beats by dre cheap

Baba

Na samom kraju Temerinske ulice, tamo gdje je stari trotoar već polako gubio bitku sa makadamom smjestila se omalena, godinama zapuštena oronula kućica, mješavina blata i sijena se već dobrano nazirala, tek su se u tragovima ponegdje javljale bijele oaze kreča kao kakvi osamljeni otoci u moru sivila oronulih zidova. Stara taraba koja se od čela kućice protezala sve do prve susjedne kuće udaljene dvadesetak koraka, više je otkrivala no skrivala što se sve odvija i krije u prednjem dvorištu.

Dvorište koje je bilo vidno zapušteno i zaraslo, ostavljeno zubu vremena na milost i nebrigu, a vrijeme kao vrijeme neumoljivo briše tragove prijašnjih događaja, tek pokoji znak iščezlih vremena izviruje iz guste drače i korova, korov polako ali sigurno guta presušeni bunar, stara drvena kolica, veliki panj nekada velikog oraha, tek tamo uz samu tarabu dobrano zahrđali stroj za krunjenje kukuruza još donekle pruža otpor, drača oko njega je ipak nešto niža jer goropadni stroj na četiri noge koji melje sve pred sobom ipak se ne misli tako olako predati, kao posljednji bastion prošlog vremena ponosno se uzdiže iznad korova i trave. No, na stranu i stroj i njegova goropadnost, trava i korov posustaju ponajviše zahvaljujući teškim i bolnim nogama stare babe Mutavdžićeve, staračke ruke još uzmognu koji klip okruniti za onih par kokoši što tužno kokodaču iz „kao babin zub“ klimave nastambe sa druge strane žičane ograde koja je dijelila prednje od zadnjeg dvorišta.

Kokoši možda i nisu tužnu baladu kokodakale no u onom okruženju čemera i jada, svaki zvuk, svaki pokret, svaki šum vjetra, svaka kap kiše, sve je to nekako zvučalo i izgledalo tužno i jadno. Baba Mutavdžićeva, tako smo je zvali, stara Švabica udovica još tamo od kraja drugog svjetskog rata iz kojeg se pokojni muž Zoltan Mutavdžić nikada nije vratio, pričalo se kako je bio na „pogrešnoj“ strani kada se početkom rata uputio u rodnu Mađarsku, navodno je pred sam kraj rata pristupio „strelastim krstovima“ te je ubijen u nekom od mnogih obračuna sa Partizanima, „navodno“ bi značilo kako selo tako priča, prava istina je vrlo vjerojatno nešto ili potpuno drugačija, vrag će ga znati, no bilo kako bilo baba Mutavdžićeva je tako ostala sama sa ženskim djetetom, na kraju ulice, na rubu sela i egzistencije.

Crnina iz koje nije izlazila je bilo glavno obilježje stare povučene žene, glava zamotana u crnu maramu i upalo lice koje se nije previše isticalo niti odavalo osjećaje i emocije, nekako se uklopilo u sumornu sliku koja ju je okruživala, neka od mojih prvih sjećanja vezana su za to upalo staro lice i trošnu kuću, gotovo još uvijek mogu osjetiti vonj vlage koja je izbijala kroz zidove i buđavih hrpetina posteljine i perjanih jastuka na onom masivnom bračnom krevetu koji je zauzimao gotovo cijeli sobičak, u samom kutu sobe se smjestila mala peć na drva i pokraj peći šamlica na kojoj je baba često satima boravila.

Ulazna vrata na kući su bila jedan od glavnih razloga zbog kojih sam imao priliku upoznati unutrašnjost „strogo“ čuvanog sobička, baba je bila u vječitom strahu od toga da će joj netko ući u kuću, nešto ukrasti ili joj nauditi, strah koji je vjerojatno bio uzrokovan u neka prijašnja vremena dok je još bilo nešto što bi vrijedilo ukrasti i dok je bila sama sa djetetom, no strah koji je očito dobro ostao urezan u svijesti stare žene i sada kada je većina zaobilazila kuću, čak i kćerka te unuci koje je imala su je jako rijetko posjećivali, živjeli su u Titelu koji kao da je bio na kraju svijeta, no sve to nije spriječilo babu da ulazna vrata dodatno osigura sa lokotom kojim je uredno zaključavala kuću prilikom svakog izlaska, pa makar samo do zadnjeg dvorišta. Poanta kod lokota bi bila ta da ključeve moraš gotovo uvijek imati uz sebe, no baba bi nerijetko izašla iz kuće i uredno škljocnula lokotom dok bi se ključevi veselo „smješkali“ nataknuti na čavlić u zidu sa unutarnje strane, tu sam nastupao ja, provlačenje kroz rupu u vratima i dobavljanje ključeva, nagrada koja bi uslijedila više bi zanimala kakvog numizmatičara nego što je tada zanimala mene s obzirom da je većina valuta i kovanica u posjedu babe vuklo porijeklo još od vremena Franje Josipa, no nagradama se ne gleda u zube, baš kao i poklonjenom konju.

Strah, neimaština i nepovjerenje spram okoline nakon toliko godina samoće mnoge su stvari u životu babe Mutavdžićeve dovodile do apsurda, lokot na vratima koja su jedva držala taj isti lokot, staklena stjenka tih istih vrata koja se od jednog komada pretvorila u desetke manjih komadića stakla međusobno povezanih žvakaćim gumama koje sam ja uredno nakon „prožvakavanja“ ispostavljao babi kao vezivni materijal, rijetko korištenje električne energije na koju je bila spojena kuća jer baba bi govorila „ulično svjetlo je dosta taman da se lepo vidi“, jedini „luksuz“ koji bi stara baba Mutavdžićeva sebi priuštila bila je „Alpina“, koliko se sjećam radilo se o nekoj vrsti „traubisode“ i proizvodilo se u Apatinu, prodavalo se u onim zelenim litrenim bocama u kakvima se prodavala i još se prodaje mineralna voda, osim par gutljaja soka obavezan je bio i „tringelt“ koji je baba sa ponosom ostavljala u mojim rukama kada sam vraćao kusur, „tringelt“ koji se sastojao od onih par žutih kovanica koje su bile u opticaju samo kako bi se imalo što nalaziti i zveckati u raznim „ćasama“ i kutovima u kući u koje biste rijetko pogledavali.

No sve u svemu ipak se sa vremenom razvio jedan oblik prijateljskog odnosa između babe Mutavdžićeve i mene, što je bila rijetkost s obzirom na to da je sama baba često nuđenu pomoć od susjeda, pa i mojih roditelja uredno odbijala, svaki oblik društvenosti i socijalizacije nailazio bi na otpor od nje same, čudan karakter je nosila u sebi, neku zagonetnost i začahurenost, čak je i u rijetkim trenucima kada bi nešto pričala pokazivala prilično slabo znanje jezika koji je bio neka vrsta njemačke ekavice, sve u svemu baba je bila poput klipa koji se zaglavio u koloturu vremena, živuća relikvija života kakav se živio još u doba stare Jugoslavije, zanimljiva osoba, jedna od onih pojava koje vam ostanu urezane poput brazde u sjećanja.

Vijest o babinoj smrti dočekala nas je u našoj novoj domovini nekoliko godina nakon odlaska, kažu ljudi kako se smrznula u zimu 1994 godine, na onoj šamlici pokraj one ugasle peći na drva koja je posljednjih desetljeća uglavnom klipove mjesto cjepanica gutala, tako sam je barem ja zamišljao, kako nepomično sjedi i zuri u prazno, nisam volio pomišljati na to kako je zaključala lokot i ostala vani u dvorištu cijelu noć na zimi jer joj nije imao tko uskočiti po ključeve da se vrati u toplo, mrska mi je bila ta pomisao premda je ipak bila malo vjerojatna, stara legenda baba Mutavdžićeva, uvijek me zanimalo na koji način je ona shvaćala situaciju koja je nadošla, kako je ona shvatila zašto su neki ljudi odlazili a neki drugi dolazili, nije imala televizor, radio, nije znala čitati, što i nisu bile neke mane i nedostaci tih godina u Vojvodini, barem se pod stare dane poštedila probisvijeta i vucibatina, stara baba Mutavdžićava, na rubu ulice, na rubu vremena, na rubu naših razmišljanja i života a opet nekako često tu među nama, u našim pričama i sjećanjima, tko bi ga dovraga znao zašto, valjda ima nešto zanimljivo i mistično u tim posljednjim krhotinama zaostalih vremena, u tim živim eksponatima nekih prošlih drugačijih ljudi i vremena.

Paorski blues
http://outlawrebel.blogger.ba
13/04/2010 21:07