjelesnih satisfakcija.

"Na čemu si ti?" , pitanje često upućeno meni, pitanje koje me nasmijava i rastužuje istovremeno, nasmiju me ljudi dobri i brižni kojima je stalo do mene, ljudi koji me to pitaju u naivnoj želji da pomognu, rastužuje me sa druge strane to ne razumjevanje, to pripisivanje ludilu svega što nije u okviru zadanih nam ljuštura i plićaka u kojima naše misli gacaju.

Unatoč svemu nisam ja pametniji i odabraniji od bilo koje druge ljušture oko mene, samo katkad Mr.Tambourine man dopusti da misli mi odvrludaju dalje iz ljušture, ali samo na korak i samo na tren, samo na tren osjećam se drugačijim, možda je slučajnost a možda i peh, ne znam, čudan je napose taj Mr.Tambourine man.

Paorski blues
http://outlawrebel.blogger.ba
11/08/2010 19:38