Paorski blues

Cinično anarhističko laloška lupetanja..

25.02.2010.

Katakombe

„Kosa mi se na glavi diže
i strašno me ljuti
kada vidim da idioti
postaju cijenjeni ljudi
u novinama neki frajer glasno trubi
zaboga recite narodu
da se javnost buni…“                                 

 

Napisao ovo (pa kasnije sam sebi pljunuo u usta, više puta) jednom davno veliki pjesnik Balkana.No nisam više u tim godinama kada sam zapjenjeno tumačio J.B.Štulića „nevjernicima“, kada sam ga smatrao „buntovnikom sa razlogom“, vremena kada sam htio biti baš kao on. Sada samo sa sjetom i smiješkom gledam na svoje školske bilježnice, na svoje ormare oblijepljene strašno važnim porukama, naputcima i uputama kako mijenjati svijet.

 

Uštrojilo me brate..

 

Stih kojim započinjem tekst više ne tumačim na glas, ispao bi smiješan, zapjevušim ga ponekad onako sebi za dušu, pjevušim ga u općinskim hodnicima u kojima osjećam jezu koju kod zubara nisam osjećao ni kada sam znao da će mi brusiti zub do korijena bez anestetika, pjevušim ga u tim katakombama nerada gdje začahurene i uhljebljene ličinke, dobro ugojene u toplini svojih čahura, držeći Svevišnjega za bradu kroje sudbinu nas malih i nevažnih kukaca.

 

Davno sam se prestao zamarati krupnim ribama, odavno sam shvatio da se svijet vrti isto i sa mnom i bez mene, veliki planovi još većih glava konstruiraju se, propadaju ili postaju stvarnost bez obzira na moj sud o svemu tome, davno mi je iz guzice u glavu stiglo pismo u kojem piše kako je pravda relativan pojam ovisno o tome tko je kroji, no kako sam uspio doći u situaciju da su i male ribe postale za mene velike, kako sam došao u situaciju da sam goloruk, kako sam se doveo u situaciju da ne postoji mehanizam kojim bi se mogao boriti za „svoju“ pravdu, onu malu sitnu „pravdicu“ za moja mala sitna „prava“?

 

Ne znam..

 

Karavane prolaze a ja više ni ne lajem, zarežim katkad al u sebi, prečesto se osjećam kao da sam pijan, na nasapunanoj dasci usred olujnog mora po noći, teško mi ide u glavu činjenica da moram uraditi nekome nešto što ne bi htio da taj „netko“ uradi meni, ma nije sada tu riječ o crkvi, obitelji, školi koja me tome učila, jednostavno taj nagon koji bi me trebao tjerati da uzmem sebi i da zaštitim prvo sebe, taj nagon jednostavno u meni ne postoji, a bez tog predatorskog nagona čitav život si osuđen na trpljenje nepravde i skupljanje mrvica sa kojima moraš biti i više nego zadovoljan.

 

Vjerujem da taj egoistički nagon postoji u čovjeku od samih početaka ljudskoga roda, kod nekoga izraženiji kod nekoga manjeg intenziteta, no upravo tu bi na snagu trebali stupiti ti zakoni, zakoni u službi pravde koji bi izjednačavali i davali jednake mogućnosti i prava, kako predatoru tako i žrtvi. Žrtva je teška riječ ali ne nadolazi mi druga koja bi jasnije opisala i ocrtala situaciju u kojoj lokalni općinski činovnik ima tu moć da mi doslovce uništi život i uskrati egzistenciju.

 

Kako?

Nepotrebna šetanja od ureda do ureda, podcjenjivački odnos spram stranaka, vidna nezainteresiranost, očekivanje mita za ostvarivanje prava koja su mi zakonom već zajamčena, sve su to „sitnice“ sa kojima se prosječni čovjek svakodnevno susreće u katakombama nerada, prosječni čovjek sve to trpi i smatra to normalnim. Jednom u svojoj glavi sam odlučio ne biti dio tog prosjeka, samo u svojoj glavi. Maštanje i razmišljanje, ta imaginarna pobuna u mojoj glavi bila je kratkoga vijeka, vrlo brzo došao sam do zida, zida sazdanog od neprekinutog lanca uhljebljenih ličinki ogrezlih u mito i korupciju, zida koji se proteže svim institucijama upravljačkog mehanizma, zida koji u konačnici dopire do izvora moje trenutne egzistencije, dopire do tvrtke u kojoj radim.

 

Nakon tih spoznaja i treska glavom od zid nameću se dvije opcije.

 

Opcija prva je ta da budem u očima nekolicine narodni heroj i da se pobunim protiv nepravde, da svjesno ugrozim vlastitu egzistenciju i ugrizem ruku koja me hrani, u onom kratkom periodu života dok te bankari nisu uzeli pod svoje, dok samo tvoja usta čekaju da ih nahraniš ta opcija još donekle ima neku šansu, samo što u tim godinama najmanje razmišljaš o pravdi i nepravdi, u tim godinama karavane prolaze a ti ne laješ jer ih ne vidiš.

 

Opcija druga je većini najprihvatljivija opcija, šuti i trpi , ako možeš i uhvatiš priliku onda im se prikloni, na nepravdu okreni glavu i gledaj vlastita posla, uštrojen si i svjestan si toga i to je dobro jer manje ćeš glavom lupati u zid, karavane prolaze a ti se vuci iza njih i kupi mrvice koje ti bace.

 

Prije točno 65-et godina George Orwell je napisao za mene najdojmljiviji, najiskreniji, najbolji roman, kao neku odu ljudskoj pokvarenosti, odu ljudskoj slabosti i nesavršenosti, roman koji mi puno toga pomaže lakše prihvatiti, nije Orwell niti prvi niti zadnji koji je to shvatio i dijagnosticirao, no nekako mi njegova personifikacija svinja najviše odgovara ljudima koje srećem u katakombama nerada, ljudima koji su nas u naše ime zajašili i ne silaze a najgora spoznaja nalazi se u tome da bi većina nas sutra uskočila na njihovo mjesto i sama zajašila dojučerašnje supatnike i tako u nedogled, opet jebeni ringišpil u središtu ljudske farme.

 

              "Slobodnih mjesta ima samo gdje šljakeri rade
                          Svi bi u birokraciju, tamo su bolje plaće
                          Produktivnost ima svoje ekonomsko opravdanje
                           Zašto da prolijevam znoj kada dobijam manje.

                           Pijem kavu danas barem dvadeset puta
                           A efektivno radno vrijeme mi nije ni pet minuta
                            Ne nerviram se mnogo, učim dikciju
                            Sa odgovornima ću sprovesti jednu dnevnu akciju."

 

 

 

18.02.2010.

Razmišljam...

Biti ambiciozan i vući naprijed se u principu smatra kvalitetom, dobrom osobinom, poželjnom karakternom osobinom koja uvijek želi bolje, koja uvijek želi više..

To "bolje" i "više" ne mora nužno biti hedonistički poriv u svrhu osobnog zadovoljstva i ugode dotičnog ambicioznog pojedinca, ambicija može biti korisna i u širem smislu i za širi spektar ljudi, odnosno za čitavo društvo u cjelini.

Nažalost sve češće smo svjedoci one tamnije strane ambicioznosti, tj. onih pojedinaca koje nazivamo "bolesno" ambicioznim, pojedinci lišeni bilo kakvih skrupula, pojedinci lišeni emocija i svih drugih osobina koje možemo svrstati pod kategoriju humanosti odnosno ljudskosti.

Moj dosadašnji životni vijek zasigurno nije reprezentativni primjer kvalitetnog i po nekim našim ljudskim normama ispravnog načina življenja, tako da se ne mogu postavljati meritornim ili u ulogu suca i porote u tom pogledu, sigurno sam češće griješio nego ispravno postupao, sigurno sam neke bitne aspekte života zanemario dok sam nekim drugim aspektima dao pretjerani dio energije i pozornosti, no u krajnjem slučaju barem si ako ništa utvaram da sam donekle svjestan tih činjenica, barem ponekad pokušavam sam sa sobom razgovarati, propitkivati se, pokušavam se oduprijeti vlastitoj "kafkijanskoj" pretvorbi u "ritam mašinu" koja uz uredno servisiranje i hranjenje bez većih anomalija udara svoj jednolični zadani takt.

Razmišljam..

Zvuči jednostavno, no velikoj većini ipak nedostižno, ne bih volio ispasti pretenciozan, ne bih se svrstavao u kategoriju intelektualne elite jer nisam intelektualac a još manje sam elita, ali ljuti me i rastužuje činjenica koliko zapravo ljudi ne razmišljaju i to ne u smislu nekakvog lošeg poteza kojeg okarakteziramo produktom gluposti i ne razumnosti, nego u puno širem smislu želje da svaki segment života pojednostavljujemo kako bi što manje morali misliti, svaki trenutak života volimo imati unaprijed zadan i ucrtan, tada se osjećamo ugodno u toj čahuri jednostavnosti i jednoličnosti koja nas čini naizgled zaštićenima i sigurnima.

U konačnici ona naša "ambicioznost" sa početka teksta postaje svojevrsni apsurd.

Zamislite onog voluhara u kavezu kojeg ste kupili u trgovini sa kućnim ljubimcima, koji svijet on poznaje, koji je njegov stupanj intelektualnog i duhovnog razvoja?

Lijevo mu je hranilica, tik do hranilice je pojilica, desno mu je mjesto za odmor a u sredini zašarafljen na bočnu stijenku kaveza njegovo veličanstvo kotač.

Kotač u kojem voluhar provede veći dio svoga života, ovisno o živosti i ambiciji vrti ga nešto brže ili nešto sporije, kako na kojeg glodavca naletite, no u suštini vrti se u mjestu a vjeruje da napreduje, jedino što ga spašava da ne poludi je činjenica da on ne razmišlja, odnosno nije svjestan uzaludnosti vlastitog bitka.

E pa sada ako se mi (ljudska rasa) smatramo iole intelektualno naprednijima od pustinjskih voluharica recimo, onda bi katkad trebali prestati bezglavo vrtiti i jurišati kotačem, katkad bi trebali staviti prst na čelo i malko razmisliti o životu bez straha da će nas previše pitanja koja nemaju konkretan odgovor učiniti ludima.

Malo razmišljati, propitkivati se, razmjenjivati mišljenja, učiti jedni od drugih, tražiti zajednički smisao, stvari ne pojednostavljivati nego pokušati razumijevati takvima kakve zapravo jesu, uvjeren sam da bi nam svima bilo puno bolje, uvjeren sam da je misao i mogućnost promišljanja najveći dar koji smo dobili od stvoritelja ma tko god to bio, Bog, evolucija ili netko treći, šteta je ne koristiti taj dar nego se zadovoljavati ambicijom koja je sama sebi svrha i ne vodi naprijed nego u krug okolo naokolo, krug koji prividnim napretkom zatomljuje želju u nama za duhovnim i emocionalnim rastom kroz kojeg bi mogli puno lakše dobiti odgovore na mnoga ne odgovorena pitanja o našoj svrsi i bitku postojanja.

I u konačnici sa pravim saznanjima, kvalitetnijim i potpunijim duhom, možda bi mogli vlastitu ambiciju usmjeriti u pravom smjeru i olakšati si život tako što ga razumijemo a ne olakšanje tražiti u "globalnom zatupljenju" i sa glavom u pijesku čekati neko bolje sutra.

05.02.2010.

Erika

Sitna crnokosa djevojčica, moja predškolska i školska drugarica, u ono vrijeme za curicu neobično kratke kose, šutljiva, povučena, sa izrazito velikim, sjetnim tamnim očima.

Erika..

Erika joj bješe ime, prezime se zagubilo negdje u "tavankutu" dalekih uspomena, mislim da je bilo nešto nalik mađarskom no nisam siguran više..

Mala, krhka pojava, slabašna Erika, živjela je u ritu, sama ta činjenica ju je automatski degradirala u zlokobnoj hijerarhiji, onako zlokobnoj kako samo djeca mogu biti zla i okrutna prema drugoj djeci, "mi" smo bili "iz sela" valjda "plava krv" dok su oni iz rita i sa salaša bili priprosti, neuki u neku ruku niži sloj, zanimljiv primjer "urbanog rasizma" u ruralnoj sredini.

Sada mnogo godina kasnije kada se sjetim Erike, osjećam grižnju savjesti, osjećam nelagodu, sramotu, osjećam odgovornost što sam i sam sudjelovao u uništavanju djetinjstva te curice.

Nije mi nakana posuti se pepelom, oprati ljagu sa sebe, nisam niti bio jedan od onih koji su prednjačili sa maltretiranjem jer ni sam nisam bio pripadnik "zlatne seoske mladeži", no sama činjenica kako se nikada nisam usprotivio maltretiranju slabijeg od sebe me dovoljno obavezuje da osjećam sramotu.

Erika i njena kratka kosa, odnosno obrijana glava točnije rečeno, dok su ostale curice puštale tada modernu izrazito dugu kosu, dok su im majke uvezivale leptiriće i umetale razne šarene ukosnice, dok su one bile "mamine princeze", Erika je bila gologlava, zašto?

Zbog vaški (uši) kako ih tamo zovu, vaške koje su bile poslijedica slabe higijene, odnosno nedostatka osnovnih higijenskih uvjeta, roba koju je Erika nosila često se nije tjednima mijenjala, s vremenom bi poprimila neugodan vonj od kojeg smo mi ostali klinci zazirali i bježali.

Iskreno ne mogu niti zamisliti što je kružilo glavom male Erike, kod kuće jad i bijeda, otac "pena", majka mentalno retardirana, u školi horda bezosjećajnih klinaca, brate mili svakakvih zloća na svijetu ima, no okrutnost klinaca se često ne može sa ničim porediti.

Čemu cijela ova priča?

Erika mi je ostala u sjećanju zbog jednog detalja iz školskih klupa, jednog događaja kojeg se često sjetim, događaja koji me sada čak i nasmije premda tada i nije bio smiješan niti je završio tako.

Imali smo poseban školski sat (ne mogu se sjetiti točnog naziva) koji se bavio nekom vrstom patriotskog odgoja, nešto kao priprema za Titove pionire, svatko od nas bi pričao neku priču ili recitirao pjesmicu o Titu, NOB-u ili slično, nakon što sam ja sa ponosom dovršio recital o mladoj Vojvođanki koja je "bombe bacala", došao je red na Eriku.

Erika se ustala, onako sitna, uplašena, (sada znam) sve i da je htjela nije imala od kuda niti od koga čuti i naučiti kakvu priču ili pjesmicu, Erika nakon nekoliko trenutaka tišine ispali : "Ja ne volim Tita"!

Munje i gromovi, krik nevjerice prolomio se razredom, plač, jecanje, grcanje, škrgut zubiju (pretjerujem, al samo malo), naši prsti partijskih pravovjernika upereni u Eriku kao u vješticu za vrijeme inkvizicije, učiteljica izgubljena i izbezumljena, vidno nespremna na ovu konstataciju o prvom među jednakima, koji je samo nekoliko kilometara dalje znao danima "hrabro" tamaniti jelene lopatare i veprove, svo zlo antipartijskih elemenata i struktura se u tome trenutku skoncentrirao u malenoj Eriki.

Sve do tada Erika je imala vaške, bila je zaostala i smrdila je, otac je pio, tukao je, majka je bila mentalno zaostala i nitko nije pretjerano mario za to, no u trenutku kada se vaškama i smradu pridružio antidržavni podrivački element odjedared su se općinski sekretari naglo zainteresirali za malenu Eriku, odnosno za porijeklo gnusne izjave "Ja ne volim Tita".

Svjesno ili ne, Erika se tom rečenicom možda ipak spasila još većega zla, ubrzo nakon toga uslijedili su razgovori sa pedagozima i socijalnim službama, konačno je škola zaključila kako su šutljivost, asocijalnost, nehigijena produkt teških životnih uvjeta u neljudskom okruženju bez trunke suosjećanja i ljubavi.

Erika je potom odvedena u Novi Sad u dom, kažu da su je premjestili u školu za djecu sa specijalnim potrebama, više je nikada nisam sreo.

Ne, ne mislim da je bila luda, samo je bila nesretna a u jednu ruku i prorok nadolazećih vremena, samo par godina nakon Erike većina ljudi je zdušno počela izražavati blago rečeno pomanjkanje ljubavi ka drugu Titu, pjevalo se o "ustaši iz kuće cveća" i nudilo ga se drugima sa "Tito je vaš".

A Erika, pitaj Boga gdje je danas Erika, vrijeme ne mogu vratiti, prošlost ne mogu izmijeniti, jedino što mogu je to da se katkad prisjetim jedne male tužne crne curice i njene tužne sudbine.

02.02.2010.

Uspomene

Prije nekoliko dana, slučajno ili namjerno, sada i nije bitno, naiđoh na fotografije nekih meni poznatih ulica i sokaka, poznatih samo po nazivu i potpisu ispod slika, ulice u mojoj glavi ne križaju se tim ulicama prepunim rupa, sokake u mojoj glavi ne prate zarasli kanali, kapije kuća u mojoj glavi nisu zahrđale, trotoari u mojoj glavi nisu ispucali, sa zidova kuća u mojoj glavi ne otpada blato i slama..

Što im se dogodilo?

Vidjevši slike čemera i jada, obuzela me sjeta, gotovo tuga, ono kristalno zvonce mojih lijepih uspomena i sjećanja, pretvorilo se u kristalni prah blatnim drumom razasut.

Nije mi do likovanja, do naslade, nije mi stalo do toga da mi ljudi govore kako je dobro što sam na vrijeme otišao, što sam u svoj nesreći od jada pobjegao, nije mi do toga, žao mi je mojih sjećanja, mojih uspomena na uredne i čiste sokake, na lijepe kuće "na lakat" nalik onim kirvajskim slatkišima u raznim bojama, na drvorede, šamlice ispred kuća, na travnjake, maslačke, polja, trotoare..

Žao mi je tog prošlog izgubljenog vremena kojem niti sva ova moja patetika, a ni sva patetika svijeta ne može više pomoći, prohujale su dunje sa ormara, debeli jorgani gostinjskih soba, ljujačke na granama oraha..

Koliko ljudi nisu dobri, koliko ljudi nisu pametni, koliko ljudi ne vole jedni druge?

Pitam se N.N kako ti je sada prolaziti selom iz kojeg si nas žučno tjerao, kako ti je N.N gledati sada taj čemer i jad, je li vrijedilo N.N?

Rekao sam likovati neću, no isto tako ni shvatiti nikada neću.

Moje mjesto umire, nestaje, poslijednji tragovi negdašnjeg spokoja i ravnoteže nestaju sa poslijednjim paorima koji polako pakiraju svoje debele pernate jastuke put oblaka.

Sa slikama koje sam gledao znajući da ih ne želim vidjeti, sa tim paradoksom u sebi, ostao sam poput djeteta razočaranog u sretna mjesta, u vile i čarobnjake, ostao sam sa uspomenama koje sada konačno i nisu ništa više doli uspomene, nestao je i onaj poslijednji tračak nade da sve lijepo, da sve dobro u mojoj glavi još uvijek postoji negdje daleko i da čeka..

Da čeka..

14.01.2010.

Raštika

Lijepi dio moga djetinjstva obilježile su Bačke ravni, suncokreti, žito, kukuruz i naravno Dunav, druga polovica mojih uspomena iz djetinjstva vezana su uz jedno sasvim drugo podneblje, podneblje totalno drugačije, drugi mentalitet, druge navike, podneblje meni jako dragih ljudi, podneblje lijepih uspomena.

Hercegovina, ljeta u Hercegovini.

Suncokret, livade, Dunav, zamijenili bi krš, smokva, maslina, za mene je to bila druga planeta, moje bose noge nažuljane kamenjem u pokušaju da pratim ritam i staze lokalne djece, dobri ljudi, nasmijani ljudi, možete tvrditi da sam subjektivan no toliko smijeha i radosti nisam sretao u Vojvodini, ne srećem ni sada u Zagrebu, toliko dobronamjernosti, toliko otvorenosti i pristupačnosti koja je u Vojvodini bila nepojmljiva, nije mi bilo teško zavoljeti taj kraj i te ljude.

Sudbine i životi tih ljudi prožeti su svime, samo ne sa otvorenošću, pristupačnošću i dobronamjernošću drugih ljudi spram njih, moja baba, odnosno njeno djevojačko prezime, njeno porijeklo, izazivali su sve samo ne dobronamjernost i otvorenost drugih ljudi, moj otac rođen 1954-e godine, moj otac je majčino porijeklo nosio kao otegotnu okolnost, kao grijeh.

Možete se sada smijati i čuditi urbani rasisti, možete podsmijehom prati ljagu sa vaših sramotnih kažiprsta ispunjenih predrasudom, predrasudom najgore vrste, predrasudom spram prezimena i porijekla, možete svoj urbani rasizam smatrati opravdanim jer tako vas uče, tako vas odgajaju.

Imao sam jednog djeda i jednog dida, jednog paora, inteligentnog paora, dok su konji vukli topove on je tada govorio nekoliko jezika, dok je pismenost bila kao djetelina sa četiri lista on je čitao, pisao, ime sam dobio po njemu, nisam ga nikada stigao upoznati, godina moga rođenja bila je godina njegove smrti, stigao me je vidjeti nekoliko puta, kažu mi da imam neke njegove manire, neke njegove pokrete, grob mu je daleko, otići ću jednom nadam se, kada skupim volje, snage ponajprije.

Drugi je bio "did", moj did iz Hercegovine, brat je dobio ime po njemu, dida sam stigao upoznati za razliku od djeda.

Klasična sudbina čovjeka iz "ustaškog gnijezda" kako im tepaju urbani rasisti, dida je sa svojih sedamnaest godina otišao u ustaše, sad namjerno ili slučajno nije niti bitno, prošao je križni put, vratio se, sudili mu nisu nikad, ako ne uzimamo u obzir kao sud to što nije bilo kuće iz koje netko nije ubijen, što od ruke ustaša što od ruke kasnijih pobjednika partizana, ako maltretiranje obitelji, oduzimanje kukuruza, stoke ljudima koji su time prehranivali velike obitelji, ne uzmemo kao kaznu, kao prijeki sud.

Svu braću je izgubio, velika obitelj, zatvorena vrata na svakom koraku, jedini izlaz tuđina.

Progutat ću sve to, shvatit ću da se za neke postupke katkad moraju prihvatiti posljedice, no neću shvatiti niti prihvatiti biljeg na potomcima moga dida, biljeg na čitavom jednom narodu, biljeg, osudu, predrasudu, odbacivanje jednog naroda.

Neću prihvatiti da netko gangu trpa u isti koš za zločinom, primitivizmom, cajkama, šljamom, neću prihvatiti da je lopovluk, "rodijaštvo", "korupcija", obilježije i izum toga naroda, neka mi urbani rasisti nabroje imenom i prezimenom zločince i lopove, hoštaplere, mafijaše pripadnike toga naroda, pa ću ja početi nabrajati "polančece", "korade", "čačiće", "rončeviće", "liniće" i svu silu "urbanih" domaćih hoštaplera i lopova, uglađene gospode, gospode prepune finih manira, gospode "finog", "čistog" porijekla.

Imao sam tu sreću u životu da sam živio u preljepoj Vojvodini i poznavao neke jako dobre, čestite ljude, imao sam tu sreću da sam imao priliku upoznati preljepu Hercegovinu i ljude u njoj, imao sam tu sreću da sam upoznao lijepi Zagreb i dobre ljude u njemu, imam li stoga kredibilitet i pravo da se bunim, ljutim, branim te dobre ljude, te dobre navike, da branim tezu da kukolja u žitu ima svugdje barem podjednako?

Zapadna Hercegovina je 45 godina bila zrakoprazni prostor, odbačena, obilježena, jesu li se kada urbani rasisti zapitali kako je ta činjenica, taj odnos utjecao na ljude koji su tako živjeli?

Ma zašto bi se pitali, ta Vi ste čisti, Vaše krasne bijele ruke, Vaša krasna plava krv, Vaša krasna glazba, Vaši krasni običaji, sve vas to čini uzvišenijima, superiornijima spram "dinaridsko-kamenjarskih" plemena, manje inteligentnih, nesposobnih apsorbirati manire urbanog svijeta, kojem Vi gospodo draga prirodnom selekcijom, rođenjem pripadate.

Neznanje je doista majka svih zala.

12.01.2010.

Mihalj Kertes

Ljudi su imali priliku vidjeti Elvisa, rukavati se sa Kennediyem, upoznati Einsteina, igrati nogomet sa Peleom, slušati Enrica Carusa, svirati sa Hendrixom, a ja?

Ja sam imao taj kozmičko - planetarni usud da me Mihalj Kertes pogladi po glavi.

Možda zato i jesam pomalo uvrnut i zavrnut naopako, većina drugih ljudi oko mene u cijelom svom životu neće stići sresti toliko izopačenosti, bandita, šljama, korova koliko ih je u sebi sadržavao čovjek kodnog imena Braca.

Krajem osamdesetih godina prošloga stoljeća, stari je radio u tvrtki Dunav-Tisa-Dunav, zbog posla koji je zahtjevao stalni boravak u blizini radnog mjesta preselili smo se u kuću koja se nalazila nedaleko od pumpe koja je služila za kontrolu kanala za navodnjavanje koji su vodu crpili iz Dunava, nadzornik poslova i direktno pretpostavljeni ocu bio je Mihalj Kertes.

Ako postoji osoba koja je dijametralno suprotnih osobina i poimanja svijeta oko sebe u odnosu na Mihalja Kertes tada je to moj otac, stoga nije bilo potrebno dugo čekati na prve konflikte i raskorake koji su dolazili uslijed tih razlika.

Moja uloga?

Moja uloga u cijeloj priči je bila sporedna ali znakovita, jednom prilikom sam uspio zafitiljiti kamen u auto Mihalja K., no to i ne bi bio problem da auto nije bio u pokretu, a Mihalj K. u autu.

Sada bih volio reći da sam to namjerno učinio, da sam bio preteča zdravog razuma, no zbilo se doista sasvim slučajno, valjda mi "geni kameni" nisu dali mira, pa sam se zabavljao maltretirajući žabe i daždevnjake po okolnim dunavcima, no nakon što je jedan od tih kamenčića pogodio u vozilo velikog Daždevnjaka mojoj zabavi došao je kraj.

Mihalj K. nastupio je kao pravi "vožd", prvo je od mojih roditelja zatražio moju glavu i kad je stara počela oštriti sataru nastupio je kao milosrdni "vožd", tako da me  samo pogladio po glavi i otpustio mi grijehe moje velike.

Da sam tada znao čija me ruka pogladila možda bi sam potegnuo sataru, šalim se, nije bilo baš toliko strašno, strašno je nastupilo tek kasnije, nekoliko godina kasnije veliki Daždevnjak je postao gospodar vojvođanske zemlje a  djelomično i neba...

Stari je nakon "kamenčić revolucije" dobio prigovor od strane Mihalja K., čak ne toliko što mu sin prakticira "kamena s ramena" disciplinu jednog dijela svojih predaka, nego više iz razloga što nije bio ponuđen "kafom" nego ga je stara ostavila ispred kapije, zvuči smiješno ali je nažalost istinito.

No problemi nisu bili u kamenčićima, "kafama", kapijama, problemi su bili što stari nije shvaćao zašto je za njega dobro da "ne vidi" kada se zaustavi pumpa i isprazni međubazen u kojem bi se koprcala velika količina ribe, stari nije shvaćao zašto je za njega nije dobro to što vidi kako se riba lovi strujom, a kasnije i dinamitom po Dunavu, tako da su s vremenom dnevnici rada koji su se morali voditi postali nepremostiva prepreka daljnoj suradnji.

Stari je ubrzo dobio premještaj na lošije radno mjesto, daleko od pumpe, daleko od Mihalja K.

Kasniji uspon Mihalja K. samo je pokazao što se sve može postići nepoštenjem, lažima, lopovlukom na brdovitom Balkanu.

Imao sam tu nepriliku vidjeti Vojislava Šešelja i Mihalja Kertesa, najveličanstveniji tandem vucibatina koje su kročile na Bačku ravnicu.

Kakvih sam se gadosti uspio nagledati do desete godine života svoga, gotovo sam siguran u jedno, siguran sam u ime kozmičke pravde i univerzalne pravednosti da mi u slijedećoj reinkarnaciji ne gine uloga Hugha Hefnera, da malo ispere ovaj gorak okus nepravde, da mi horizonti budu malo svijetliji i zaobljeniji.

Ravnicu volim doista, ali brate svaki šljam je gazi svaki gmaz njome plazi.

29.12.2009.

" Ko sam? "

Goribor, vokalno-instrumentalni sastav iz grada Bor, Srbija, velikog rudarskog središta ovog dijela Europe, sviraju ljudi mračni trip-hop-blues, mračan zbog svih silnih "čestica" koje lepršaju zrakom koji udišu, zagađenim u ime napredka, jedino što napreduju svi osim njih domaćih žitelja, no to je sudbina rudarskih naselja (i ne samo rudarskih), nažalost.

Ljudi su napisali jednu zanimljivu pjesmu "Ko sam?", pjesmu, jednu od onih koju čujete i shvatite da ta pjesma govori o vama, da je ta pjesma glasnik jedne generacije, da je ta pjesma istovremeno mračni bluz i stravični krik jedne generacije, generacije u smislu stanja uma ne nužno godine i mjesta rođenja.

Dok gledam ljude oko sebe, dok gledam životnu zbilju u kojoj radim, dišem, mislim, spavam, gledam, slušam, često se pitam "brate, ko sam?"

Živim u društvu obaveznog "dress coda", živim u društvu gdje se ljude ne sluša, gdje se ljude ne gleda u oči nego u boju i broj dresa, ma brate nije bitno koliko si sposoban, koliko si pametan, koliko je tvoja ideja dobra (i samo tvoja), bitan je dres.

Ko sam, što da radim, kakve odluke da donosim, čiji dres da nosim?

Ničiji?

Pokušavam ne nositi ničiji, pa mi zato uredno navlače svačiji.

"Čestice" koje udišem umaraju i ono malo što se u meni umorilo već nije, vegetiranje, melankonija, stav "boli me k... za sve" ostaje jedina opcija, Don Quijote je spram nas realist, Don Quijote ima realne šanse spram svojih vjetrenjača.

Balkan bluz, naš jedini bluz.

Postoji jedna svijetla točka u cijeloj toj priči, postoji ta tiha masa ljudi, postoji ta nacija "uma", nacija ne nužno intelektualaca i pravednika, ne nužno upornih i radoholičara, nacija u sličan mulj uvaljana, nacija koja je produkt balkanskog jada i čemera, nacija bez imena, nacija koja se samo pita "Ko sam?".

Raduje me kada spoznam da postoje ljudi u Boru, Skopju, Sarajevu, Gospiću, Somboru, Vukovaru, Požegi, Tuzli, Mostaru, ljudi koji se pitaju "Ko sam?", ljudi bez dresova, ljudi slobodnih umova, ljudi sa stavom "za" a ne sa stavom koji postoji samo da bi bio "protiv".

Na žalost takvi ljudi će svoje stavove čuvati i njegovati, čuvati u svojim malim zatvorenim zajednicama, njegovati u svojim umovima zatrpanih mislima, samo katkad se sretnu slični snovi, slične ideje se pojave na obzoru, no Balkan bluz tada stupa na scenu.

Intelektualci samo po diplomi, činovnici, menadžeri nadobudni, primitivci, "hibridna klasa na pola puta selo-grad", sav šljam, talog ispliva, nacija "Ko sam?" se povlači u svoje izbe, rupe, povlači se u imaginarnu državu "boli me k... za sve", sve ono što je dobro, što valja ostaje hoštaplerima na volju.

Zbog toga me ne čudi, što od dvanaest apostola našeg političkog neba, ja niti za jednog nebi dao pišljivog boba, a kamo li svoj glas.

Ostajem začahuren u svojoj čahuri generacije "Ko sam?", do nekog boljeg sutra.

"Ko sam šta sam eto to sam..."

Ko sam?

Živim u stanu, ali sam na ulici
Nisam narkoman, ali se drogiram
Pijem, ali mogu i da ne pijem

Ko sam, šta sam eto to sam

Volim žene, ali tek po koju pojebem
Lažem, zato što zaboravljam
Ili jednostavno zbog priče nešto preuveličam
Ne kradem, prosto nisam taj

Ko sam, šta sam eto to sam

U afektu bih mogao da ubijem, ali bih odmah i poludeo
Trenutno sam sam, ali mislim da bi bilo bolje da nisam

Ko sam, šta sam eto to sam

Ko sam, šta sam eto to sam

Goribor

28.12.2009.

Šupak

Nisam baš Orhan Pamuk, no neki od ovih tekstova (ranije objavljenih) su nastali prije nekog vremena i kao takvi su bili objavljivani na Bloger.hr, a kako tamo vlada posebno ustrojena gerila «furamo se na Che Guevaru a postupamo poput Staljina» moja malenkost je došla u nemilost šačice nadri novinara i uređivača kolektivne svijesti tog portala pa sam u neku ruku izgnan uz povike «šovinista», «fašista», «nacionalista», «falangista», «trapista», «arafatista», «trockista» i još nekih «ista» kojih se ne mogu trenutno prisjetiti...

Tako skupivši svoju neveliku imovinu od kakvih dvadesetak spašenih tekstova (neki od tekstova su ostali zarobljeni u njihovom Abu Matija Babić Ghraibu) krenuo sam u internetsko blogersko izgnanstvo tražeći domenu pod kojom bi se skrasio...

Tako da nisu isključene neke vremenske i kronološke kontradiktornosti, ali u principu su zanemarive, većina tekstova je ipak pisana u univerzalnom elastičnom bezvremenskom obliku (skroman bio i umro)..

Ovaj tekst ispod je jedan od oglednih primjeraka tekstova koji su naišli na cenzuru i osudu "liberalne" lijevo orijentirane medijske gerile zvane "Index.hr", zanimljivo kako je sloboda govora i mišljenja katkad baš poput gline, pa ovisno o majstoru koji je oblikuje poprima različite oblike i forme...

Nakon ovoga teksta dobio sam elektroničku poruku kako mi je zabranjeno daljnje objavljivanje na Indexu..

Cenzura, diktatura proleterijata, crveni teror?

Prosudite sami...

Često mami pripomenem kako su od onih kukaca po reality showovima (obožavam ovaj izraz, gotovo svaki put izazove jedan oblik stomačno rektalne katastrofe kod mene) gluplji jedino oni koji te reality showove svakodnevno konzumiraju, pogotovo oni koji ih aktivno konzumiraju trošeći novac kako bi glasovali za pojedine kandidate...

Trenutno se ja osjećam kao jedan od takvih glupana jer pišem blog na Index.hr-u i svojim klikovima pridonosim malim dijelom na njegov uspon i zaradu a u isto vrijeme pišem tekst pod radnim naslovom "Šupak" koji se odnosi na Tomislava Klauškog (u nastavku teksta "šupak") jednog od kolumnista i kvazi novinarčića tog istog portala...

No dobro za ovu reakciju nisam u potpunosti sam odgovoran jer inače i ne čitam Indexov portal ali moja dva prijatelja koja čitaju su mi uspjela uništiti mirno poslijepodne poslavši mi link jednog članka koji je potpisao taj šupak a meni vrag nije dao mira pa sam pročitao i neke druge šupkove bljazgarije i došao sam do epohalnog otkrića kako predamnom stoji jedan od najvećih ako ne i najveći rektalni otvor aka šupak na svijetu...

Članak koji su mi poslali odnosio se na šupkovo donošenje prave istine Hrvatima o tome kako je čin Zvone Bobana koji se zbio na današnji dan u principu iscenirana i pre uveličana klasična hrvatska preserancija na temu nacionalnog...

Šupak vjerovatno ne zna ili se pravi lud da recimo većina nacija na ovoj plavoj planeti u svojoj povijesti ima poneki događaj koji je ušao u mitologiju i antologiju tog naroda pa prema tome i neka preuveličavanja događaja su jednostavno normalna i nisu ništa neobično a prvenstveno nikome ne škode (barem u ovom slučaju), stoga ne vidim razlog zbog kojeg je šupak svojski zapeo dokazati kako nije sve to bilo tako epohalno i junački...

U principu meni ne smeta što tako misli šupak ali smeta mi što su Hrvati skloni srati po svojim velikanima i iz nekog jala gledaju svakoj ikoni naći manu ne bi li je kompromitirali pa se bojim da će šupkovo razmišljanje sa godinama postati normalni stav prosječnog šupka Hrvata kakvih imamo kao Brazil kave i nogometaša...

Šupak recimo ne zna očito šta je u bivšoj nam državi predstavljao "milicajac" kao takav, šupak ne zna da je "milicajac" bio nešto ne dodirljivo sa statusom svete krave pa bi i pogrešna riječ bila dovoljna za noć u buksi i fizičko maltretiranje a o napadu na "milicajca" da i ne govorimo, vjerovatno se tako nešto smatralo napadom na Tita i Jugoslaviju...

E zato šupčiću dragi je to tada nama bilo toliko epohalno, u onoj uzavreloj atmosferi potez Zvone Bobana je odjeknuo puno jače nego što bi odjeknuo takav potez u režiji nekog anonimca, njegov potez je pokazao da iza tih nereda stoji nešto mnogo veće od pukog divljanja polupijanih huligana nešto što će nam svima promijeniti živote, nekima više a nekima manje ...

I ne ne mislim kako je Zvone Boban kao ja srušio Jugoslaviju, ne mislim kako je Zvone promijenio moj život ali rado se sjetim tog čina i tog dana jer tada meni klincu je taj čovjek bio junak ali šupak to može teško shvatiti jer nije njemu gorilo u maminom i tatinom Zagrebačkom gnijezdu pod nogama, njemu nisu delije četnici svaki dan prijetili klanjem i ubijanjem, šupak se nije osjećao bespomoćno i ranjivo tih dana...

Nije mi namjera veličati Bobana niti to njemu kao takvom treba, ali samo želim reći kako se tu ne radi o Zvoni Bobanu kao junaku radi se samo o tome da je tih dana ljudima bilo potrebno nešto za što će se uhvatiti, nešto što će ljude pokrenuti, nešto što će ući u legendu kao simbolični početak kraja jedne ere u kojoj se dogodilo puno loših stvari Hrvatskom narodu i normalno je da se danas o tim stvarima priča kao o legendi i da se akteri događaja veličaju, nema u tome ništa loše barem u mojim očima...

A šupak, ma šupak će ostati šupak pitam se samo jel mu majka znala zašto je uvijek imao smeđe oko usta kad je bio mali...

A Nutele ni za kruha tih dana...

28.12.2009.

Reichstag

Lagao bih kada bi rekao da nikada u životu nisam imao neke čvrste stavove o nekim pitanjima za koje sam mislio da se nikada neće promjeniti, zlobnici bi rekli da sam bio "zadrt", ali ipak sam mnoge stavove vremenom izmjenio i to ne iz razloga što se vrtim kako vjetar puše, jednostavno treba vremena i iskustva kako bi čovjek došao do nekih zaključaka koji isto tako ne moraju biti univerzalni i konačni no bitno je da su sazdani na temelju iskustva, činjenica, pogrešnih i dobrih poteza, ožiljaka na vlastitoj a ponekad nažalost i tuđoj koži.....

Isto tako smatram kako samo budale ne mjenjaju mišljenja iz nekog tupavog razloga da bi jednom mogli izjaviti da su baš oni bili doslijedni u svojim stavovima ma koliko to besmisleno i škodljivo bilo...

U zemlji gdje živim te zadrtosti i kvazi dosljednosti koje škode ponajviše nama samima konstantno nam vise kao kamen iznad glave i nevjerovatno je koliko nam treba (ili će nam trebati) vremena da shvatimo neke stvari...

Nemam namjeru pisati tekst koji će srušiti nevidljivu repliku Berlinskog zida koji dijeli Hrvate na crvene i crne, repliku zida koji je sazidan prvenstveno na neznanju i zatucanosti kako jedne tako i druge strane, zanimljivo je kako zagovaratelji uvjetno rečeno "crvene opcije" svoje priče o antifašizmu postavljaju kao početnu točku, nultu točku iz koje je sve krenulo, kao da je povijest započela sa njima i sa njima će završiti, kao da šestosiječanjska diktatura kralja Aleksandra nije postojala, kao da je ubojstvo Stjepana Radića u Beogradskoj skupštini bio benigni čin koji se ne tiče događaja koji su uslijedili, kao da je ustaški pokret nastao iz obijesti i sa zločinačkim namjerama (u što se kasnije pretvorio), nemam namjeru opravdavati zločine no postavljati stvari kao u trećerazrednom petparačkom filmu gdje se probudilo veliko zlo koje je potom pobijeđeno od velikog dobra koje mu se suprostavilo je krajnje neozbiljno i neodgovorno, pa bi se u konačnici trebalo odlučiti hoćemo li o osjetljivim povijesnim pitanjima koja muče ovaj narod razgovarati argumentirano i ozbiljno ili na osnovu predrasuda i površnih saznanja koji dovode stupidnih prepucavanja koja ne vode nikuda..

U desnom kutu besmislenog ringa stoji ocvali starkelja obučen u crnu uniformu marionetske propale države koja je već više od pola stoljeća breme ovog naroda, a u lijevom kutu stoji malo manje ocvali starkelja veteran iz redova partizana godište tisuću devetsto četrdeset i drugo (nešto kao gospodin Fumić koji je kao trogodišnjak zaradio "boračku" penziju)....

Ovaj prvi i dalje zagovara propale teze Hrvatske do Drine, diže ruku u znak pozdrava onome izdajniku koji je vlastiti narod ostavio na cjedilu i kao prava kukavica pobjegao, pjeva stupidne pjesmice o mesarima i klanju dok ostatak svijeta sanja o svemirskim putovanjima, dok drugi žučljivo brani ostavštinu pitaj Boga kojeg AVNOJ-a po redu i smatra sebe i svoje komrade pobjednicima bez mrlje na reveru, a svog prvog među jednakima komrada smatra reinkarnacijom Šive...

I sada tko je tu lud i kome treba takvo što?

Prije sam se nadao da će te stvari nestati polako kako budu nestajali živi svjedoci tih vremena za koje još mogu shvatiti da imaju takve stavove ali polako gubim nadu u takav razvoj događaja....

Ako ikada postanem djed neću očekivati od svog unuka da osjeća bilo što spram Vukovara, Škabrnje, Dubrovnika, neću očekivati da smatra svog vršnjaka Srbina odgovornim za postupke pripadnika srpskoga naroda koji su počinili zločine, pa što će ta djeca imati sa tim stvarima osim ako im netko ne bude punio glave njima, pokušat ću koliko budem mogao usaditi svojoj djeci ljubav prema zemlji i poštovanje spram predaka no sigurno ih neću obučavati i slati u bitke koje moji djedovi nisu dobili ili koje nisu stigli dobiti...

Osobno neću nikada zaboraviti Vukovar, uvijek ću znati tko je bio napadač a tko se branio i to je u meni zauvijek, ali umjetno stvarati tenzije vlastitim unucima i umjetnim putem pokušati stvarati nekakve emocije spram događaja koje oni nisu svjedočili je doista perfidno i bolesno...

Vrijeme je više da doista počnemo voljeti ovu zemlju a ne da patimo za nekim prošlim vremenima crvenim ili crnim, vrijeme je da shvatimo da svatko od nas odgovara isključivo za vlastite postupke a ne za postupke naših predaka...

Brate mili ako su svi drugi shvatili to, pa vrijeme je više da i u naš eter dođe vijest da su Rusi već odavno na Reichstagu i da je rat završen...

15.12.2009.

Semptembar

Bio sam Hrvat u Srbiji, odnosno Vojvodini, bio sam ustaša i sin koljača, zamjeram li nekome u to ime?

Ne, apsolutno i kategorički NE!

Zoltan - Mađar, Schneider - Nijemac,Čanadi - polu Slovak polu Nijemac,Stevo i Bane - Srbi, Mišika - Slovak, to su bili moji prijatelji i još uvijek su, da sretnem bilo koga od navedenih vjerujem da bi prva reakcija bila osmijeh, onaj topli ljudski osmijeh...

Došao sam u Hrvatsku nošen vihorom ludila, došao sam tamo gdje su me mnogi iz moga zavičaja slali..

I što sam postao tada?

Postao sam Srbin, četnik, u godinama mog pred pubertetskog i pubertetskog odrastanja bio sam Srbin u Hrvatskoj, Hrvatskoj koja je tada bila u ratu sa Srbijom...

Naravno kao što nisam bio ustaša za sve ljude u Vojvodini tako nisam ni bio četnik za sve ljude u Hrvatskoj, no u tim osjetljivim godinama, godinama kada se počinješ formirati kao osoba, takve stvari i takvi što zatucani što zlonamjerni pojedinci često ostavljaju negativne poslijedice koje anuliraju sve ono pozitivno što većina ljudi čini i misli...

Dakle, odeš iz Srbije kao ustaša, dođeš u Hrvatsku kao četnik, a nikada nisi bio niti jedno od ta dva zla, Balkan bluz zar ne?

SCENA PRVA:

Stojim u redu za cijepljenje u svojoj novoj domovini, u svojoj novoj školi. Preznojavam se, ruke mi drhte, bojim se cijepljenja?

Ne, nikada se nisam bojao igle.

Preznojavam se jer trebam pred svima reći ime i prezime, datum rođenja, lako za ime i prezime ono ništa ne govori o meni, no kako se kaže "semptembar" (rođen sam 24.9 naime) u Hrvatskoj? Zvuči smiješno i banalno, zvuči kao glupost, no eto sjećam se tog detalja, sjećam se klinaca koji samo čekaju "krivu" riječ da krene podrugivanje i maltretiranje..

Sav zbunjen i uplašen po tiho pitam medicinsku sestru : "Kako se u ovdje kaže semptembar?", ona se osmijehne (taj osmijeh i danas pamtim) i kaže : "Rujan, ali možeš reći i deveti mjesec zar ne?"

Pamtim taj osmijeh, te riječi bačene kao pojas za spašavanje brodolomcu, pa deveti mjesec svakako, o zbunjena glavo..

SCENA DRUGA:

Sjedim u svome novom razredu, u svojoj novoj školi, ne poznajem gotovo nikoga, pišemo neki test na satu Engleskog jezika, spletom okolnosti nađem se pred pločom prilikom pregledavanja testa, opet nevjerovatnim spletom okolnosti učiteljica nekako dođe na temu "abecede", "abecede" koju ja tada nisam znao, naime znam "azbuku", a od "abecede" znam samo da počinje sa A, žena shvati da ja "abecedu" neznam, ima otvoren imenik, vidi da sam rođen u Novom Sadu, zna da sam nedavno došao iz druge države, moja majka je upoznala pedagogicu sa situacijom i ona je to naglasila nastavnicima, no ipak nastavnica inzistira na "abecedi", dok se razred snebiva i hihoće, meni glupanu..

Stojiš tamo ispred razreda i misliš o tome šta je veći "salto mortale", početi nabrajati "azbuku" ili reći da ne znaš "abecedu"?

Izabrao sam ono drugo, bolje biti samo glup, nego glup i k tome još Srbin..

Nakon tih neslavnih epizoda (bilo je još puno sličnih situacija) stvari su ipak počele prelaziti u normalu,upoznao sam neke dobre ljude, neke jako dobre prijatelje sa kojima sam i danas prijatelj, paradoks u svemu tome je što i među mojim novim prijateljima ima Slovenaca, Srba, Crnogoraca, Hrvata, koji su uživali bolji status u društvu od mene "dođoša" Hrvata, bili su normalni domaći dečki i ne sjećam se da je itko od njih imao bilo kakvih problema po pitanju vjere ili nacionalnosti, zasigurno da je bilo i takvih slučajeva šikaniranja i maltretiranja no ja osobno im nisam bio svjedok..

Bio sam svjedok jedne ruševine, jedne hrpe cigle i drveta, hrpe koja je nekada bila kuća, kuća Srbina koji je (tako se pričalo) otišao u četnike, smatram li to pravednim činom?

Naravno da ne smatram, nisam odgojen i nisam odrastao u okruženju gdje bi se rušenje susjedove kuće smatralo junačkim i hvale vrijednim djelom, pa bio on crni vrag..

Nažalost tih ratnih godina takve stvari (znam samo za ovaj slučaj) je bilo lakše prihvatiti nego što bi to bilo sada u normalno doba, koliko god to zvučalo bolesno to je uistino tako bilo..
Isto tako smatram da ti popratni sadržaji ratnih zbivanja nisu samo endemsko obilježije Balkana, nemam namjeru opravdavati zločin no čisto sumnjam da se slične stvari nisu događale Nijemcima u Engleskoj ili Japancima u SAD-u za vrijeme njihovih sukoba..

Zašto sve ovo pričam?

Zato što pokušavam sam sebi objasniti neke stvari, zato što sam bio i u paklu i u raju, zato što sam bio i "crven" i "crn" i opet nakon svega nikoga ne mrzim, odrastao sam u multietničkom okruženju, odgajali su me tolerantni roditelji, zato smatram da sam sposoban rasčlaniti dobro i zlo, zato sam svjestan da i u toj rasčlambi katkad mogu pogriješiti ali da ipak u suštini, u srži nisam loš..

Zato što se često nalazim u situaciji da me samoprozvani pacifisti prozivaju za nesnošljivost i netoleranciju, zato što pojedini "pravednici" svako oblik domoljubja i nacionalnog ponosa trpaju u isti koš sa ekstremima najgore vrste, sa ekstremima čiji sam primitivizam i zatucanost osjetio na vlastitoj koži, primitivizam i malograđanštvinu takozvanih "urbanih" nad sobom "ruralnim"..

Zato što unatoč svemu smatram da je moj Hrvatski narod izašao čestitiji i pravedniji iz zla koje nas je zadesilo, zato što smatram da pojedini falsifikatori povijesnih činjenica pokušavaju relativizirati krivnju između Hrvata i Srba misleći da time čine nešto dobro, nešto "pacifistički", a u principu samo raspiruju strasti potencirajući i upirući prstom u radikalnije pripadnike oba naroda, dajući im na taj način krila i kredibilitet, namjesto toga bilo bi pametnije da pogledamo jedni drugima u oči i pokušamo shvatiti jedni druge, shvatiti i ne nužno se lizati i bratimiti, dovoljno je shvatiti..

Zato dajem sebi za pravo da javno iznosim svoja stajališta, da glasno zborim ono što mislim, bio sam kao artista na žici između dva ponora i prešao sam na drugu stranu, prešao iskusniji i pametniji, nikako pun mržnje i željan osvete, jedno razdoblje svioga života morao sam šutjeti, šutjeti i trpiti, zahvalan sam Bogu što me spasio mržnje i osvetoljubivosti, najgoreg produkta situacije u kojoj žrtva postaje tlačitelj...

08.12.2009.

Maslačkov bluz

Maslačak prijatelju stari, sada sam ti negdje visoko gore u nekim daljinama na nekim tugaljivim visinama, prolazim a rijetko bacim pogled, rijetko se vraćam dolje u doline spokojne u doline djetinjstva i bezbrige...

Jebiga maslačak tako to ide, ponekad te nađem u nekoj priči ili stihu, sjećanje se vrati, zamirišu livade i trave, između travki veselo izvire ponegdje žute a ponegdje bijele glave...

Maslačak prijatelju nikada nisam išao u botaničke vrtove, nikada nisam išao na izložbe prazne gdje nude egzotične biljke razne, jer tamo nema tebe prijatelju stari, tek godine samoće i tuge mnoge pokažu gdje rastu one biljke stvarne...

Tvoje žute glave, moja zelena koljena, eskadrile bijelih padobranaca otpuhuje sretno lice djeteta, e maslačak prijatelju stari, najgore prolazimo mi tihi i po strani...

Sjećaš se prijatelju one cure tihe plave, ležala je pokraj tebe uzdignute glave, malenim prstima trgala latice male, brojala onu čudnu bolnu za tebe igru, voli me ne voli me, sve sa smješkom gledale me oči sjajne, gledala kako me muči trgajući dio mene baš kao i dio  tebe bacila me sa strane...

Maslačak prijatelju moj, jednoga dana kada moja duša nađe vječni spokoj, nadam se da ćeš se sjetiti prijatelja ovoga, da ćeš se barem katkad ukazati i zažutiti na grobu prijatelja svoga, u inat svima katkad pustiti vjetru kada zapiri da ponese kojeg padobranca u sjećanje na staroga bačkog znanca..

05.11.2009.

Žalosna Sova

Sunčani dan mjeseca srpnja nesretne tisuću devetsto devedesete godine, poznati trotoar koji vodi sve tamo dolje do druma, do glavne ulice a koga drugoga doli maršala Tita, pa zar da ga uvrijede onom sporednom Temerinskom ili ovom našom Šesnaesti Juni tisuću devetsto šesdeset i pete...O ne, nikako pa što su to poplave, požari, te neukroćene sile prirode spram našeg lovca, plejboja i prije svega ratnika, ipak se On osjećao lagodnije dok bi se u crnom autu njemačke proizvodnje vozio svojom ulicom na zadnjem sjedištu, otpuhujući plave dimove aromatiziranih «kubanki» polako klizeći dolje prema atarima do poznatih bačkih lovišta...

Tako su barem pričali stariji, nisam imao priliku doživjeti to «mesijansko» iskustvo i vidjeti prvog među nama, druga Tita, jer On je umro a ja sam se rodio deset godina ranije, no nažalost crni auto njemačke proizvodnje nije me zaobišao..

Spomenutim trotoarom spustio sam se do druma i pogledom ispratio nekoliko crnih automobila koji su prošli pokraj mene, te se zaustavili stotinjak metara dalje, tada je u pompoznom stilu praćen oduševljenom gomilom iz auta okružen čuvarima izašao On..

«Koji je ovo sad!?» - upitao sam prijatelja Stevu koji je u međuvremenu kao i mnogi drugi došao vidjeti šta se zbiva.

«On je došao da brani pčlj....» - odgovori on tako da mu se zadnja riječ izgubila u žamoru mase pa je nisam uspio najbolje čuti.

«Da brani!?» - upitam ja ponovno, pomalo u čudu.

«Da, da brani!» - reče Stevo.

«Pa šta će biti sa Sovom!?» - pitam ja.

«Kojim Sovom!?» - reče Stevan i nehajno odmahne rukom.

Nakon što smo zaključili da osoba oko koje se digla tolika halabuka nije u selo došla kao novo golmansko pojačanje fudbalskog kluba Sloga te će i u novoj sezoni broj jedan na leđima nositi legendarni golman Žalosna Sova (pišem velikim slovima jer doista nikada nitko nije upotrebljavao njegovo pravo ime, njegova sličnost sa poznatim likom iz romana o pustolovinama kapetana Mark-a ga je zauvjek obilježila tim nadimkom), osim što je postalo jasno da niti ove sezone FK Sloga neće ući u viši rang natjecanja i neke druge stvari su postale jasnije, barem nekima od nas...

Metež koji je nastao polako je počeo jenjavati, dio ljudi je krenuo kućama svojim poslom dok se drugi dio pokušavao natiskati u omalenu kino dvoranu u kojoj će govor održati On..

Sutra je svanuo novi dan, isto tako sunčan i isto tako lijep kao i onaj prijašnji..

Mirno jutro je prekinula baba, došavši sa praznom kanticom za mlijeko, kanticom koja je godinama bila posrednik u zgodnoj robno-novčanoj razmjeni naše obitelji koja je u njoj ostavljala novac i naših susjeda koji su u njoj ostavljali mlijeko okačivši je na ogradu sa naše strane bašte..Ovo jutro kantica je bila prazna uz objašnjenje da «potražimo ustašku kravu da nam da ustaškog mlijeka»...

Taj dan nisam shvaćao puno toga, taj dan nisam znao za «naše» i «vaše» krave koje daju «naše» i «vaše» mlijeko, taj dan nisam shvaćao zašto bi baba moga prijatelja Steve rekla takvo što ljudima koje poznaje gotovo cijeli život, taj dan nisam shvaćao zašto su Stevo i Bane, prijatelji sa kojima sam odrastao od tada na drugoj strani, prijatelji koji mi tad a ni do dana moga odlaska nisu rekli ružnu riječ, za razliku od mnogih drugih naših vršnjaka koji su se natjecali u pogrdama...

Taj dan nisam to povezivao sa onim crnim autom kojim je došao On, čovjek koji nije znao reći R.

Sada puno godina kasnije me zanima živo što se tog srpanjskog toplog dana dogodilo u glavama mojih komšija, što je to čovjek dođoš, primitivac i talog balkanskih izbi i prćija, predstavljen kao «branitelj pravoslavlja», što je on to morao reći da krave postanu «naše» i «vaše», da ljudi postanu zli, da noć postane strepnja a da dan postane mučan ispunjen porugom i tugom..

Tko mu je dao tu moć?

Onaj gore iznad nas, svemoćni bradonja, gospodar svega vidljivoga i nevidljivoga?

Ili možda ipak ona beskonačna i svemoćna ljudska glupost, prečesto loš gospodar naših sudbina?

Samo se pitam...

23.10.2009.

Korica kruha

Zašto po nekakvom kvazi prirodnom zakonu uzimamo sebi za pravo da vječito zaslužujemo nešto više i nešto bolje no ono što doista posjedujemo?

Zašto se na dnu dna, u najvećim mukama, jadu i čemeru pokoravamo vlastitom hedonizmu na identičan način na koji bi mu se pokoravali kada bi smo bili na vlastitom vrhuncu, sreći i spokoju?

Zašto očekujemo poštenje od ljudi koje nazivamo političarima, zar nije politika kurva?

Sa druge strane zašto bi sve «kurve» bile automatski i nepoštene?

U redu, te osobe se bave «najstarijim zanatom», no znači li to automatski da je ta ista osoba pokvarena u svakom drugom životnom pogledu?

Koliko nam je teško prihvatiti da je jako mali dio nas sklon «nekurvati» se za vlastite interese i vlastitu fizičku ugodu?

Koliko nam je teško prihvatiti da unatoč svim tehničkim dostignućima, evoluciji i napretku ipak u onom najiskrenijem trenutku iskonske ljudskosti kada je ugrožen naš bitak, nismo niti za pedalj odmaknuli od toljage i spilje?

Koliko ljudi na svijetu se bar na trenutak zaustavi i porazmisli o bilo čemu drugom osim kako doživjeti oblik fizičke ugode, koja najčešće dolazi kroz materijalno, a to materijalno dolazi od fizičke neugode neke druge jedinke, za koju u tim trenucima halapljivosti i egoizma ne marimo?

Zašto smo spremni na gorčinu, ljutinu i osvetoljubivost u situaciji kada se mi (a ne netko drugi kako smo navikli) nađemo u situaciji da proživljavamo fizičku neugodu radi nečije fizičke ugode?

Što nas doista u takvim situacijama razlikuje od životinja čije ponašanje često nazivamo zvijerskim i priprostim?

Možda je razlika u tome što ne postoji okrutnijeg niti sebičnijeg stvorenja od nas, možda to što ljudska mašta u okrutnosti nadilazi onaj životinjski instikt za opstankom i prelazi u sadističke sfere?

Često slušamo kako je jedna od glavnih razlika između nas i životinja LJUBAV...A što je sa sadizmom?

Lav svojoj partnerici sigurno neće ubrati cvijet na godišnjicu njihovog prvog parenja, ali isto tako neće svoju partnericu zaliti kiselinom u navali bijesa i gledati kako polako umire u mukama...

A konačno i što je ljubav?

Kako smo zaključili da životinje nemaju spoznaje o ljubavi, da je to sve samo puki prirodni nagon i instikt?

Nikako eto kako!

Previše žurimo da donosimo zaključke, a premalo razmišljamo, zašto?

Zato što nas samo doneseni zaključak čini uzvišenima, odnosno barem si tako utvaramo...

Mi jadni i bijedni donosimo zaključke! Mi čiji svijet visi o korici kruha, onoj korici koja pokreće naš vrtuljak međusobnih ovisnosti...

Uzmite mi tu koricu kruha i u tren oka ću se pretvoriti u vašu osobnu lutku na koncima, nijedna cirkuska životinja neće biti ravna mojim artističkim vratolomijama za koricu kruha...

Uzvišeni i prepuni ideja, misli, saznanja...

Ma dajte molim vas...

19.10.2009.

Mitar (dio treći)

Već oko sedam sati Mitar je bio u župnikovom uredu ne bi li dogovorio detalje oko ukopa...
Novaca je imao nešto malo svakako nedovoljno da pokrije sve troškove, stoga je htio zamoliti velečasnog da ostatak novca kasnije nadomiri kada prikupi dovoljno..Stipan je bio dobar čovjek i imao je razumjevanja prema ljudima i teškim sudbinama, odlučio je da se pokojnicu pokopa na račun župe zbog teškog materijalnog stanja u obitelji..Mitar je šutke prihvatio ponudu, na izlazu je zahvalio velečasnom i uputio se prema kući...

Ušavši u kuću zatekao je Jelenu obučenu kako spava na komodi,samo se babinim starim džemperom ogrnula i zadrijemala, umor je prevladao..Mitar ju je promatrao nekoliko trenutaka, grlo mu se stegnulo i tiho je zaplakao...Otišao je u onaj mali tavanski sobičak zatvorio je vrata i legao u krevet, još je neko vrijeme jecao zabivši glavu u jastuk, nešto se u njemu prelomilo nije bio siguran je li dovoljno jak da teret Jeleninog i vlastitog života sam iznese..

Bilo mu je dosta bijede i jada, najrađe bi nestao i sakrio se negdje dok sve to ne prođe ali znao je da ne može, ne može zbog nje ona ga je trebala sada više no ikad..Tihi glas ga je probudio iz sna ,Jelena je stajala pokraj njega promatrajući ga baš kao što je on nju promatrao nekoliko sati ranije...Sjela je pokraj njegovih nogu, one krupne oči natečene od plakanja su se caklile u mraku, nije bilo više suza za isplakati...

" Sprovod je sutra u tri sata " jedva je procjedio, Jelena je samo kimnula glavom kao znak da je razumjela i sklupčala se na krevetu..Mitar se ustao i sjeo za stol...

" Prodat ćemo salaš ,odlučio sam javiti odluku onome đilkošu koji se naziva našim ocem, evo tu je pismo ako želiš nešto napisati izvoli "..Na Mitrovo iznenađenje Jelena se ustala i prišla stolu, uzela je papir i bez riječi ga zgužvala i bacila na stranu...Poštovao je njenu odluku,čudio se kako se sam nije sjetio toga ranije...Tek sada je shvatio da je to jedino ispravno što je trebao i sam učiniti, isto tako kako je on njih zgužvao i bacio sa strane ubivši im majku i ostavivši ih bez oca, nije zaslužio ništa više od toga...

Na dan sprovoda kiša je padala kao da se nebo sručilo na zemlju, mala kolona se polako kretala prema groblju sa Mitrom i Jelenom na čelu pokraj lijesa...Kiša je dobro došla mogao je plakati neprimjetno i sve suze pripisati nebu..Svećenik je čitao psalm, čulo se samo Jelenino jecanje i poneki uzdah..

Ilona je otišla onako kako je i živjela tiho i skromno na sirotinjskom dijelu groblja,tamo skroz do jasenove šume...

Nakon što su se ljudi razišli svako svojim putem Mitar se još jednom prekrižio pokraj groba i sa Jelenom se zaputio kući, nekako mu je bilo drago što je konačno sve završilo imao je osjećaj da sada ipak dolaze neki bolji dani za njega i nju, barem se tome nadao...

17.10.2009.

Vera

Točno jedanaest godina je prošlo od dana kada je Vera Stamenković otišla iz sela u atar i jedna godina kako je Šonji Baći otišao u nebeske atare...Vera se upravo vratila majci na selo sa dvoje malodobne djece, otišla je kako kaže " od one raspikuće i bitange što drugima pravi salaše i sa tuđim ženama dočekuje zore ”..Otišla bi i ranije ali do zadnjeg dana je vjerovala da će njen Mića doći pameti ako ništa zbog djece no tog jesenjeg jutra je kap prelila čašu kada je saznala  kako je konja založio kod Pere birtijaša sinoć pa se zato pješke vratio na salaš duboko iza pola noći..

I tako dok je Mića još mamuran ležao pokupila je djecu pogledala ga poslijednji put onakvog neobrijanog, prljavog kako hrče nasred sobe na sramotu sebi i svojoj djeci i zalupila vratima kao da ovaj put zauvjek odlazi..Kiša je lagano propadala maloj Jeleni je bilo tek dvije pune godine samo joj je mali crveni nosić virio ispod marame u koju ju je majka umotala a pokraj njih onako snen i zbunjen teturao je Mitar sa punih sedam godina već kako je volio naglašavati kada bi ga stariji pitali za godine..Puna četiri sata su hodali dok nisu ugledali prve soske kuće, Veru je umor već poprilično savladao noseći cijelim putem Jelenu na rukama a i mali Mitar je već posustajao stalno zapitkivajući gdje je otac i zašto oni sada idu kod babe kada otac nije s njima pa da ima netko i njega malo nositi na ramenima..Vera ga je smirivala govoreći da izdrži još malo pa će kod babe dobiti onih medenjaka koje voli zato što je bio tako jak i izdržao put, to ga je malo umirilo  i tako su nakon još dobrih pola sata stigli pred staru Švapsku kuću u Temerinskoj ulici već je skoro jedan sat odkucavao na velikom zidnom satu babe Ilone koja se ne malo iznenadila ugledavši ih onako umorne pokisle i prljave jer su veći dio puta po staroj blatnjavoj cesti prevalili..

Taman kako je Ilona zaustila da bi pitala odkud oni  oči su joj se susrele sa Verinim očima sada već punim suza tako da je pitanje izostalo samo ih je zagrlila i pozvala u kuću..Mala Jelena je ubrzo zaspala blaženim snom na onom masivnom starom krevetu sa udobnim perjanim dunjama i jastucima a mali Mitar je nakon početnog razočaranja zaboravio na obećane medenjake i već je jurcao po dvorištu sa starim Garom dobroćudnim mješancem kojeg je još pokojni djed Živko spasio od sigurne smrti zagrabivši u vreću gdje ih je bilo sedmero odbačeno u kanalu pokraj puta što je u ondašnje vrijeme bio najnormalniji način rješavanja viška gladnih usta u domaćinstvima…

Za to vrijeme Vera je za stolom plakala i drhtala,govorila je majci kako se boji da će joj Mića nauditi kada sazna što je učinila,stara ju je tješila iako je u sebi i sama osjećala nespokoj i zlu slutnju znajući da joj je zet sposoban za strašne stvari kada ga uhvati pomahnitalost i bijes..Sati su prolazili već je lagano i mrak padao ali od Miće ni traga ni glasa..Vera nije mogla zaspati tu noć, kroz glavu joj je prolazilo previše toga i nije joj dalo mira i spokoja da zaspe iako je bila umorna…Pred jutro tik prije zore Garo je počeo lajati naskakujući na kapiju prema ulici Vera je brzo istrčala ne bi li saznala što ga je toliko uznemirilo..Lagano je otvorila kapiju i izašla na trotoar ispred kuće Garo je proletio pokraj nje za nekakvom crnom mačketinom koja je brže bolje skočila na susjedov bedem i mirno na sigurnom se izvalila..Laknulo joj je okrenula se prema kapiji a Mića je stajao ispred nje krvavih očiju i očajničkog  izraza lica…

Nije rekla ništa, nije ni on…nekoliko minuta kasnije Garo je lizao lice nepomičnog Verinog tijela..Ilona je u transu molila drugi Oče naš a susjed Dragan je poslao sina po doktora Baslera iako su znali da je uzalud..Nije disala samo je nepomično ležala u lokvi krvi kao da spava..Zamislite sada kameru koja snima iz ptičije perspektive, kako se odmiče ka oblacima i ostavlja sav taj jad nekome drugome na brigu..

Odjavna špica koja spominje Miću i dvadesetgodišnju robiju u Sremskoj Mitrovici zbog teškog ubojstva..

Veru koja je završila ( znate onu: ” dok nas smrt ne rastavi ” ) pokraj Šonji Baćija, gle ironije život ih je razdvojio smrt spojila…

Izem ti sreću kad mi bol život tka…

15.10.2009.

Mitar (dio drugi)

Kiša je lagano počela sipiti, Mitar je sneno promatrao kapi koje su klizile kao da se utrkuju niz staklo, autobus je skrenuo desno i počelo je poznato drmuskanje lošom cestom nekoliko kilometara do sela,drmuskanje koje ga je razbudilo i vratilo u zbilju..

" Baš je  usran dan " mislio je u sebi " naradio se kao kakav konj a sad ću još i pokisnuti ", pogledao je prema nebu i tiho promrmljao: " Eh da mi je znati šta Si mi još priredio za danas? ", nije ni dovršio rečenicu a sjetio se pisma,da to prokleto pismo, kako je uopće mogao zaboraviti na njega...

Autobus se zaustavio na stanici, Mitar je navukao kaput preko glave i produžio korak do kuće,a kišica se polako pretvarala u pljusak  " e jebem ti sreću " tiho je izustio...Konačno je ušao u kuću,nije niti zatvorio vrata a Jelena mu je već bila oko vrata neutješno plačući,podigao je pogled i za kuhinjskim stolom ugledao doktora Mašića i velečasnog Stipana,nije morao ni pitati što se dogodilo..

Njihova druga mati Ilona je otišla u nebeske atare..Suspregnuo je suze, navikao je to raditi jer gotovo od kada zna za sebe bio je muškarac u kući..Posjeo je Jelenu na komodu i bez riječi otišao u babinu sobu..Babino beživotno tijelo ležalo je na krevetu kao da sniva blaženim snom, polako se nagnuo i nježno je poljubio ženu koju je neizmjerno volio,suza mu je kliznula niz obraz ali ju je brže bolje obrisao, nije htio da ga vide takvog...Polako je izašao iz sobe,kao da se bojao da je ne probudi,nečujno je zatvorio vrata i sjeo za stol...Sjedio je kao u nekom bunilu, Jelena je jecala sa strane,doktor je spominjao srce,tlak,godine a svećenik je citirao Stari zavjet pa Novi zavjet a on je samo sjedio i gledao u jednu točku,glasovi sa strane samo su na mahove dopirali do njega,sve mu se činilo tako nestvarno kao da sanja,da baš kao da sanja..

Otvorio je oči i iznad sebe je ugledao zabrinuta lica,ležao je na komodi a doktor je smirivao Jelenu govoreći da će sve biti uredu,samo je nakratko od iscrpljenosti ostao bez svijesti..Nakon što ih je sve uvjerio da mu je konačno dobro ispratio je doktora i svećenika iz kuće, dogovorivši sa velečasnim da će sutra doći do njega da se dogovore za detalje oko pokopa..Kako to obično biva vijest o smrti brzo se proširila susjedstvom tako da su uskoro počeli pristizati ljudi kako bi izrazili sućut i probdjeli noć uz pokojnika kako je nalagao običaj..Mitar bi ustajao samo kada bi došao netko novi kako bi primio izraze saučešća,ostatak vremena je samo nijemo promatrao ljude oko sebe,J elena je razmještala pridošlice i nudila ih kavom, bio je ponosan na sestrinu pribranost i držanje...

U glavi su mu se vrtile slike majčinog sprovoda i činilo mu se kao da se opet sve ponavlja " koliko nas ima tu nesreću pokopati majku dva puta? " pitao se u sebi...

Sa prvim zrakama sunca su i poslijednji ljudi napustili kuću,nije to htio priznati sebi ali bilo bi mu teže da su Jelena i on bili sami, otišao se umiti i presvući..Dok se presvlačio slučajno je primjetio onaj papir na stolu koji je čekao njega, nije se dugo zadržao na njemu imao je sada bitnijeg posla " pozabaviti ću se njime kada ovo sve prođe "  pomislio je...

15.10.2009.

Mitar

Svijeća je polako dogorijevala, mrak je sve više uzimao danak svjetlu u malenoj tavanskoj sobici od svega nekoliko kvadrata....

Silueta je sjedila za malenim stolićem nagnuta nad listom papira sa olovkom u ruci, u trenutku kada se svijeća ugasila čuo se samo duboki uzdah i škripa kreveta na koji se sada već u potpunom mraku netko izvalio...Bio je to Mitar..

Trinaesta godina je prolazila kako je čovjek koji mu je ubio majku bio iza rešetaka,Mitar sada već sa punih dvadeset godina po prvi puta je odlučio pisati tom čovjeku..Od smrti majke Vere sestra Jelena i on živjeli su kod babe Ilone u malenoj kućici na kraju Temerinske ulice, u skromnim uvjetima baba ih je odgajala kao vlastitu djecu želeći im barem donekle nadomjestiti toplinu roditeljskog doma..Jelena je bila već curetak sa svojih petnaest godina,sve je više podsjećala na Veru sa onim rumenim obraščićima i prćastim nosićem..Pohađala je prvi razred opće gimnazije u Bačkoj Palanci i maštala o fakultetu u gradu iako bi joj na samu pomisao da će jednoga dana napustiti babu Ilonu navrle suze na vrh nosića...

Mitar je izrastao u naočitog muškarca, visok crne kose, oči su mu zračile nekakvom toplinom ali i odavale sjetu koja se nazirala u dubini smeđih zjenica..Nakon završenog tesarskog zanata u Baču, već je neko vrijeme radio kod majstora Penave kao pomoćni radnik na izradi namještaja..Povod da napiše pismo čovjeku koji mu je ubio majku (Mitar ga naime nikada nije zvao ocem) bio je onaj salaš u ataru na koji kao da je vrijeme stalo nitko godinama nije kročio..Već nakon napunjenih osamnaest godina Mitar je stekao pravo u potpunosti raspolagati salašem jer tako je odlučio ubojica njegove majke ne bi li barem malo popravio ono što se popraviti nije dalo..Još prije nekoliko godina je poštar donio pismo sa obaviješću kako se Mića Peroški odriče polaganja prava na salaš u ime svoje djece..

Sve do sada Mitar nije htio ni čuti za to,nije imao ni volje ni snage razmišljati o tome ali babi je zdravlje bilo svakoga dana sve lošije i znao je da se približava dan kada će Jelena i on ostati sami..Baba je primala malu mirovinu koju je naslijedila od pokojnog djeda Živka i to su im bila jedina primanja od kojih su živjeli jer ona milostinja za koju je Mitar crnčio kod Steve Penave bila je dovoljna za autobusnu kartu i burek na autobusnom kolodvoru, a ako bi i zatražio veću plaću dobio bi odgovor neka bude sretan što uči od ovako velikog majstora jednom će mu u životu to dobro doći..Dugo nije mogao zaspati tu noć,u glavi mu je vladao košmar osjećaj bjesa se mješao sa osjećajem žaljenja:" Kako je moguće žaliti tu zvjer ? " bilo je pitanje koje mu se motalo po glavi...

Mučilo ga je to pismo koje je stajalo na stoliću pokraj njegove glave,nedovršeno pismo u kojem u prve tri rečenice javlja svoju odluku da proda salaš, a drugih tisuću psovki, urlika, suza koje godinama ključaju u njemu na papiru nije bilo...Mislio je "bit će lako" napisat će tom pasjem skotu svu silu uvreda i teških riječi za sve one ružne sažaljive poglede koji su sestru i njega pratili čitav dotadašnji život, za sva ona ruganja i šutanja u stranu zbog sramote koju je kao križ nepravedno sve ove godine na leđima nosio zbog tog čovjeka..Ali unatoč svemu laknulo mu je kada se ona svijeća ugasila,kao da ga je odriješila te zadaće, sada je imao izgovor pred samim sobom ako ništa barem do jutra dok se sunce ne pojavi tamo iznad " tvrde šume ", nadao se da će s jutrom biti hrabriji i razboritiji...

Lupanje na mala vratašca koja su vodila na tavan je trgnulo Mitra iz sna,čuo je Jelenu kako viče da požuri sa umivanjem i doručkom kako ne bi zakasnio na autobus...Na brzinu se obukao i sjurio dole, umio se nad lavorom koji je Jelena napunila vodom uzeo je u ruku komad kruha namazan mašću i posut sa crvenom paprikom, poljubio babu i sestru zaštitnički u čelo i otrčao niz ulicu prema stanici..Pisma se sjetio u autobusu,opet mu je laknulo, neće ga danas morati poslati učiniti će to sutra nakon što ga večeras dovrši čvrsto je obećao u sebi...

11.10.2009.

Kerovi

U pokrajini gdje sam rođen " najbolji čovjekov prijatelj " odnosno "pas" se naziva "ker" u množini bi to bilo: " psi=kerovi "..Ne radi se o nikakvoj nostalgiji ili nečemu sličnome, čak mi se osobno više sviđa naziv " pas " nekako mi u njemu ima više dostojanstva, no to je samo moj osobni sud nije mi namjera omalovažiti bilo čiji jezik ili narječje..

Zašto sve ovo govorim?

E pa zato što dok listam dnevne novine (čak i one što misle da su novine i dođu četiri kune) , internetske portale, dok gledam razne TV emisije, slušam radio postaje često mi se u glavi vrti množina riječi " ker " tj. " kerovi "..

Ne postoji niti jedan drugi izraz koji mi bolje upotpunjuje sliku u glavi dok čitam ili slušam sve te " pametne " glave , taj trust mozgova koji o svemu zna sve a u praksi nikada nije učinio ništa da bi potkrijepio te svoje stavove i stajališta..Jedan od predvodnika i oglednih primjeraka čopora kerova je svakako i osnivač Index.hr portala ali imena su ipak manje više irelevantna u cijeloj toj priči tako da sada nemam namjeru potrošiti par sati nabrajajući sve kerove koji laju sa više ili manje razloga za to...

Ono što zapravo želim reći je to da po mome sudu ovome našem društvu nedostaje puno toga ali ponajviše određene doze samokritike i prihvaćanja odgovornosti za stanje u kojem se nalazimo, kako svi skupa tako i svatko od nas ponaosob..Ponekad imam osjećaj kao da živim u " Drž te Pedra državi " , svatko od nas traži nekakvog svog Pedra ili Sanadera, Tuđmana, Račana, Tita, Todorića, Budišu, Primorca, jer baš je on kriv zato što ja živim onako kako živim...Iskreno jebe se meni za sve gore navedene likove i za njihova politička i ideološka zaleđa, nisam nikada bio niti ću biti dio bilo koje od tih interesnih zajednica, osobno jesam za to da ih se kritizira, ukazuje na pogreške koje čine ili su činili i da ih se kažnjava ako su to zaslužili ali koliko se nas ikada zapitalo: " Kolika je moja osobna odgovornost za položaj u kojem se nalazim?"..

Umjesto toga najlakše je naći Pedra i njega okriviti za sve, svjestan sam da postoje velike nepravde i da postoje ljudi koje život nije mazio i koji nisu mogli utjecati na životne okolnosti koje su ih zadesile, kao što su bile razne kriminalne pretvorbe, lopovluci , krađe , obiteljski problemi , siromaštvo , ratovi ali sam isto tako svjestan da ima nas koji nismo učinili previše za vlastitu budućnost i sada očekujemo da nam netko nešto daje ili poklanja...

Evo uzet ću sebe kao ogledni primjerak nekoga tko je mogao za vlastiti boljitak učiniti više ali nije zbog vlastite lijenosti i ne zainteresiranosti i kakav bi ja sad šupak trebao biti pa lajati da mi je netko drugi kriv za moje vlastite pogreške i krive procjene...Tko je meni kriv što sam završio srednju školu tehničkog smjera znajući da je to zvanje praktički izumrlo na ovim prostorima? Tko je meni kriv što nisam zagrijao stolicu pa nastavio daljnju izobrazbu i upisao fakultet iako su mi roditelji to sugerirali i bili spremni sve to financirati? Posljedično tome tko mi je sada kriv što mi kredit uzima polovicu mjesečnih primanja? Tko bi bio kriv za moju ne konkurentnost na tržištu rada u slučaju da dobijem otkaz?

Ponavljam da ovdje govorim o sebi ne želim ulaziti u bilo kakve debate u kojima će svaki oponent mome razmišljanju navoditi nekakva vlastita opravdanja ako se prepoznao u navedenim pitanjima, a još manje želim slušati one koji su završili fakultete pa sada po vlastitom sudu žive ispod očekivanja, gospodo draga jeste li se ikada zapitali da li je možda problem u vama i da možda niste sposobni a niti ne zaslužujete više od toga što imate..

Čisto sumnjam, lakše je lajati i kukati nego pogledati istini u oči...

Ljudi koji me poznaju znaju da radim u solidnoj firmi reći će mo čak i dobroj firmi za dobru plaću od nekakvih pet do šest tisuća kuna na mjesec, oni znaju i da sam u tu firmu došao preko veze, premda gledajući ljude oko sebe ja sam u firmi jedan od rijetkih čija stručna sprema i zvanje doista odgovara opisu posla s obzirom da su mi kolege mahom sa osnovnoškolskim obrazovanjem, dopisni kuhari ili konobari i također su tu preku veze a opet su spremni na lajanje i kuknjavu kako je njima u principu loše i kako su potplaćeni pa sada koliko to ima veze sa zdravom pameti prosudite sami...

Nemam razloga pravdati sebe, firma u kojoj radim je dioničko društvo, nije dio državnog aparata i ne ovisi o državnoj sisi tako da ne spadam u kategoriju birokratskih vucibatina čija radna mjesta ovise o rezultatima izbora a ne o stručnosti i znanju, ali znam da će se pojaviti oni koji će tvrditi da je meni lako, odnosno da sam se uhljebio pa sad drugima solim pamet..No to baš i nije tako s obzirom da sam u prošlosti radio i za duplo manju plaću a isto sam razmišljao, da sam u ratu više izgubio nego dobio i da sam na kraju ipak uz malo životne sreće dobro i prošao u odnosu na to kako sam mogao proći...

Najbitnije od svega je da sam svjestan toga da sam dobro prošao, što ne znači da ne treba težiti i boljem od toga, ali sa dozom realnosti i saznanjem da postoje granice, a ne kuknjavom i lajanjem jer previše je onih koji laju a imaju taman toliko koliko zaslužuju pa i više od toga..

Neki će se naći prozvanima a neki neće, jebiga svi imamo pravo na vlastita razmišljanja ovo je samo jedno od mojih...

11.10.2009.

Basler

Doktor Basler..Čuvar izgubljenog vremena..

Taj sijedi starac je imao nešto mistično u sebi, nekakav spokoj neku mirnoću i red...da baš red..

Promatrati tog čovjeka je (znam da zvuči čudno) baš čisti užitak jer svaki pokret svaku radnju obavlja uvijek, ali baš uvijek indentičnim redosljedom i indentičnom brzinom..Najobičnije vađenje maramice iz unutarnjeg džepa kaputa koji je običavao nositi i brisanje nosa je bio pravi mali ritual, ono što bi drugi napravili instiktivno i mehanički on bi radio kao da se tada ništa drugo na svijetu ne događa i kao da je to najbitnija stvar u tom trenutku..

Kasnije shvatiš da ima u tome nešto baš u ti malim stvarima naoko nebitnim ali stvarima koje prave razliku između življenja i životarenja..Basler je bio jedan od rijetkih Nijemaca (Švaba kako su ih zvali dođoši) koji je preživio čistku nakon drugog svjetskog rata vjerovatno zahvaljujući lječničkom zanimanju koje je bilo deficitarno,većina ostalih Njemačkih obitelji se vratila u Njemačku...Bio je poprilično mršav i visok ozbiljni izraz lica činio ga je nekako otmjenijim u odnosu na ostale ljude u selu, reklo bi se da je nekako je imao stila..Dane je uglavnom provodio u svojoj kući onoj staroj Njemačkoj kući na lakat sa velikom kapijom sa ulične strane, kako nije bilo prave ordinacije u selu jednu od soba u vlastitom domu je prilagodio potrebama pacijenata..

Govorio je rijetko samo kada bi  razgovarao sa pacijentom ili kada bi ga nešto priupitali, iz tog razloga ljudi su ga smatrali pomalo čudnim ali opet svi su imali poštovanje prema tom čovjeku..Kako su godine odmicale puno toga se mjenjalo i dolazilo u nekakvu normalu pa je tako i selo dobilo pravu pravcatu ambulantu...Ambulantu u kojoj doktor Basler nikada neće raditi kažu čak da nikada nije ni kročio u nju bilo mu je to nekako ispod časti vjerovali su...

Ne nije umro samo se povukao a sa novom ambulantom je došao i novi doktor..Poslije toga moglo ga se vidjeti kako satima šeta po selu i uvjek gleda u pod a nitko nije mogao shvatiti zašto, nije bilo razloga da se ljuti ili srami jer to je bilo nešto što su svi znali da će se kad tad dogoditi, bio je već čovjek u godinama i zaslužio je mirovinu u kojoj je bio..Možda da je netko bio dovoljno mudar pa da ga je priupitao zašto to radi to i ne bi bila tajna ali ovako je ostala sve do njegove smrti jednog proljetnog dana pet godina nakon što se povukao u mirovinu..

Gospođa Luca koja bi dolazila nekoliko puta tjedno očistiti kuću i oprati suđe ga je pronašla na podu ljetnje kuhinje kako nepomično leži...Srčani udar bila je dijagnoza nakon što je prvi put njegovo tjelo ušlo u novu ambulantu, nažalost bio je to ujedno i zadnji put...Doktorova kuća je kako to biva sa samcima bez nasljednika završila u općinskim rukama, bilo je čak i prijedloga da se sačuva kao trag i uspomena na neka teža vremena i na neke bolje ljude ali ipak birokracija ne poznaje niti nema ništa sveto tako je odlučeno da se kuća gospodina doktora sruši i na njenom mjestu izgradi poljoprivredna apoteka još jedna u nizu investicija koja nas vodi naprijed i u bolje sutra...

Eh takav je život neke stvari jednostavno nisu stvorene da traju vječno ma koliko mi to željeli, ali ipak stari mudrac je uspio sačuvati dio svega toga za uspomenu budućim naraštajima...Ispostavilo se da je doktor Basler uredno vodio statističke godišnjake o selu broj rođenih umrlih, oboljelih od tuberkuloze, koliko je žita u kombinatu predano te i te godine, koliko kukuruza, koliko je Dunav blizu došao selu (jer nasip je izgrađen tek nakon velike poplave 1965.g.) itd...

A posebno iznenađenje je bila zbirka kovanica, markica svakojakih vrsta znački, veliki dio toga je bio tu oko nas samo mi to nismo vidjeli  jer nismo gledali na način na koji je on gledao nismo živjeli na način na koji je on živio..Gledao je u pod, zašto?

Eto tako tražio je, tražio je tragove izgubljenog vremena da ih sačuva za nas, za buduće naraštaje, tragove koje smo odbacili i gazili a on ih je onim svojim staračkim sporim rukama polako skupljao i spremao na sigurno. Spremao na sigurno kao jamstvo sjećanja na neka druga vremena, sjećanje na ljude prije nas, na povijest bez koje smo samo trenutna iskra u kratkom bljesku naše trenutne egzistencije, povijest od čijeg očuvanja ovisi hoće li iskra našeg vremena sagorjeti i isčeznuti ili će se pretvoriti u plamen budućih generacija.

Počivajte u miru gospodine Basler...

10.10.2009.

Stari (od milja "babo Atif ")..

Nisam siguran da će priznati da mu je drago što sam o njemu pisao nešto ovakvog tipa ako ikada dođe u priliku pročitati ovo..

Nisam mu nikada spominjao tekstove ili neke druge črčkarije u kojima sam pisao o bilo čemu drugome... Nekako bez ikakvog prenemaganja ili bilo kakvih izljeva penapuhanih emocija, čemu su ljudi skloni ne bi li preuveličali ljubav ili poštovanje prema svome bližnjem, priznajem da se jedino njegovog suda o svemu ovome plašim...

Taj strah ne proizlazi iz toga što bi on imao negativan stav prema mome pisanju, jednostavno osjećam prema njemu veliki respekt pogotovo po ovome pitanju... Ako u meni postoji i zrno talenta za pisanje (bez lažne skromnosti) to sam nasljedio od njega... Često mi je znao pripomenuti kako sam gotovo potpuno na majku, izgled, karakter, pa gotovo sve... E pa ovo je jedna osobina koju sam naslljedio od njega, možda bi u ovom materijalnom društvu bilo bolje za mene i njega da imamo nekakve druge mešetarske ili prevarantske kvalitete, no kada malo bolje razmislim o svemu životnu sreću ne garantira materijalno jer samo ako je duh sretan i spokojan i čovjek je sretan... I to sam također naslijedio od njega, tu iskrenost i poštenje, odlučnost da u svakom trenutku branim pravo da kažem ono što mislim da je ispravno u pojedinom trenutku reći bez obzira na posljedice...

Nikada neću zaboraviti kako je u jeku euforije oko Slobodana Miloševića i priprema za rat javno pismenim putem otkazao pretplatu RTS-u (Radio televizija Srbije) zbog huškačke anti hrvatske euforije koja se stvarala u medijima, premda to sada i ne zvuči kao nekakav junački podvig u ono vrijeme ludila završiti u novinama kao anti državni element koji uz sve to još osniva "neku tamo" Demokratsku stranku Hrvata u Vojvodini (DSHV) bilo je poprilično suicidalno... Ali tako to biva kada potiv sebe ne možeš, a on očito nije mogao niti može jer to je bio samo početak događanja o kojima bi se zasigurno mogla napisati knjiga...

Biti buntovan u onom okruženju, gdje do izražaja dolazi negativna strana one Laloške poniznosti pa ti oni koji bi trebali biti na tvojoj strani okreću leđa, a oni koji te i onako ne vole napadaju još žešće, nije nimalo lako i zbog toga je naposlijetku odustao od svega i otišao... Ovo "buntovan" treba uzeti sa rezervom jer osnivati demokratsku stranku i buniti se protiv raznih oblika uskraćivanja elementarnih prava na normalan život samo zato što si druge nacionalnosti u bilo kojoj normalnoj zemlji gdje vlada red ne bi smio biti nikakav bunt nego osnovno demokratsko pravo jer to nije bilo ni blizu bilo kakvih nasilnih pokušaja ostvarivanja bilo kojih prava, kakvima su se koristili u pravom smislu riječi teroristi koji su balvanima, puškama, topovima ugrožavali živote drugih ljudi i pokušavali stvoriti državu u državi... No govoriti o Srbiji kao normalnoj zemlji i danas nakon gotovo dvadeset godina od tada je u domeni znanstvene fantastike...

Zbog toga se divim svome ocu jer nije ispao papak nije se skrivao iza Šokaca, Bunjevaca, Jugoslavena i ne znam sve kakvih maski koje su mnogi koristili iz straha da ne bi morali reći kako su Hrvati, kao da je to sramota i zločin... Kamo sreće da je više takvih ljudi među nama (iako sam sigurno subjektivan što je normalno jer ipak pišem o svom vlastitom ocu)...

Zvučat će patetično kao da je ispalo iz govora neke misice nečega negdje, ali svijet bi bio ljepše mjesto za život...

Stari stvarno si legenda!

09.10.2009.

Antal

Antal je sjedio na rubu kreveta, sat je nekoliko minuta ranije otkucao šest sati izjutro...Iza njegovih leđa ležala je Eva, mirno je spavala zagrlivši jastuk a plava kosa joj je prekrila lice, nije ni slutila kakva se drama odigrava u Antalovoj glavi...

Nije bila svjesna da čovjek sa kojim poslijednje tri godine dijeli dobro i zlo, da čovjek sa kojim poslijednje tri godine sanja iste snove, razmišlja o nekim daljinama i sanja neki drugi san...Antal je sa svojih dvadeset i pet bio na križanju svoga života, imao je posao, podstanarski dom i stalnu vezu, ali i upitnik nad glavom je li to ono što zapravo želi...Dok je bio sam i u roditeljskoj kući to je bilo sve od života što je tražio, posao, ženu i stan, a sada kada je to konačno imao tražio je nešto sasvim drugo...

Bio je svjestan da je pomalo sebičan, ali ne bi li bio još sebičniji da je bacio sidro tamo gdje unaprijed zna da mu nije mjesto, to što bi ptici podrezao krila ne bi pticu odvratilo od nauma da odleti kada dođe vrijeme za to...

A što ljubav ima sa tim? Što ljubav znači u besanim noćima, okupanim znojem toj duši umornoj od razmišljanja?...

Nekoliko mjeseci ranije Antal je primio bratovo pismo, brat je već nekoliko godina živio u zemlji "snova i velikih mogućnosti" kako ju je nazivao, živio je među svjetlima velegrada koje je tako živo opisivao, Antal je gotovo osjećao tu vrevu, taj novi život dok bi čitao to pismo...Uz pismo je bila priložena i fotografija ispod koje je pisalo: "Empire state building-New York "...Antal takvo što nikada u životu nije vidio, sve što je do tada poznavao, sve budimpeštanske zgrade nisu bile ništa u usporedbi sa ovom zgradom sa slike, nije čak bila u pitanju visina, širina , ljepota, bitan je bio taj osjećaj koji ga je obuzimao pogledom na tu sliku, osjećaj kao da pada sa velike visine i ostaje bez zraka, osjećaj nečega novog, uzbudljivog, neistraženog, osjećaj avanture...

Eva, a gdje je Eva u svemu tome?

Gdje je njena akademija, njena violina, njen teatar, njeni snovi i njena svjetla budimpeštanskih pozornica?..Što njena ljubav prema njemu ima sa tim?..Bi li se ona zbog njega odrekla svega što je ikada željela i sanjala?...

Nije imao hrabrosti čuti odgovore na ta pitanja jer što ako bi rekla da je spremna odustati od svojih snova i biti uz njega? Što tada? Bi li njegova sloboda bila onakva kakvu je zamišljao?..Možda bi samo promjenio grad, državu, kontinent ali opet ostao na istome mjestu..Bi li njeni neispunjeni snovi postali uteg njihovom novom životu?..

Odlučio je da smisla u svemu tome nema, da suze i zagrljaji koji bi nastupili tu promijeniti ništa neće, karta za vlak se uskomešala u džepu kaputa, točno je osjećao kako ga vuče da se iskrade bez poslijednjeg patetičnog "zbogom ljubavi "..

U osam sati začula se fućkaljka šefa kolodvora, crni dim je počeo sukljati iz lokomotive, vlak je krenuo put Pariza...

Budimpeštanski kolodvor je polako isčezavao iz vidokruga, isto kao i što će sjećanje na Evu polako isčeznuti u godinama koje su nadolazile..

Neke stvari u životu jednostavno ne idu drugačije, nekome nosimo suze, nekome osmijeh, neke dubine u nama ostaju zauvijek neistražene i samo se možemo pitati što bi bilo da smo odlučili drugačije?...

Ima i u tome neke draži, možda je upravo u tome sva vatra ovozemaljskog života...

Eh..

09.10.2009.

Orah

Kako napisati priču o drvetu?..

Teško, sigurno teško, naj teže od svega je izbjeći da ta priča bude samo jedna od mnogih priča prepunih fraza, floskula i preuveličavanja visine, moći i snage..

Ovo drvo nije bilo osobito visoko, nije bilo osobito snažno, ma nije bilo ni moćno, bilo je baš drvo, ono pravo drvo sa kojim se vjetar poigrava, sa kojeg otpada u jesen lišće, sa kojeg otpadaju plodovi..I kog vraga sada čovjek da o njemu uopće i napiše?.....

Ne nije imalo ljudskih osobina, niti je imalo nadnaravnih moći, možda sam ga zbog toga i smatrao najboljim prijateljem, nijemim promatračem glasnih zbivanja..Sa jedne od njegovih grana mi je visila ljuljačka a njegovo stablo mi je služilo kao zaklon od mrkih pogleda nakon počinjenih nestašluka, e to se zove prijateljstvo, kako čovjek može tražiti nešto više od toga?..Dok ga trebaš za igru tu je, kada ti treba sigurna luka tu je,a za uzvrat ne traži ništa, ne daje ti do znanja da si mu dužan i nije nametljiv, koliko takvih ljudi u životu upoznamo ili barem sretnemo?..

Ovo drvo bi se samo ponekad ukazalo na obiteljskim fotografijama ručkova, proslava koje bi se ljeti odvijale pod njegovom krošnjom..Katkad me uhvati želja za tim hladom, zanima me jel još živo, je li dio njega uvenuo kao što je dio mene u jednom trenutku uvenuo ili ga možda nije briga, nije ga briga što se netko drugi ljulja pod njegovom granom, što netko drugi lovi taj hlad u vrućim ljetnim danima..

Kad malo bolje razmislim zašto bi ga uostalom i bilo briga, nije on otišao od mene nego ja od njega, pa nije on prokleti čovjek da gleda boju kose, boju očiju, boju kože, da gleda kojem se Bogu moliš ili klanjaš, da gleda u koje zvijezde noću gledaš, ono je tu da ostane a mi smo tu da prođemo, ako ništa to je barem jasno kao suza, njemu je "princip isti a sve ostalo uključujući i nas samo nijanse"....

07.10.2009.

Zadojenost

Puno puta do sada u ovom mom bijednom životu znao sam prisustvovati raznim društveno-zabavno-sportskim manifestacijama, o kojima bi narednih dana u tisku čitao osvrte, kritike i razne recenzije, često bi se znalo događati da se zapitam jesmo li ja i npr. Miljenko Jergović gledali isti događaj, jer njegovo viđenje pojedinih situacija nije se podudaralo sa onim čemu sam ja bio živi svjedok.

Nakon što bi pročitao kolumne Miljenka Jergovića, Jurice Pavičića, Denisa Kuljiša i sličnih mega-umova i moralnih vertikala, poslovično bih postajao ratoboran i pljuvački nastrojen spram navedenih persona.

Denisa Kuljiša bi apostrofirao kao "masnu nakupinu sa glavom nerasta", Jurica Pavičić bi postajao "splitski troprsti orangutan", a Miljenko Jergović "simbioza glavatog gusara i neprcane kratkodlake australske vjeverice", nevjerovatna bi bila moja preobrazba iz relativno normalnog mladića u kasnim dvadesetima, pretvarao bih se u zadojeno/zatucanog fašistoidnog nacionalističkog ustašoida..

Da se čovjek naježi uglavnom..

No jučerašnji večernji izlazak bacio je sasvim novo svjetlo i otvorio neke nove horizonte mojim pogledima i razmišljanjima.Postoje oni trenuci u životu kada vam se pojavi upitnik iznad glave, kada imate osjećaj da se sve u što ste do tada vjerovali izokrenulo, osjećaj koji vas dovede do toga da se zapitate: "Bože zar doista nisam šumu od drveta vidio?" ili "Bože i sudbo kleta, zar sam to doista ja!?", a sve to biva popraćeno strašnim gotovo demonskim urlikom..

Naime moja dva prijatelja i ja smo sinoć pohodili jedan glazbeno scenski spektakl koji je ujedno bio i moto susret, čitava manifestacija se odvijala u kompleksu napuštenog pilarskog postrojenja tj. pilane.Sve je mirisalo na još jednu normalnu, pomalo dosadnu večer, barem je mirisalo tako meni naivnom telcu kako se nakon niza nevjerovatnih događaja, zaključaka i podudarnosti pokazalo.

Eh Miljenko, Denise i Jurice sad tek vidim svijet kroz vaše oči pravedničke.

Prva indicija da i nije sve tako bezazleno i naivno bio je jedan motorista koji je pred ulazom prohujao pokraj nas nosivši na glavi onaj stari "švapski" šljem, no nama je u tom trenutku to čak bilo i simpatično (o naivne ovce, sudba vam se crna piše, usud vaš svaku dobru znamen briše).Sljedeća postaja na tom putu preobraćenja mog zločinačkog uma ka pravedničkom bijaše nastup zvijezde večeri i njegov stih "za dom umrijeti" (i ne nije MPT taj ogavni zatucani, krezubi neandertalac, radi se o jednom novovalnom izvođaču koji je devedesetih skladao par domoljubnih napjeva), u tom trenutku već su se polako oslikavale konture sumnjičavosti spram čestitosti tog skupa.

Nedugo nakon tog ustašoidnog napjeva, prijatelj mi uperenim prstom, zabezeknutog izraza lica, iskolačenih očiju, pokaže na samo par koraka od nas stacioniranu mobilnu agregat/hladnjaču, na kojoj piše Schwarz (za one koji ne znaju Mladen Schwarz je ultra desničarski hrvatski nacionalista).

Dragi čitatelji nakon tog trenutka stvari su prestale biti smiješne, razgoračenih očiju sam se okretao oko svoje osi primjećujući bezbroj žena i muškaraca u kožnim uniformama sa malteškim križevima na leđima (prije sam takve križeve viđao isključivo u ratnim filmovima na nacističkim vozilima i avionima), sada već slobodno mogu priznati da nam se šupak stisnuo.

Moje zaslijepljene oči sada su konačno pravednički progledale, tiho sam rekao prijateljima: "Drugari, pa mi se nalazimo usred kanibalističko-fašističkog ustašoidnog orgijanja!".O kakvi su to izopačeni umovi, jer ona pomenuta agregat/hladnjača je osim za proizvodnju električne energije i hlađenja mesa (ne želim niti nagađati kakvog i čijeg mesa, najteže je to pogodilo prijatelja koji je netom prije pojeo hot-dog, odnosno barem je mislio da jede hot-dog) služila i kao pokretač one mašine za paru, kao dodatak scenskom efektu, a dotična para je smrdila vjerovali ili ne, po ljudskom izmetu.

Nakon tog saznanja panika je dosegnula svoj vrhunac, hangari između kojih se sve to odvijalo su nas počeli sablažnjavati, isto kao i visoka metalna ograda koja je sve to okruživala.Ograda je bila većim dijelom osvijetljena, a stražari su se šetali duž nje, ugledavši jedan ne čuvani dio ograde viknuh: "Drugovi juriš!", nekako smo preskočili ogradu i trkom se zaputili prema svjetlima grada u daljini, užasan osjećaj gađenja nas je prožimao, prijatelj se pokušavao riješiti hot-doga, a ja sam pogledom tražio mjesto na kojem ćemo konačno biti sigurni.

Eto da ne dužim više, tako je otprilike izgledao koncert Jure Stublića i grupe Film u Dugom Selu, sada kada ga gledam pravednim Jergovićevsko-Kuljiškim očima, da sam nedaj Bože ostao zadojen bio bi to još samo jedan obični koncert na kojem su se doista skupljali motoristi (neki od njih sa uobičajenom bikerskom ikonografijom, između ostalog i malteškim križevima), a Jura je odpjevao "Bili cvitak", agregat je bio prastari austrijski kojeg je neki "gastarbajter" dovukao, izmet je doista na trenutke smrdio iz obližnjih kemijskih WC-a, prijatelj je zaista pojeo loš hot-dog za dvanaest kuna, redari su zaista pazili da netko bez karte ne bi preskočio ogradu.

No Miljenko hvala ti!

Slijedeći put kada kažeš kako HTV podupire "fašističko orgijanje" dok prenosi utakmicu hrvatske nogometne reprezentacije ili daje snimku Thompsonovog koncerta, neću te nazivati "glavatim gusarem sa tijelom neprcane kratkodlake australske vjeverice", nego ću pobjedonosno ustvrditi da sam i ja konačno progledao, sada znam koja je prava strana pa sam stoga i ja od sada uvijek taj koji je u pravu, baš kao i ti dragi moj Miljenko.

07.10.2009.

Izgubljeno vrijeme

Sijede me prate već od ranih dvadesetih, možda je u pitanju genetika a možda neke rane koje zatomljujem u sebi..No ni sijede nisu problem dok ih bude jer polako se i one rijede a Zinedine Zidane je na vidiku, poslijednji dani crnih uvojaka polako nadolaze.

Gdje su sada svi oni gelovi, voskovi i tro-vremenski taftovi?

Doviđenja češljevi, gumice i rajfovi...Dobar vam dan šilterice i mašinice za izbrijavanje, vremena globusa pristižu..

No da se tekst ne bi pretvorio u mušku odu ćelavosti koja neminovno dolazi ima tu i drugih "sitnica" koje me polako sustižu, upravo one stvari za koje mlad i nadobudan misliš da baš tebe neće nikada dohvatiti..Da se razumijemo, nisam ja još ćelav niti jako star no eto po prvi puta u dvadeset devet godina života doista u nekim trenucima osjećam da starim.

Po prvi puta neka prije jako poznata lica su sada samo nejasne konture koje ne mogu spojiti imenima, prezimenima, mjestima, polako gubim bitku sa izgubljenim vremenima.Sada mi postaje žao što neke stvari nisam upamtio bolje, što sam pustio da ih vrijeme nepovratno odnese zauvijek u ždrijelo zaborava.

Još kao srednjoškolac ostao sam fasciniran (pod utjecajem Marcela Prousta i "Potrage za izgubljenim vremenom") terminom "izgubljeno vrijeme", pa sam u ime toga jedno vrijeme čak kao kakav Robinson Crusoe pisao nadnevke ne bi li što više toga uspio spasiti od zaborava, no papir se izgubi, tinta se potroši i shvatiš da jedini dnevnik koji ostaje je onaj u glavi. Ljutilo me to što sami ne odlučujemo o tome koji trenutak ćemo pamtiti a koji će pasti u zaborav, nego po nekom nametnutom pravilu pamtimo samo jako dobre i jako loše trenutke, a one "obične" za vrijeme kojih smo također mislili, disali, plakali, smijali se, i kojih je bilo najviše jednostavno zaboravljamo.

Svjestan sam da taj rat sa izgubljenim vremenom gubim, no jednu večer prije nekih trinaestak godina ipak sam dobio jednu bitku, doduše malu, koja neće ući u anale niti priručnike vojnih ekspertiza, neće ostati nigdje osim u mojoj glavi..

Sjedio sam u vlaku na glavnom Zagrebačkom kolodvoru i kao mnogo puta do tada čekao da vlak krene put kuće, toga dana nije se dogodilo ama baš ništa, bio je to tako običan dan da ne može biti običniji. Nitko nije sjedio sa mnom, vlak je bio poluprazan, na semaforu je svijetlilo crveno svietlo i ja sam odlučio baš taj trenutak ukrasti zaboravu.

I uspio sam, evo sada mnogo godina kasnije sjećam se tog običnog dana, tog običnog trenutka, tog običnog crvenog svjetla. Nekome će sve ovo zvučati smiješno, glupo i nevažno, no ja sam sretan što sam uspio ukrasti taj nebitni trenutak iz gramzivih ralja zaborava i sačuvati ga dok me bude.

06.10.2009.

E moj druže Sarajevski..

Unatoč određenim pomacima u istrazi, navijači Sarajeva neće odustati od svojih zahtjeva, ustvrdio je predstavnik navijača Muhamed Grbo.

- Ulice u Sarajevu nećemo odblokirati dok se ubojica ne pronađe i dok se privedeni navijači, koje je nasumice privodila policija, ne vrate u Sarajevo, kazao je Grbo.

Sarajevo, " grad sa dušom " kaže moja majka, osobno sam bio samo jednom u tom gradu, daleke 1990.g. ne znajući kakve strahote ga čekaju...Bio sam u proputovanju neželjenom, na putu u neke za mene tada bolje krajeve..Odsjeli smo na Grbavici kod prijatelja moje majke, odnosno obitelji kod koje je stanovala čitavo vrijeme školovanja u Sarajevu..

Destinacija tog proputovanja je bila Zapadna Hercegovina, jedan veliki dio mog obiteljskog stabla se račva prema Mostaru, Širokom Brijegu, Grudama, Posušju, Rakitnom..Nisam postao nikada dijelom te priče (osim ljetovanja kasnijih godina), ubrzo smo iz Hercegovine produžili za Zagreb i to je bio konačan kraj tog puta..

Zašto ovaj uvod?

Da podilazim Sarajlijama koji se smatraju žrtvama ovog nemilog događaja od prije dva dana kada je izgubljen mladi život? NE

Da objasnim kako krv nije voda, pa da stanem na stranu čovjeka koji je ubio drugog čovjeka i pokušam to opravdati? NE

Jednostavno imam potrebu nešto napisati, zvuči smiješno ali gotovo kao da imam obavezu prema samome sebi ova razmišljanja predočiti ispred sebe na papir..

Čitam citat kojim započinjem tekst, citat gospodina Muhameda Grbe i prvo što mi upada u oči kao dio nelogičnosti je riječ " navijači ", a što su to navijači?

Znam o čemu pišem, nisam novinarčić nekog usranog portala koji vapi za ekskluzivom a nikada nije promolio glavom na stadion, nikada nije išao na gostovanja koja su u pravilu najzanimljiviji i najuzbudljiviji dio navijačkog života..

No ono što sam dosada vidio na snimkama što novinarskim što policijskim svakako nisu navijači, ono nisu ništa drugo nego horda huligana, talog ljudskog društva, čovjek koji na običnog plavca baca žardinjeru od kojih desetak kila, može li se taj čin tretirati kao pokušaj ubojstva hladnim oružijem?? Puno ljudi priča svašta a u principu nezna ništa..

Više puta sam osobno prisustvovao ružnim događajima, kada sam se osobno uvjerio  svoj beskrupuloznosti i bezosjećajnosti tog taloga ljudskog društva koji se često krije pod krinkom navijačke skupine, sistem " u čoporu sam hrabriji u čoporu sam sigurniji "..Na Maksimirskom stadionu huligan nakon kraćeg naguravanja gurne dečka niz stepenice sa vrha istočne tribine (dečko kojeg je gurnuo je bio na tribini sa curom i nije bio sudionik nereda ni navijanja), nakon što se skotrljao niz stepenice dobrih desetak metara ostao je ležati bez svijesti na dnu stepeništa, huligan doletava do njega i još ga nekoliko puta udara šakom u glavu, zatim mrtav hladan skida kratku majicu sa sebe a kolege huligani mu dodaju drugu da se presvuče, te kao da se ništa nije dogodilo kreće prema izlazu sa stadiona..

Bio sam svjedok događaja, prijatelj je zvao hitnu a ja sam osobno prokazao presvučenog počinitelja policiji na izlazu ( tako što sam trčao za njim a on mi psovao sve po spisku " da koja sam ja pička i da će me ubiti ", trčeći ispred mene ne bi li se što prije izgubio sa mjesta događaja), nisam lik koji vuče murijake za rukav i cinkari, iz iskustva znam da je najbolje gledati vlastita posla ali na ovakvu beskrupuloznost sam morao reagirati, nisam mogao vjerovati da je netko spreman čovjeka na podu iznabijati šakama, ostaviti ga da leži u nesvijesti  i potom se očito uobičajenim postupkom presvlačiti u hodu da bi izbjegao prepoznavanje..

Gledam snimke nereda u Širokom i vidim upravo to, gledam snimke Dinamovih navijača u Temišvaru od prije par dana i vidim upravo to..Vidim djecu koja se igraju šibicama dok roditelji gledaju u stranu, a kada se u konačnici zapali kuća krivci se traže u policiji, vatrogascima i instalacijama neispravnim tj. u državnom sistemu..Daleko od toga da ne postoji više odgovornih strana u takvim situacijama, no glavna odgovornost ipak leži na toj djeci koja se igraju sa vatrom, barem ja tako gledam na to..

Zašto su "horde zla " razbijale izloge i autobusne stanice po Širokom usput maltretirajući lokalno stanovništvo? Tko god zna išta o principu djelovanja navijačkih skupina, zna da se u tom svijetu huliganizma, reputacija stiče upravo na takav način, na način da odeš protivniku u dvorište i napraviš pizdariju, odnosno poniziš ga u njegovom dvorištu..Tada za poraženog nema veće sramote a za pobjednika nema većeg ponosa, nakon toga kreće glorificiranje glavnih aktera tih događaja, vođe dobijaju na ugledu u svojoj skupini a sama skupina dobija na rejtingu u očima suparničkih skupina, ako vas ovo podsjeti na neku epizodu sa kanala Animal planet, to nije slučajnost to je evolucijski korak u natrag...

Događaju u Širokom nisam osobno prisustvovao pa ni ne želim ulaziti u detalje, odnosno nagađanja što i kako se dogodilo to što se dogodilo, samo mislim da bi gospodin Muhamed Grbo ubojicu svoga kolege trebao tražiti ponajprije u svojim vlastitim redovima a ne se postavljati na način kao da su "horde zla " sadile cvijeće po Širokom, a ubojici neka se sudi pa ako se dokaže hladnokrvno ubojstvo neka leži dugogodišnju kaznu, ako se dokaže ubojstvo u samoobrani neka sud donese pravednu odluku..

Neka red bude red i đavolu i đakonu...

 




05.10.2009.

Jeftin trik

Bilo je kišno jutro sada već daleke 1990-e godine, kada je đavo konačno došao na svoje..

U selo su počeli stizati neki nama do tada nepoznati ljudi iz nama tada nekih nepoznatih krajeva...Pričali su o nekim lošim ljudima koji su ih izgnali sa njihovih vjekovnih ognjišta bez da su trepnuli...

Sada kad ponekad razmišljam o tim danima u glavi mi se vrte slike iz filmova o otkrivanju Amerike, imam osjećaj da su ti ljudi za nas bili nešto kao konkvistadori za Maje i Asteke...Doduše lagao bi kada bi tvrdio da su bili toliko okrutni ali....

Sjećanje me potom vrati u 1988-u godinu i sunčani ljetni dan mjeseca kolovoza..Na vratima kapije netko je lupao ne bi li nekoga dozvao iz kuće,odmah se znalo da je netko nepoznat jer kapija je uvijek bila otvorena tokom dana za svakoga..Baba i ja smo čuvši lupu izašli iz kuće u dvorište i otvorili vrata, na vratima su stajali mladić i djevojka teško da su prevalili dvadeset pet godina...

Mladić je u ruci držao fotoaparat nekakav veliki sa velikim objektivom kakav do tada nisam imao priliku vidjeti,a djevojka je u rukama držala notes i olovku..Nakon što su se predstavili kao studenti fotografije iz Novog Sada pitali su nas da li se slažemo da eto oni slikaju našu kuću pa da nam kasnije tu sliku nakon što je razviju uz malu naknadu pošalju kao uspomenu,pritom je djevojka majci, koja je u međuvremenu stigla,pokazala notes na kojem su se već neki ljudi iz sela složili sa tim i platili sliku..

Iako do tada nitko nikada, barem koliko smo mi znali,nije imao običaj slikati kuće u našem selu i na taj način prikupljati novac za studiranje ,majka nije u tome vidjela ništa loše i pristala je...Oni su kuću slikali,majka je platila,mislim da se radilo o relativno simboličnoj svoti i zaista nakon par tjedana slika je putem pošte stigla do nas..I? Sigurno se pitate što se dogodilo?

Nije se dogodilo ništa, tu sliku imam i dan danas to je jedina slika te kuće koju smo ponjeli sa sobom par godina kasnije nakon što je došlo do kulminacije ludila koje je godinama prije polako tinjalo..

Jedino je bilo malo čudno kako su neki nama nepoznati ljudi iz nekih nama nepoznatih krajeva bili spremni mijenjati svoja vjekovna ognjišta za naša,i to sistemom ključ za ključ gotovo na neviđeno...

Ponekad me ta sjećanja odnesu u neke druge sfere u neke sfere raznih teorija zavjera,sfere Orwella i big brothera i nameću mi pitanje:"Dal je sve to bilo samo fol?"..

Da li smo bili samo naivne žrtve jeftinih trikova podlih mađioničara..

Ili možda ipak ne?..

Ma ne to ne može biti istina..sigurno varam se...

05.10.2009.

Odlazak

Ono što nam je godinama visilo kao mlinski kamen nad glavama konačno je došlo na svoje,nakon što je zadnjih par mjeseci postalo neizdrživo otišli smo..

Nisam nikada kukao,proklinjao sudbinu niti smatram kako imam razloga za takvo što jer kasnije sam sretao ljude iz Vukovara i iz nekih drugih gradova pred kojima bi me bilo sram iskazivati bilo kakvo nezadovoljstvo ili glumiti bilo kakvu žrtvu...Meni su neki zli ljudi i neka zla kob ukrali dio djetinjstva dok su mnogi od njih ostali bez svojih najmilijih a to je žrtva koju osim njih samih nitko drugi ne može razumijeti...

Ponekad me jedino uhvati sjeta jer od svega ljepoga,svih rođendana, kirvaja, proslava, odlazaka na Dunav ostala su samo blijeda sjećanja,fotografije koje su ostale prikazuju lica nekih meni nepoznatih ljudi koje kao da nisam niti poznavao dok su mi neke ružne uspomene urezane u pamćenje kao da su se netom zbile..

Živo se sjećam posljednjih dana ludila kada su nam na dvorišna vrata banule spodobe kao iz nekog vremeplova,izgledom kao da su upravo stigli sa neke Durmitorske gudure,bradati,neoprani,nakićeni svom mogućom četničkom ikonografijom koja se u to vrijeme mogla nabaviti na Šabackim pijacama...Zamislite tih "hrabrih" pet srpskih "heroja" došlo je pred moju babu,majku,tetku i mene klinca od jedanaest godina,sa automatskim puškama tražiti moga oca koji na sreću nije bio prisutan...Nakon što su uspjeli uplašiti žene i dijete (s tim da im je tetka unatoč svemu rekla svoje) udaljili su se u nepoznatom smjeru krenuvši vjerovatno u neke nove "herojske" podhvate...

Jedan od njih je na odlasku ocu ostavio pisanu poruku odnosno nekakav broj telefona koji otac naravno nikada nije nazvao,potpisao se nadimkom po kojem je otac prepoznao bivšeg kolegu dok su služili vojni rok dvadesetak godina ranije u Gospiću...

Već neko vrijeme smo spavali na podovima umjesto u krevetima,zbog čestih prijetnji i sve češćih slučajeva bacanja bombi i rešetanja prozora onih koje su smatrali nepodobnima...Ko za vraga baš smo nedavno ja i buraz (tada trogodišnjak) dobili krevete na kat koje gotovo nikada nismo upotrijebili a sjećam se da mi je baš zbog njih teško padalo to spavanje na podu...Za to vrijeme ona "naša" JNA već je uveliko gomilala teško naoružanje i ljudstvo (mislim da se radilo o zloglasnom Novosadskom korpusu) na obližnjem nogometnom igralištu i poljima oko njega,kao da ih sa druge strane čeka sva sila ovoga svijeta a ne jedan običan grad...

A ljudi? Ma ovce ko ovce trče pred njih zasipaju ih cvijećem nose im hranu i piće,sve u svemu "parada pijanstva i kiča" kao da su ih ovi došli braniti od nekoga , a ne ubiti jedan grad..Pitam se često jel ih bar sramota pogledati preko Dunava nakon svega,da li spavaju mirno noću nakon što su đavolu odškrinuli vrata...

No nebitno je sve to sada,sitnih duša je bilo i bit će ih dok je i svijeta,uzdam se samo u neki viši sud koji će nam svima suditi...

Pa onda brate svakome po zasluzi...

Osobno na svu sreću nisam ostao gledati taj užas nakon prve ispaljene granate,otac (koji je u međuvremenu proveo neko vrijeme u zatvoru ali to je priča za neki drugi put) je zamolio jednog od rijetkih prijatelja koji mu tada nisu okrenuli leđa,da nas odveze u Novi Sad kod prijatelja,prvenstveno dobrih ljudi pravoslavaca a nakon toga nas je put odveo dalje...

Znam se često nasmijati kada vidim koje sam stvari strpao u ruksak da ih ponesem sa sobom kao nužne, sve se događalo brzo i nije bilo vremena za ne znam kakva spremanja, tako da sada u vitrini ponosno stoji kolekcija knjiga: "Svetski klasici dečije kniževnosti" na ćirilici mislim da to dovoljno govori o tome koliko sam znao šta se uopće događa te kuda idem i zašto...Mjesta u torbi je bilo još za atlas svijeta srećom na latinici i jedan mali privjesak prase sa mornarskom kapom i to bi bilo to,u pet minuta spremio sam čitav dotadašnji život u školski ruksak...

Možda da sam znao da se više neću vratiti možda bi okrenuo glavu poslijednji put a ovako nisam učinio čak ni to, a ruksak ma ruksak bi bio istog sadržaja jedino sam u to siguran...

04.10.2009.

Premise i konkluzije

Evo ovako, uzmimo da su prijašnji  postovi  "premise" koje će mnogi zbrojiti i izvući nekakvu "konkluziju", pa ovaj post treba shvatiti kao nekakav putokaz ili malu pomoć nikako kao sugeriranje što bi netko trebao zaključiti.

Naime nikada mi u životu nije bilo bitno što netko misli da ja mislim ili što će netko misliti o meni ako ja o nečemu mislim upravo onako kako mislim da bi trebao misliti.Da pojednostavim, osobno volim ljude koji o svemu imaju mišljenje po mogućnosti svoje vlastito nisam pobornik Borgovskih masa a još više cijenim ljude koji se ne srame to svoje vlastito viđenje bez obzira na posljedice izreći jer osobno sam i sam takav.
U principu stvar je vrlo jednostavna iz moja prva dva posta dalo bi se iščitati da sam Hrvat iz Vojvodine, da sam otišao iz te iste Vojvodine ne svojevoljno i da sad zbog toga mrzim nekoga ili nešto te sukladno tome da sam postao hrvatski nacionalista.Sve to je (djelomično) točno osim što se po pitanju nacionalizma i mržnje držim one Balašove "ne možeš mrziti cijeli narod mrzi jednog po jednog pa dokle stigneš" i nije isključeno da će neki od sljedećih postova vezanih uz moje djetinstvo sadržavati neke jako pozitivne stvari o nekim jako pozitivnim ljudima koji nisu moje nacionalnosti, a bili su sve spremni staviti na kocku i pomoći za razliku od mnogih licemjera i prvenstveno loših ljudi moje nacionalnosti.

Ljudi često na prečac donose zaključke ne poznavajući samu srž materije i time kompromitiraju sebe i stvaraju mitove o nekome ili nečemu.Pitate li mene nacionalizam i Vojvodina ne stanu u istu rečenicu to su dvije stvari koje se negiraju osim u izoliranim slučajevima koji su nastajali uglavnom vanjskim podražajima, jer znate ono kada su Laloša slali u rat (opet Balaš): "Poslali Lalu na ratište i kažu 'ajde ti sad jurišaj na brojno nadmoćnijeg neprijatelja' a jedino što je Lala mogao odgovoriti je 'neeeeeemojte mene ta ja ću se odma' pomiriti' ".

Osobno mislim da ta anegdota poprilično odgovara stanju na terenu bez obzira na nacionalnost i vjeru Laloš je Laloš jer to je stanje duha koje tamo prevladava a koje se stvaralo godinama i godinama utjecajem ravnice, klime, Dunava i naravno stranih tijela koja su svojom agresivnošću i brđanskim mentalitetom uspijeli zatrti i zadnji Che Guevarovski poriv u bilo kojem Vojvođanskom starosjediocu.

Evo to bi bio samo malo uputsvo za uporabu ali bez garancije jer tko god se kleo u svoju dosljednost naposljetku bi je i izgubio, a ja ne želim da se kompromitiram prvenstveno sam pred sobom, egoizam i samoljublje ispred svega.

04.10.2009.

Bački pastuv

Znate li priču o Bačkom pastuvu?

Gotovo mitskoj pojavi koja se šapatom generacijama prenosi panonskim ravnima...Mislim spominje se on i u Srijemu, Banatu neki Mađarski trgovci su tvrdili da su ga vidjeli čak i kod Pešte kako juri ravnicom sa bijesom u očima kao da je sam vrag tamjanom gonjen u njemu..Ali naposlijetku se uvijek vraćao u Bačku kao da nešto traži, došao bi do Dunava negdje između Apatina i Vajske pa bi propeo svu silu svojih mišića dižući se na stražnje noge i strašnim gotovo demonskim rikanjem parao bi inače mirnu Bačku noć..

Jutro bi donjelo mir,samo bi pjesak na obali pokazivao tragove bjesomučne borbe koji vode prema vodi...Ja sam tada bio još mali,samo bi kroz priču starijih načuo kako je Dunav opet progutao pastuva,priču punu strahopoštovanja,priču koja se pripovjedala šapatom..I tako iz godine u godinu znalo se kada i znalo se gdje,premda nitko nikada nije imao hrabrosti vlastitim očima svjedočiti događaju jer kružila je priča da ako te spazi ideš sa njim u Dunav dubok i hladan a sa tobom i tajna o Dunavu i pastuvu...

Priča je stala naglo jedne godine kao da je netko napravio rez pastuva jednostavno više nije bilo,bio sam nešto stariji nisam više vjerovao u vile,babaroge,Djedove Božičnjake,a na pastuva sam posve zaboravio kao i mnogi drugi,otišao je u mit u legendu..

Godinama kasnije negdje mnogo zapadnije jedno tmurno jesenje jutro ne zainteresirano listam dnevne novine čitam naslove o Dinamu u Ligi prvaka,o svjetskom nogometnom prvenstvu u Francuskoj, o novim nemirima na Kosovu i sasvim slučajno krajičkom oka na zadnjoj stranici u rubrici zanimljivo spazim sasvim mali naslov koji me koštao opeklina drugog stupnja zadobivenih vrelom kavom u mome krilu..Naime povjesničari nekog fakulteta iz nekog grada su nakon dugogodišnjih istraživanja došli do pretpostavke: "Dunav kao posljednje počivalište velikog Hunskog vojskovođe Atile-Biča Božijeg"..I to baš Bački dio Dunava...

Znam priče o Atili koji je na svome pastuvu sijao strah ravnicom, priče kako njegov galop još i danas odzvanja u noći ako se dobro naćule uši,priče koje znaju mnogi, ali priču o Bačkom pastuvu znaju samo neki..

Sada je znate i vi pa prosudite sami slučajna podudarnost, istina ili samo mit?..

04.10.2009.

"Hrvatsku mi moju objesiše..."

Dok slušam Matoševu "1909 "-tu u izvedbi benda zvanog Olovni ples, ona klica bunta, srdžbe i bijesa u meni još jače proklija, ta "pjesma koja dušu dira" samo razbukti vječni oganj prkosa i nemira...

Patetika?

O da, svakako lešinari duše moje, vaša lica bez naličja, glave bez obličja svakako znaju što je to primitivna domoljubna patetika. Vaše sitne duše i umovi bez nauma, vaši ispruženi kažiprsti u bijelim rukavicama spremni na izdaju, osudu i prijevaru, o da svakako vi što nam crni usud spremate...

Da i dalje ta crna patetika, tijelo i um mi poput otrova prožima, ta trula prokleta domoljubna patetika potpuno me zaslijepila, sram koji mi naturate sa prkosom je zamijenila, ponosom na pretke, na oca, na didu, na babu, na majčinu skut...

Srdžba?

O da, svakako, to srdžba iz mene progovara, srdžba vašim licemjerjem kao bičem u galop gonjena, toliko u meni bijesa i unutarnjih nemira, toliko ljutine i nespokoja zbog vas hoštaplera, bandita bez časti na vlasti. Da, nadalje ta prokleta domoljubna patetika moje snove idealizira, snove o poštenju, časti i pravdi o svemu onome što su vaše tuste svinjske glave prodale, izdale za Judine škude dale...

"Hrvatsku mi moju objesiše.."...O da, svakako, gadovi se ni ne okrenuše još kukavički iz jazbina svojih vire, izdajničke zjenice na Judino zlato im se šire, a u meni srdžba ključa još jače, u meni znamen zemlje moje slobodne i poštene u inat zauvjek ostat će...

Objesište' nju i mene ste objesili patetika ona trula iz mene zbori, no što mogu kada me nepravda poput koplja po sred srca probada, htio bih da vrištim, da skačem, da iz svoje kože izađem samo da ožiljke te nepravde na duši mojoj mogu da vam pokažem...

Što drugo mogu pod nebeskim svodom bezuvjetno voljeti, za što se drugo bez pitanja mogu svim srcem boriti, što drugo osim Nje svojoj djeci mogu ostaviti?

Čujem već šeretski smijeh vaš, vidim izdajničke prste u znak poruge u mene uperene, osjetim već trule duše vaše vonj...

Doista Hrvatsku mi objesiše' , ko' lopova, ko' nitkova, bez srama joj omču na vrat namakoše' , a slugama tuđina nek izdajnički znamen iznad glave bdije, prokleta vam duša kad za čast i poštenje znala nije....

1909

Na vješalima. Suha kao prut.
Na uzničkome zidu. Zidu srama.
Pod njome crna zločinačka jama,
Ubijstva mjesto, tamno kao blud.

Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut,
Jer takvo lice ima moja mama,
A slične oči neka krasna dama:
Na lijepo mjesto zaveo me put!

I mjesto nje u kobnu rupu skočih
I krvavim si njenim znojem smočih
Moj drski obraz kao suzama.

Jer Hrvatsku mi moju objesiše,
Ko lopova, dok njeno ime briše,
Za volju ne znam kome, žbir u uzama!


A.G.Matoš

04.10.2009.

Dunav

Kruži priča da ako se rodiš kraj vode, dio nje zauvijek u tebi ostaje. Možda je ista stvar i s planinom, šumom, tvornicom parnih kotlova... Ne znam, ali ponekad osjetim Dunav u sebi.

Ljudi se rado fasciniraju i poistovjećuju s tim neukrotivim silama prirode, a ja sam samo čovjek. Od dana moga rođenja pa sve do odlaska iz mjesta gdje sam prvi puta ugledao svijet, uvijek u glavi Dunav, Dunav, Dunav.... Prvo kupanje na Dunavu, prvo pecanje na Dunavu, prvi prelazak preko Dunava, hoće li Dunav probiti nasip, hoće li se Dunav smrznuti ove zime... I tako u nedogled. Jednostavno, nisi svjestan da On postaje dio tebe. To ćeš shvatiti tek mnogo kasnije. Shvatit ćeš kada te ljudi počnu pitati zašto si tako zatvoren, povučen u sebe; zašto si često tmuran, zašto si namćor. Znaš ono, kao, dobar si i sve to, al' nekako si čudan!?

Tko? Ja? Ne, pa ja sam normalan...

Možda sam stvarno normalan, a možda je ipak u pitanju Dunav. I nema tu sada mjesta nekoj patetici,suzama, nostalgiji i ne znam čemu, jer unatoč svemu ja sam sretan čovjek. Ako ništa, imam tu sreću da Dunav u meni filtrira ljude koji me okružuju, ljude koji su mi već bitni ili će postati nešto u mom životu. Neke stvari lakše shvaćam i prihvaćam u odnosu na druge i bez obzira na to kako me šarani vide, nisam pesimističan. Jednostavno, sve ima svoj izvor-početak i sve ima svoje utočište-kraj, a s koritom se možeš boriti za nijanse na tom putovanju, jer to ti jedino preostaje na volju.

Uvijek me nasmijava jedna slika u mojoj dunavskoj glavi. Zamislim izraz lica nekog starog Panonskog mornara kako sjedi na adi i peca, a pokraj njega njegov vršnjak, remeti tišinu svojm pričom i nestrpljivo cupka. Oblajhan je, pun botoksa i želje za vječnim životom. Čovjek s druge planete.

Moj ga mornar pita: "Pa 'ko bi još, brate, htio živjeti vječno?".

To se pitanje i meni često vrti u glavi. Okreće se kao oni konjići na ringišpilu. "Pa tko bi, brate, htio biti jedan od njih na ringišpilu?"

Ja sigurno ne. Sretan sam što kao i Dunav imam svoj početak i svoj kraj.

04.10.2009.

Rasizam

Kako se postaje rasista? Rođenjem, odgojem ili jednostavno iz straha od različitog?

Za vrijeme bivše nam države pogotovo osamdesetih godina dosta studenata iz nama egzotičnih zemalja je dolazilo studirati ovdje, neki su se nakon završetka studija vraćali u matične zemlje a neki su zasnivali obitelji, zapošljavali se i ostajali..Ljudi iz većih gradova nakon nekog vremena i nisu više crnca s obitelji u parku smatrali nekakvom egzotikom ali crnac s obitelji u malom selu na jugu Bačke i k tome još doktor je svakako bio savršeni zaplet za nekakvu satiričnu pripovjetku..

Jedna od prvih anegdota vezanih uz moje djetinjstvo koju su mi roditelji kasnije često prepričavali (čak i dan danas je znaju spomenuti) vezana je uz moj prvi posjet doktoru nakon što sam progovorio tako da bi me razumjeli,a prvo što sam izgovorio ugledavši tog čovjeka bilo je: "mama mama gle mamuna" i to ne jednom sve dok me majka nije iznjela iz ordinacije da mi pokuša objasniti kako to nije kulturno premda je meni tada trogodišnjaku to bilo poprilično uzaludno objašnjavati..Majka se zatim počela ispričavati doktoru kojeg međutim to i nije previše iznenadilo ili pogodilo ne znam točno , on je samo ponavljao:"Gospođo uledu je" (naime nikada nije upotpunosti savladao jezik)...

Mogu li se smatrati pionirom KKK-a u podunavlju? Mislim da ne, prije se tu radilo o dječijoj iskrenosti i naivnosti..Doktor je bio porijeklom iz Gane imao je dva sina koja su isto bila potpuno crna iako im je majka bila rođena Novosađanka pravoslavne vjeroispovjesti, osobno mislim da je njima bilo puno teže shvatiti taj jaz koji se javljao između njih i ostale djece premda nisu bili izloženi maltretiranju više su bili atrakcija, jako povučeni,mirni odlični učenici pristojnog ponašanja ali situacije poput one kada moj prijatelj priđe jednom od njih i izjavi: "Moja mama peče tvog tatu u bijeloj košulji" bile su neizbježne i sigurno teške za tu djecu ali jebiga njegova mama je doista pekla kolač koji se zove "Crnac u bijeloj košulji" a sad što je njegov otac crnac i k tome još doktor shodno tome često u bijeloj košulji samo je nevjerovatan splet okolnosti...

No kako to obično biva kada se život igra sa nama tu nevjerovatnim pomalo filmičnim događanjima nije kraj..Doktorova žena je bila poprilično samozatajna osoba, rijetko se pojavljivala u javnosti nije se družila sa ljudima iz sela i u principu nitko nije znao ništa o njoj, ali kada je jednog dana na naslovnici jednog tabloida na iznenađenje svih osvanuo naš doktor saznalo se od kuda vjetar puše..

Naime ispod doktorove slike stršao je naslov : "Doktor N.N iz sela N.N kandidat Srpske radikalne stranke za opštinskog predsednika"...Sad zamislite koliko je taj čovijek bio izgubljen u vremenu i prostoru i koliko je bio izmanipuliran postavlja se pitanje je li to sve zapravo smiješno ili žalosno...

Crnac član SRS-a u vrijeme kada predsjednik te iste stranke Vojislav Šešelj otvoreno četnikuje i koketira sa raznim ideološkim pogledima koji zagovaraju mržnju i netoleranciju među narodima i narodnostima,otvoreno poziva na rat veličajući nadmoć Srpske nacije stavovima koji su srodni nacističkim i fašističkim,stavovima koji se u puno stvari preklapaju sa stavovima KKK pokreta u SAD-u......

I sad ti reci da Bog nije najveći komedijaš u povijesti, crnac iz Gane ne da Kosovo, traži da se uspostave povijesne granice velike Srbije i zahtjeva pravdu za ugroženi srpski narod, e to ti je rasizam na Laloški..

Sve naopako..Pa i to...

04.10.2009.

Garavuša

"Ma tko sam ti ja u životu pa da o meni nešto napišeš?"..

Glas pun ironije iza mojih leđa...

"Pa nitko dobro i kažeš imam pametnijih stvari u životu za pisati"...

Klasičan odgovor sa moje strane bilo koji drugi odgovor bi je naveo da se zapita jesam li to ja doista.Mislim da joj i nije najdraže kada je nazivam garavušom ali ja volim taj izraz jer ima puno crnki ali malo garavuša koje u sebi nose onu divlju iskonsku energiju onu vrućinu Andaluzije "kao zrele višnje Španske"..

Voli kada je hvalim mislim rijetko tko ne voli da ga se hvali ali kod nje barem nema one lažne skromnosti u stilu "a dobro pa nemoj sad pretjerivati..." ako je hvališ nikad nisi pretjerao.Najviše je cijenim iz razloga što može na kraj samnom sa mojim mušicama i znam da joj često nije lako jer imam karakter kakvog nikada ne bih htio za prijatelja a kamoli za nešto više..Pa tko normalan hoće namćora cinika s povremenim naletima bezrazložnog bijesa uz nekontroliranu agresiju, ali nikada prema njoj uglavnom zidovi i parketi bivaju poligoni demonstracije sile..Istina je da se kasnije sramim i osjećam poput onog majmuna sa špice Kubrickovog filma ali jebiga valjda će jednom ovo "kasnije "postati "ranije" pa se neće ni događati da se zapitam:"Jesam li normalan?"..

A ona?

Ona odmahne rukom i dalje kao da se ništa ne događa pušta me da se sam sa svojim demonima borim i zbog toga je najbolja osoba koju poznajem, ne ispravlja krive Drine ne postavlja suvišna pitanja zna da neke stvari jednostavno treba pustiti Bogu na volju..

Ne zna ona kako je teško napisati nešto o njoj u glavi mi se vrti tisuću riječi i kako sad da izaberem one prave kada sve što imam s njom nije opipljivo ništa što osjećam prema toj curi nema materijalnu vrijednost bilo bi lako da na papir stane zrak koji udiše zemlja kojom hoda vjetar koji joj mrsi kosu..Sve što napišem opet neće biti u mojim očima dovoljno dobro taj tekst nikada neće biti dovršen lekturiran tiskan pospremljen u arhivu..

Postavlja se pitanje zašto ti je uvijek najteže pisati nešto o nekome do koga ti je stalo,možda iz straha da ga ne povrijediš da ne ostaneš nedorečen?

Ima li šta gore u životu za nekoga koji piše od toga da ostane nedorečen?

Ima,ako osoba kojoj piše nema razumijevanja i dovoljno ljubavi da ga shvati..Siguran sam da ova garavuša ima ljubavi i razumijevanja i zbog toga me nije strah da neće shvatiti..

Neka me samo zamisli kao onu uličnu lampu koja se pali i gasi kada ona prolazi i shvatit će...

03.10.2009.

Kako sam postao krvoločan!

Moj pišalački pohod na same temelje SFRJ odnosno na suverenitet i dignitet njenih republika je dobio sasvim novu dimenziju u mjesecima koji su nadolazili, sve do svoje kulminacije krajem kolovoza 1990.g.

Nevjerovatno je kako čovjek malo zna o sebi jer do jučer si obični klinac iz obične obitelji nižeg srednjeg sloja, na vjeronauku si redovit u crkvi si redovit također (unatoč partizanskim filmovima koji su slučajno ili ne baš u vrijeme nedjeljne mise počinjali u sklopu one emisije «Dozvolite da se obratim» ), a već sutra sasvim nenadano bude se u tebi duhovi tvojih praotaca u očima ti se pojavi luđački sjaj i dobijaš nevjerovatan poriv da kolješ malu nekrštenu Srpsku decu.

Čudno?

Pa možda malo barem za tipove poput mene, jer do jučer sam bježao glavom bez obzira kada bi lokalni seoski koljač (e da je znao kako će mu zanimanje postati popularno narednih godina) došao zaklati ono jadno prase koje smo za to tovili cijelu godinu samo da ne čujem kako skviči, mislim bio bi licemjer kada bi rekao da bi mi to kasnije smetalo prilikom konzumacije onih finih čvaraka, švargli, kobasica, šunkica, slaninica ali opet mislim da nisam barbarin.

Premda nije me toliko smetalo to što su moji vršnjaci odjednom shvatili da je među njima odrastao mali hladnokrvni koljač koliko me smetalo to što sam ja zbog te činjenice trebao po njihovom razmišljanju vratiti se odakle sam došao, što mi je tada bilo teško za shvatiti jer došao sam iz Novoga Sada mali crven nabubren pa nisam znao kojeg bi efekta imalo to na geopolitičku situaciju da se ja vratim u Betaniju tj. Novosadsko rodilište.

E da sam barem znao tada pola onoga što znam sada, mislim ne bi se puno toga drugačije odvijalo ali bi barem imao nekakvu osobnu satisfakciju znajući da nisam imao gdje da se vratim jer sam bio jedan od rijetkih čiji je djed, pradjed i pra pradjed bio ratnik paorskog srca za razliku od ovih đilkoša koji su bili mene spremni vraćati odakle sam došao, a djedovi im još opanke nisu skinuli (ne zato što nisu htjeli nego se zapeklo ljudima od duge vožnje, puno ljudi mali vagoni) od 1947.g.

Na koncu konca ipak su me poslali tamo gdje nikada nisam bio, a oni su ostali tamo gdje su došli najveća ironija u svemu tome je ipak to što su mi na neki način učinili uslugu, a da toga nisu svjesni jedino što je ostao gorak okus nepravde nakon svega.

"Izeš sliku nigde jedra na vidiku"....

03.10.2009.

Kako sam popišao Jugoslaviju!

Bilo je to ljeto Gospodnje 1989 godine ako me dobro sjećanje služi. Ono sparno Panonsko ljetno popodne na jugu Bačke (tko ga je doživio zna o čemu pričam) kao da je netko stisnuo pauzu na Božijem daljinskom tamo negdje visoko pa proučava ravnicu kao ulje na platnu.Stariji su u to doba orali nebeske njive, sunce bi se razdragano smješilo visoko na obzoru, a mi bi klinci lunjali naokolo ne bi li kakvu sunčanicu ili nešto slično pokupili, kako bi moja baba stigla svaki put pripomenuti.

U to vrijeme je već naveliko "tamo neki" okupljao mase koje su padale u delirije kao na koncertima Elvisa tridesetak godina ranije, sivi mantili, bine i mikrofoni su postali dio svakodnevnice, crkve (pogotovo one stare švapske kuće za koje do tada nismo znali da su crkve) su bivale punije, a ja sam postao Hrvat.

Mislim drugi su mi govorili "ti si Hrvat" sa prizvukom sažaljenja u glasu, no kasnije sam shvatio da je bilo dobro dok to sažaljenje nije preraslo u nekakav bijes ničim izazvan bar sa moje strane, tako to ljetno popodne par tadašnjih drugara i ja dolutamo na nogometno igralište koje se nalazilo u neposrednoj blizini moje kuće, isto ono nogometno igralište koje će mjesecima kasnije postati lansirni poligon kalibara svakojakih vrsta projektila i čovjekolikih prispodoba.Pošto je sunce pržilo neumoljivo nije nam bilo druge nego sjesti na klupu za rezervne igrače koja je bila natkrivena pa je bio kakav takav hlad.

Sjediš i pričaš, smiješ se a nisi ni svjestan da su ti to poslijedni sretni trenuci koje provodiš u svome rodnom mjestu sa svojim drugarima od rođenja, kasnije shvatiš da na brdovitom Balkanu nitko ničega nije svjestan i nitko u ništa nije siguran, jer nakon što te tvoj mjehur prisilio da odeš iza kabine za rezervne igrače i piškiš "sve je otišlo u Hondurac" kako bi rekao Đole.

Na stražnjoj strani te plave kabine se raskrilila nekakva dvoglava neman, sa nekakva četiri slova u sredini i jebiga da barem nije bila od krede ili da moj jezik nije bio brži od pameti pa da nisam ostale pozvao da vide moje viđenje grba Republike Srbije (tada nisam znao kao ni oni značenje tog crteža) ne bi možda postao Ustaša, Tuđmanovac, Merčepovac, Vegetarijanac i šta ti je znam sve ne, kada se priča pročula i kada su roditelji "drugara" čuli šta je koljač mali sin od koljača velikog napravio svetinji njihovoj.

Jebiga tako sada zauvjek obilježen tim sudbonosnim mlazom dvadesetak godina kasnije negdje mnogo zapadnije shvaćam i prihvaćam svoju ulogu i odgovornost za rušenje mile Jugoslavije.

03.10.2009.

Pena

Svibanjsko jutro tiho..zrake sunca polako obasjavaju horizont sve tamo prema "tvrdoj" šumi..

Kao i mnoga jutra do tada Šonji Baći svojim hrapavim ratarskim rukama umiva lice na česmi pokraj stare zemljane kuće u kojoj mu se još pokojni pradjed Zoltan rodio tisuću osamsto i neke.Lice prepuno brazgotina još od onog kirvaja od prije deset godina kada je popio više nego što je trebao pa pod šatorom negdje oko ponoći izjavi ljubav Veri Stamenković što i ne bi bio neki skandal da se Vera nije dan prije zaručila za onog brkatog Miću iz atara koji nije baš imao razumjevanja za kombinaciju alkohola i romantike na Šonjijev način..

Kažu ljudi da se nije čak ni branio "jebiga šta sam mogao kad sam znao da sam kriv" govorio je nakon toga i nije čak ni do Baslera doktora htio ići da ne bude čovjeka u to doba zbog budale nego je uzeo krpu zalio je rakijom malo po krpi malo u sebe i polako kući krivudajući sokakom pokraj škole sve to arterskog bunara pa druga kuća lijevo i samo moli Boga u sebi da ne promaši kao zadnji put pa kod stare Mariške ne uleti u spavaću sobu a jadna žena i onako skrenula pod stare dane pa je pomislila da se pokojni Stipa vratio sa onoga svijeta..

Smirio se tek kada se izvalio na poznatu komodu u svome predsoblju gdje je zaspao obuven i obučen dok ga ujutro sunce kroz mali prozorčić nije probudilo…Poslije tog događaja nije neko vrijeme izlazio u selo među ljude čak ne toliko od sramote koliko mu se nije dalo svakoj seoskoj torokuši prepričavati što se točno dogodilo i ko je koga prvi napao i zašto…

Mati Agneza je umrla tri godine poslije oca Šandora tako da je već petnaest godina živio sam i sa trideset i pet godina na leđima nije mu bilo lako nositi breme neženje i seoske niškoristi kakvom su ga mnogi smatrali..Zemlju nije prođerdao iz razloga što nije ni imao šta za prođerdati ako se ne broji onih par saksija zemlje iz kojih su virili sasušeni filandedroni a za život je zarađivao kao nadničar kod lokalnih zemljoposednika..Daleko od toga da je bio lijen ali kada jednom dođeš na zao glas teško je sprati ljagu sa imena pogotovo ispred ovih što su imali i više od njega putra na glavi sa svojim nemoralom, bludničenjem i prevarama a njega su sudili kao penu I propalicu ali nitko nije ni tvrdio pa tako ni Šonji sam da je život fer prema svakome..

Kada nije radio i kada bi trijezan bio volio je odlaziti na Crvenu ćupriju mirni dunavac nedaleko od sela,nije pecao nije se ni kupao samo bi sjedio sa onim slamnatim šeširom na glavi i promatrao sklad u neskladu koji je vladao na površini…

To ga je smirivalo, odmaralo čak više od sna bila je to mirna luka njegovim mislima njegovom umornom pogledu..Nije bilo galame nije bilo više, jače, bolje nije bilo velikih trbusina, usnih šupljina prepunih karijesa iz kojih je vonjao nesnosan smrad, nije bilo masnih podbradaka koji su visili sa tustih svinjskih glava seoskih zajedljivaca i cinika i zbog toga je volio taj mir te lopoče taj kreket žaba to zujanje kukaca taj miris močvare.

Iako se to jutro umio poželio je učiniti to još jednom jer bilo mu je već pomalo vruće, prišao je vodi kroz gustu trstiku niz nasip i odjednom mu nešto nije dalo da stane da se vrati..

Mirno je ušetao zaronio glavu duboko samo je šešir ostao plutati na površini..

Nije se vratio..

Nije imao zašto..

Shvatio je da ne može promjeniti svijet zato je promjenio sebe…

03.10.2009.

Klikeri

Duboko u meni ispod nespretno navučenog plašta cinizma, ironije, bunta bez razloga, atipičnog humora, vjerovali ili ne sjedi starac. Starac u duši, romantičar po defaultu ( rekli bi menadžeri i geekovi razni), volim putovati no još više se volim vraćati..

Ne znam valjda se čovjek takav rodi, lutalice u duši su u vječnoj potrazi svoje obećane zemlje, svoga obećanog mjesta gdje će se u konačnici skrasiti i naravno da to mjesto nikada neće pronaći i naravno da to mjesto ne postoji, postoji samo nemirni duh i želja za nedostižnim..

Osobno ne volim lutati, možda se radi o evidentnom nedostatku samopozdanja (rekao bi moj prijatelj : «Moraš popiti tri pive da možeš komunicirati sa ljudima»), jer nakon što stvorim svoj mali svijet poznatih mjesta, poznatih ljudi, navika, jednostavno na svakom drugom mjestu se osjećam stranim tijelom..

Zbog toga se smatram starcem u duši, namćorastim starim zvocalom koji na svaki novitet reagira skepsom, sve što mi je nepoznato prvo malo gurkam štapom da se uvjerim da ne grize, dugo mi treba da nešto ili nekoga prihvatim, da se otvorim..

Volio bih da nisam takav, već sam pisao, to je ona tamna strana Dunava u meni, ona hladna neistražena dubina, koje se i sam ponekad bojim. Ljudi me iz razloga istih prečesto krivo shvaćaju, prihvaćaju ili ne prihvaćaju, reklo bi se «težak karakter», najteži za sebe vjerujem..

Nema linearnosti u cijeloj ovoj priči koju pričam, to su oni unutarnji monolozi koji nadolaze bez voznog reda i redoslijeda, jedan trenutak sam tu a već drugi tren u glavi mi klikeri, smiješno sada to zvuči, klikeri (pikule) kao klinci smo se sa njima često znali igrati, bački ravničarski olimpijski sport, padnu mi napamet klikeri i ne bi to bilo ništa strašno da me potom ne obuzme osjećaj nekakve euforije i sjete..

Ej klikeri brate, pa kako sam to mogao zaboraviti, oni prozirni stakleni (avlijaneri) manje tržišne vrijednosti i naravno oni bijeli keramički raritetni, kakve su to borbe bile, kakav žar, kakva uplakana, prašnjava, zamusana dječija lica, lica gubitnika sa klikeraškog megdana, dok se pobjednik ponosno kesi sa ona tri mliječna zuba i okom odmjerava dobiveni ratni plijen..

Pitaj Boga gdje su se otkotrljali, kao i mnogo čega drugog što se otkotrljalo, znam da se opet vrtim na istom ringišpilu, isti izlizani konjić i isti poznati krug, valjda će jednom naići neki cigo naherenog šešira i zlatnog zuba, da mi kaže : «Ajde mali silazi nije ovo više tvoj ringišpil», da će ugasiti motor, isključiti muziku i svijetla, spustiti zastor, da će završiti predstava bez kraja, neka netko drugi zajaši ulogu glavnu...

Jednom će tako biti, valjda, kažem teško se čupam još teže se sadim, stari namćor u duši, jebiga tako valjda mora biti, sa dušom se rodimo sa njom ću i gore kada dođe vrijeme za to otići...

Samo se nadam da gore nema jebenih ringišpila...

03.10.2009.

Nakba

Od malih nogu, prvih koraka, prvih nerazgovjetnih riječi i prvih pogleda u onu četvrtastu kutiju koju zovemo «televizor», pamtim jedne te iste prizore koji se ne mijenjaju desetljećima...

Prizori mladića u starom traperu, glavom omotanom u krpu da im se ne vidi lice, u jednoj ruci kamen a druga ruka podignuta dva prsta u znak pobjede i prkosa, zapaljene gume, zbunjena uplakana djeca i žene u feredžama koje nariču, gomila koja nosi lijes i uzvikuje nešto nama nerazumljivo...

Takvi prizori su postali nešto kao vremenska prognoza i sport na kraju dnevnika, nešto što je normalno, nešto opće prihvaćeno..Sumnjam da sam jedini čovjek koji pamti takve scene, sumnjam da sam jedini kojem su pojas Gaze, Zapadna obala, Jaser Arafat, Ariel Sharon, Jicah Rabin, Beirut, Hamas, PLO, Sadat poznati pojmovi, no koliko doista znamo nešto o tim stvarima, koliko doista znamo o famoznom «Bliskoistočnom» problemu koji nam svakodnevno na mala «televizorska» vrata ulazi u kuhinje, dnevne i spavaće sobe..?

Povod pisanju ovoga teksta je najava okupacijske Židovske vlade na teritoriju Palestine da će iz školskih udžbenika povijesti izbaciti arapski termin «nakba», koji bi u prijevodu značio «katastrofa», a Palestinci tim terminom nazivaju događaje koji su se događali 1948.g. sa početkom okupacije..Događaje koji su označili kraj života kakvog su do tada poznavali, događaje koji su nasade agruma, zelenilo i terasaste vrtove pretvorili u izbjegličke kampove bijede, siromaštva i bijesa...


Gradovi Dayr Yassin, Beer Sheba, Saliha i mnogi drugi postali su poprišta masakra i etničkog čišćenja od strane židovske okupacijske vojske, više od 700,000 Palestinaca je napustilo svoje domove uslijed terora koji ih je zadesio..Sada je 2009-ta godina, znači šesdeset prva godina izbjegličkog života prolazi, u međuvremenu se događalo još puno «nakbi», ratova, diskriminacije i bijede..Trenutno smo svjedoci pokušaja iskrivljivanja povijesnih činjenica, pokušaja da se cenzurira palestinska povijest kako bi se sa vremenom zaboravio i zatro trag zločina...

Nisam islamske vjeroispovjesti, niti osjećam da bi se trebao pravdati nekome zbog toga, niti imam osjećaj da se ovdje radi o islamu, kršćanstvu, judaizmu, u mome slučaju radi se samo o osjećaju pravde, prvenstveno sam za pravdu..Svjestan sam da često palestinsko-židovski sukob služi u svrhu manipulacije, ljudi su spremni stati na stranu jednih i osuditi druge iz nekih sasvim drugih pobuda, koje nemaju veze sa onim što se stvarno dogodilo i što se još uvijek pred očima svih nas događa...

Moj osobni životni put je jedno vrijeme bio «nakba», ne tako stravičan i u takvom obimu ali dovoljno da znam kakav se osjećaj javlja u ljudima koje zadesi nepravda, dovoljno da znam kako se osjeća čovjek kada ga isčupaju iz zemlje, zemlje sa kojom je srastao...

Palestincima koji su izbjeglice u vlastitoj zemlji se do današnjih dana ne dopušta povratak na svoja ognjišta, okupator koji živi na njihovoj zemlji i u njihovim domovima se boji da bi takav razvoj događaja narušio ravnotežu, da bi to postupno dovelo do propasti umjetno stvorene države, države koja je stvorena na zločinu i etničkom čišćenju, na «nakbi»...

Palestinci koji žive u izbjegličkim logorima u pojasu Gaze, na Zapadnoj obali , Libanonu, i dan danas iz prkosa svoja stara naselja nazivaju izvornim arapskim nazivima, djeca koja su se rodila daleko poslije 1948-e godine i dalje znaju od kuda su otjerani, taj prkos i osjećaj da im je učinjena nepravda ih drži na životu, u njihovim glavama vrtovi su zeleni, voća ima u izobilju, obećana zemlja postoji u njihovim glavama, okupatori su se nadali kako će život u kampovima bijede brzo natjerati Palestince da potraže nove domove u susjednim arapskim zemljama, no očito da iz osjećaja učinjene nepravde proizlazi golemi prkos i snaga..


Palestinci su u među vremenu postali građani trećeg reda, niži stalež, čak i oni koji su prihvatili državljanstvo novonastale države predmet su šikaniranja i poniženja od strane Židova, dok su od strane svojih sunarodnjaka, koji ne prihvaćaju okupatorsku vlast, označeni kao izdajice..

Stereotipi o Arapima kao prljavima, lažljivima, nepouzdanima, agresivnima, manje inteligentnima su se ustalili među židovskom populacijom..Zanimljivo je kako se oni koji sami imaju breme nepouzdanih, pohlepnih, lažljivih, škrtih vrlo lako prelaze tanku liniju tlačenih prema onima koji su tlačitelji..Čovjek bi pomislio kako te vlastita nesreća i «nakba» naučila nečemu, ali očito da se to brzo zaboravlja i da se koristi u neke druge svrhe, kao opravdanje za počinjenje novih «nakbi»...

Zapadna obala je područije koje je okupirano nakon takozvanog «šestodnevnog rata» Židova kontra Egipta, Sirije, Jordana 1967-e godine..U jednu ruku nalazi se pod palestinskom samoupravom dok sa druge strane Židovi imaju vojnu ingerenciju nad tim područijem, u principu svako palestinsko naselje koje ima vlastitu samoupravu ima oko sebe i židovsku vojnu zonu koja ih nadzire i sprečava spajanje samoupravnih zona, eventualnu anti-židovsku propagandu, dotok školskih udžbenika iz Jordana , jednom riječju cenzura, cenzura slobode govora i mišljenja..

A sve to naravno pod izgovorom o zaštiti od terorizma čiji je rasadnik u izbjegličkim kampovima Gaze i Zapadne obale..Terorizam nepobitno postoji, odnosno teroristički činovi koji su usmjereni kako protiv vojske tako i protiv civila, no o neopravdanosti ili eventualnoj opravdanosti tih metoda, po mome skromnom mišljenju, može se raspravljati tek nakon što se utvrdi neopravdanost ili eventualna opravdanost okupacije tuđeg teritorija na osnovu povijesnih spisa starih nekoliko tisuća godina...

Ponavljam da se radi o doista kompleksnoj temi, o pomiješanosti politike, religije i tradicije, o velikim sličnostima a opet različitostima sukobljenih strana..Svjestan sam da teško ja mogu biti kompetentan i mjerodavan u razlučivanju tko je u pravu, nisam niti pokušao sada dublje ulaziti u kompleksnost tog problema, jer potrebno je puno još toga saznati da bi se uokvirila nekakva slika, puno stvari sam preskočio što namjerno, što iz neznanja...Židovi bi mi prebacili ne spominjanje Brda hrama u Jeruzalemu na koje se oni pozivaju, odnosno na čemu temelje svoje povijesno pravo na tu zemlju, Arapi čija se Kupola na stijeni nalazi na tom brdu negiraju židovske tvrdnje...

Sve u svemu ne nazire se završetak problemima kako za jedne tako i za druge...

Ovaj tekst je samo moj osobni laički, mali osvrt na jedan dio te teme, moje osobno osjećanje za nekoga nad kojim se vije bura nepravde, moje suosjećanje sa protjeranima, sa običnim malim ljudima osuđenim na život kakav nitko od nas poželio ne bi...

Izbjeglički kamp 1948 godine

Noviji postovi |

Paorski blues
<< 08/2011 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28293031


MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
25843

Powered by Blogger.ba