beats by dre cheap

Sud

Prije sada već gotovo desetak godina ako se dobro sjećam moj otac je dobio priliku sudjelovati u sastavljanju optužnice za ratni zločin na ime Vojislava Šešelja, onaj dio optužnice koji se odnosio na područje Vojvodine i protjerivanje nesrpskog življa većinom iz Srijema i južne Bačke, sudjelovao je u obliku svjedoka te je svoja svjedočanstva proteklih događaja imao priliku iznositi haškom istražitelju koji je od strane suda bio dodijeljen u tu svrhu.

Epilog svega je bilo odbacivanje optužnice protiv Vojislava Šešelja, odnosno onog dijela koji se odnosi na Vojvodinu.

Nismo ostali pretjerano iznenađeni tom i takvom odlukom, govorim u množini jer stari je znao često po povratku sa svjedočenja komentirati kako od toga neće biti ništa, istražitelj koji je razgovarao sa ocem je po očevu pričanju „bio upoznat sa političkom situacijom tih godina u bivšoj nam državi taman toliko koliko je otac imao relevantnih saznanja o englesko – argentinskom sporu oko Falklanda“, naime istražitelj je ponešto pročitao, otprilike je na karti Jugoslavije znao prstom uprti i razaznati republike, sa autonomnim pokrajinama je imao manjih ali ipak nekako savladanih problema, no sve ono bitno i sva ona suština problema koji nije nastao početkom krvavog rata već mnogo ranije, sve to je dragom gospodinu istražitelju bila jedna velika nepoznanica, „špansko selo“ rekli bi stariji ljudi.

Ko' za vraga baš takav engleski fakultetlija „mislim da sve znam“ karaktera se namjerio na oca koji je sa druge strane ko' za vraga jedan od onih gotovo pomahnitalih sakupljača podataka, stari je imao nekoliko tomova svojih osobnih zapisa i novinskih isječaka, od samog početka uspona Slobodana Miloševića pa sve do početka krvavog raspada Jugoslavije, a i to je bio samo dio materijala jer jedan veliki dio je ostao u Vojvodini zakopan nekih metar i pol u zemlji našeg zadnjeg dvorišta, zakopanih jedne ljetne večeri mjeseca srpnja tisuću devetsto devedesete godine nakon očevog povratka iz zatvora, sjećam se da sam gledao starog kako među kokošima i pijetlovima kopa rupu u dobro nabijenoj zemlji zadnjeg dvorišta, pokraj njega su stajala kolica (tačke) puna prepunih fascikala i bilježnica, nadao se da će kokoši brzo zamesti trag pa će biti teško primijetiti bilo što neobično u slučaju pretresa, sada kad pričamo o tim događajima čak se i smijemo starom i njegovoj „domišljatosti“ u zametanju tragova kao da se radilo o špijunskim podacima a ne o običnim promišljanjima i sakupljenim podacima iz dnevnih tiskovina tih godina u Srbiji.

Jednog dana ako bude volje u ocu izaći će i ta knjiga na kojoj već sa prekidima dvadesetak godina radi, djelo po količini podataka u rangu Hrvoja Šošića ( interna šala na očev račun) i njegovih uradaka. I što sada takav čovjek može reći jednom strancu koji je po službenoj dužnosti došao saslušati svjedoke, pogotovo kada se zna da je velika većina ostalih svjedoka, protjeranih i obespravljenih ljudi pripadala onom paorskom sloju nezainteresiranom za politiku i politička zbivanja, ljudi koji su na pitanja istražitelja klimali glavom za „da“ i „ne“, ljudi koji su svoja ionako štura svjedočenja bili primorani prepustiti na slobodnu interpretaciju prevoditelju koji je na engleskom jeziku trebao dočarati način i razloge zbog kojih su ti ljudi bili primorani napustiti vlastite domove, svoje traktore i plugove, tanjirače i oranice, sve ono što su u životu stvorili i što im je životu davalo smisao, istražitelj naviknut na slijeganja ramenima i nevoljku priču o prošlosti niti oca koji je imao volju nije pokušao ozbiljnije saslušati i razumjeti.

Optužnica je na koncu odbačena, dakako da drugačije nije niti moglo biti.

Ljudi su svoje salaše, štale, njive i traktore na koncu izgleda napustili iz čiste obijesti i dosade, pritisaka nije bilo ili ih je bilo u neznatnom postotku koji se ne može uzeti kao mjerodavno stanje stvari, zatvaranja su u nekim slučajevima bila gledano strogo zakonski legalna, prijatelj moje obitelji koji nas je svojim žutim Golfom jedinicom odvezao kumovima u Novi Sad onog sudbonosnog dana se vratio u selo u nadi kako „nije sve to tako strašno“ te se nekoliko dana doslovce skrivao po tavanima i pušnicama u pokušaju izbjegavanja mobilizacije i slanja na Vukovar, nakon što je u konačnici uhvaćen optužen je za izbjegavanje vojne obveze (formalno je bio obavezan odazvati se pozivu), nakon što je i nakon uhićenja i izvođenja na vojni sud i dalje odbijao pristupiti vojnoj postrojbi optužen je i za anti državnu agitaciju te mu je uredno zalijepljeno osam godina robije.

Drugi slučaj čovjeka, radnika na seoskoj ciglani koji je sa politikom bio na strogo Vi, koji za vrijeme pauze za ručak džepnim nožićem jedući mesni narezak iz čiste nepromišljenosti i dosade, na propagandnom plakatu Slobodana Miloševića izreže oči i bude prijavljen od strane revnih „branitelja pravoslavlja“ svojih dojučerašnjih radnih kolega i komšija, dobija otkaz i završava na sudu te na koncu biva osuđen na zatvorsku kaznu u trajanju od nekoliko mjeseci.

Takve i slične sudbine, sve je to otišlo sa Dunavom, ostali su ožiljci u glavama, baš jučer se stari susreo sa dvojicom braće starim prijateljima iz sela, sad žive u jednom malom mjestu u Slavoniji, žive u jadu i bijedi, psihički oboljeli, imaju iznenadne napade straha, kronična depresija, sve u svemu jad nekada normalnih i dobrih ljudi, znate što je napravio jedan od njih i sa tim postupkom presudio sebi, bratu i svojoj majci pod stare dane da se seli iz kuće u kojoj se rodila?

Malo je bio popio i zapjevao „Ustani Bane“, u svojoj kući, u svojoj sobi među onom gomilom ploča, knjiga i fliperom, da baš onim pravim pravcatim fliperom koji je meni klincu uzimao dah, čovjek je imao fliper u sobi ima li se što poželjeti više od života?

Netko je sa ulice uspio čuti kako pjeva, policija, provokacija, poticanje međunacionalne mržnje i rušenje Jugoslavije, nakon toga tavan, tavan i spavanje na podu, klasika bačke ravni proklete 1990-e, ne želim se sada izgubiti u nelinearnom nabrajanju pojedinih životnih sudbina i tragedija, naveo sam neke primjere tek toliko da bih donekle dočarao o kakvim se „zločinima“ radilo i kakva je bila „kazna

Kazna“ koja je u instrukciji Slobodana, Mihalja, Vojislava i sličnih sama po sebi bila ujedno i zločin protiv čovječnosti i osnovnih elementarnih ljudskih prava, zločin koji je odbačen kao takav te na neki način opravdan i legaliziran za sva vremena, akteri zločina polako pakiraju kofere za oblake, žrtvama ostaje samo onaj bijedan osjećaj obespravljenosti i gorak okus nepravde.

Nakon završetka drugog svjetskog rata u mnogim deklaracijama o ratnim zločinima, izričito se uz ubijanje, ozljeđivanje, protjerivanje, navodi i duševna bol kao jedan od segmenata ratnog zločina, psihički i fizički teror koji na koncu dovodi do raznih oblika duševnih bolesti i poremećaja, svjestan sam kako je takav zločin puno teže dokazati od dokaza koji nude mrtvi i ranjeni, no katkad gledajući propale živote, propale obitelji, ljude koji samo čekaju smrt zapitam se da su znali što ih čeka i da su mogli birati između smrti i ovakvog nazovi života, pitam se što bi odabrali.

Paorski blues
http://outlawrebel.blogger.ba
30/03/2010 17:43