Paorski blues

Cinično anarhističko laloška lupetanja..

29.07.2011.

Tutor

Dok gledam starog kako guta tablete i knedle u potrazi za smislom svoje osobne žrtve, ne može me obuzeti drugi osjećaj doli mlodušnosti i očaja.

Onda se sjetim pokojnog dida i njegove strasti kojom je pričao o Hrvatskoj, one njegove venama i žilama prošarane težačke ruke kojima bi mahao u želji da dočara emociju, te ruke mi i sada mašu pred glavom.

I na koncu, čemu tablete, čemu žrtva, čemu strast?

Za hoštaplere i nauljene menadžere, za stoku koja nije dorasla zadatku državnosti, magarcima koji su naučili tegliti i kmetovi biti?

Držim jezik za zubima i više nego što bi htio. Držim zbog ljudi, koji piju tablete, obilaze groblja, sanjaju rafale. Ako mislite da sam patetičan, vjerujte da nisam. Uđite malo u njihov svijet, u zemlju Normabela i neće vas tamo patetika dočekati, očaj, malodušnost i lutanja stanuju tamo.

To je njihov svijet.

Svijet običnog malog vojničkog crva koji je o svoj trošak kupovao maskirnu uniformu 91' godine, dok su razni Čermaci, Zagorci, Zubaci, Rojsovi profitirali na tuđem jadu i bijedi.

Nemojte mi sada početi pričati o visokoj politici, Boljkovcu, Manoliću, Tuđmanu, Miloševiću, Britancima i Francuzima, dogovorima i pregovorima.

Ljudi o kojima pričam nisu bili dio te priče, bili su tokari, automehaničari, agronomi, inžinjeri, studenti koje je rat zatekao i nije pitao puno.

Pokušajte ih shvatiti, pokušajte razumijeti da je teško vlastitu žrtvu kao uzaludnu prihvatiti.

A ono što čine moralne i duhovne nakaze roda moga, nije ništa drugo nego poništavanje svakog smisla njihove žrtve.

I nema tu zakona o dignitetu, nema tu zakona o korupciji, nema tu ustava i akta koji će promijeniti činjenicu da nama treba tutor.

Tutor koji će nas odgojiti.

Kamo sreće da sam u krivu, da je potreban samo jedan klik. Ali nije, od sluge do gospodara put može biti kratak, ali od sluganskog mentaliteta do mentaliteta gospodara, put je dug i trnovit.

Stari će jednoga dana, otići sa ovoga svijeta u uvjerenju da nije sve bilo uzalud, vjera je jedino što tim ljudima preostaje. Ako me opet povučete za jezik i patetiku, moram vam reći da niste u pravu. Uđite malo u njihov svijet, u rovove, grobove i logore. Nekome je to patetika, a nekome svakodnevnica.

Bliži se neka obljetnica, crvena točka u kalendaru koji je izjeban od strane nas kmetova, tako da ni sami ne znamo kada su nam "svetki i petki", što dovoljno pokazuje koliko državu zaslužujemo.

Na taj dan, sav će se folklor i populizam moralnih i duhovnih nakaza roda moga otkriti.

Tako to ide u zemlji nedoraslih i nedostojnih, za išta drugo osim slugom biti.

I nije to tako zato što nas drugi slugom čini, već zato jer smo sami takvi, brate nikakvi.

22.07.2011.

Stav

Ljudi bez stava su poput gline, lako ih je zavaljati, oblikovati po svom ćeifu i za svoj račun.

Ne volim ljude bez stava, a takvih je većina, to je naprosto činjenica od koje ne treba bježati.

Za mene nije stav : "prije je bilo bolje" i "na vlasti su lopovi", to je jad i mantranje ljudi bez stava, mišljenja, ljudi za koje je induvidualizam pojam stran i ne shvatljiv. Demokracija, nije za masu i gomilu bez stava. Ona je alat koji ta masa ne zna koristiti. Zbog toga se masa bez stava ugodnije osjeća u represivnim režimima gdje je individualac sa stavom disident. U svojoj okolini ja sam disident, među svojom rodbinom ja sam disident.

Primjer sa predsjedničkih izbora Bandić vs Josipović, obiteljsko okupljanje kod rođaka, tema izbori :

Rodbina : "Mi ćemo za Bandića, naš je čovjek, kakav je takav je".

Ja : " Nema šanse tom polupismenom lakrdijašu da dam svoj glas".

Rodbina: " Kako nećeš, šta ti je, pa neće nam onaj crveni vrag biti predsjednik!?"

Eto.

I nije problem što smo na suprotnim stranama rodbina i ja, problem je što oni nemaju stav nego floskulu i ogradu tora iz kojeg ne mogu van. Imaju mentalnu barijeru i sasvim logično nemaju stav.

Džaba Amazonske šume danonoćno rade na fotosintezi, kada mnogima kisik ne dolazi do mozga. Mene to tišti i zbog toga pišem, a nisam prepotentan i ne smatram se ne znam kakvim intelektom, jednostavno žao mi je što je tako, jer znam da može bolje.

Dokle god smo glina, smjesa bez jasne forme, okusa i mirisa, ne trebamo se nadati boljem od ovoga. To je jednostavno tako, možda se i ponavljam, iz dana u dan iz teksta u tekst, jebiga, tišti me sve to.

Često sam negativno nastrojen spram medija u Hrvatskoj, ali kako ne biti takav ako imaš barem malo stava koji ne dozvoljava prostituiranje (da ne kažem j....) zdravog mozga. Index, RTL, Nova Tv, Dnevno hr., Net.hr.....svakodnevno reklamiraju površnost, kurvaluk, bezidejnost, šund, plastiku koju masa bez stava guta i nastavlj tavoriti na dnu evolucijske ljestvice. Koliko sam već ovakvih tekstova napisao?

Ne znam.

Očito ne dovoljno da utažim žeđ za pisanjem.

Naposijetku, izgleda da me vlastiti otac u najboljoj namjeri zajebao. Umjesto da me tutnuo kao klinca pred TV, pa da imam "oči četvrtaste ko' ekran" reče Štulić, on mi je kupovao knjige da me kasnije izbave iz bijede i javašluka Bakana.

Na koncu ja sam sve uključujući i sebe zajebao, pa sam iz knjiga naučio nešto ali ne i dovoljno da se iz govana izbavim, i sada poput na pola okrunjenog klipa čamim zaglavljen u stroju za krunjenje, ne mogu naprijed a ni nazad, a stišće me. Kost u grlu sindrom.

21.07.2011.

Slušam strano

Šta slušaš?

 "Slušam strano!"

S obzirom na činjenicu da sam često bio svjedokom konverzacije kojom započinjem tekst, zapravo je nevjerovatno da do prije nekog vremena nisam uočio svu grotesknost i gotovo crni humor koji se krije iza odgovora "Slušam strano!".

Ne pišem ovo iz nekih hipsterskih poriva kako bi izvrgnuo ruglu ljude kojima glazba ne predstavlja neku bitnu stavku u životu, ali da me katkad iznenadi plićak u kojem gacaju mase ne zadovoljnih Hrvata, iznenadi me. Sjetim se Damira Avdića i njegove "svijet bi da mijenjaju a kita je sve što imaju", moji sunarodnjaci bi zemlju da mijenjaju a u plićaku : moralnom, etičkom i kulturološkom gacaju. Kada me fakultetski obrazovan mladić prozove "rasistom" jer vidi u ruci knjigu "Uspon i pad Trećeg reicha", shvatim to kao šalu, a u konačnici čini se da barem nešto zna o rasnim zakonima i nacističkoj ideologiji. Ali kada mu kažem da i nisam neki HC skins jer slušam Marleya i Hendrixa, a on uzvrati : "Šta je Hendrix crnac!?", e onda se već pali crveni alarm za uzbunu, a truba zasvira kada spoznam da se stvarno ne šali.

To je jedan primjer akutnog stanja "slušam strano" dijagnoze.

Drugi primjer je kada me također fakultetski obrazovani poznanik zove na koncert Zabranjenog Pušenja u Sesvetama, koji se zbio prije par godina.

Velim ja : " Ma ne gledam ti ja njihove koncerte, jer bez Neleta mi je to protuprirodni blud".

Veli poznanik : "Kojeg Neleta?"

Ooooooo sudbo kleta, sad više ne znam jesam li ja nadobudni seronja koji svoje komplekse spram fakultetski obrazovanih ljudi liječi ovakvim trivijalnostima, ili je sindrom opće zatupljenosti GaGaizma, Rozgizma, Antenanizma, RTLizma uzeo toliko maha da se nalazi u svim društvenim slojevima i porama. Naravno, ne moram niti napominjati da se ja zapravo drogiram i štujem Đavla, što će mi uredno nabaciti svaki drugi "slušam strano" pacijent. Nije ovo o čemu pišem No.1 problem u državi Hrvata, ali je svakako dobar indikator i jedan od simptoma malignih stanica zbog kojih se ovo društvo raspada i tone sve dublje u glib.

Glazba je samo jedan od segmenata u kojima ljudi dopuštaju da površnost i jeftinoća uzmu primat pred nekim dubljim smislom i pred nekom većom vrijednošću koju odbacujemo zbog plastičnih bogova. Slična situacija je i u filmu, književnosti, kazalištu, jednostavno gubimo tu povijesnu bitku u kojoj se šund nameće kao nešto vrijedno, utvaram si da onaj mali dio ljudi koji je svjestan ove činjenice, ne razbija glavu tražeći krivca u vladajućim strukturama, jer krivi smo mi.

I zato kada Aleksandar Stojković iz Goribora u jednom razgovoru za novine kaže: "Kakva je vlast, narod je još dobar", ja mu se ne rado moram usprotiviti i reći : Kakvi smo mi vlast je još dobra. Daleko sam dogurao i nadrobio od "slušam strano" do kroničnih boljki društva u kojem živimo, no riba se čisti od glave, a glava nije kako se često zavaravamo na vrhu, glava je na dnu među temeljima koji moraju biti čvrsti i zdravi da iz njih može izrasti nešto sličnih osobina.

Glazba je samo jedan mali dio te velike slagalice, ja se trudim koliko mogu i koliko mi intelekt dopušta mijenjati stvari na bolje, što ne znači da namećem svoj ukus i glazbene afinitete drugima, nego čisto ukazujem na očite anomalije ljudskoga uma koje svakodnevno zatiru zdravu pamet vrišteći iz etera Antene, Narodnog, CMC-a i inih zatupljivača narodnih masa. Nemoj "slušati strano" nego "scratch the surface" što bi rekli dečki iz Sick of It All-a, i mućni tom tikvom, postoje mnogo lijepše i vrijednije stvari od onih što ti se na pladnju nude.

13.07.2011.

Dno

Teško nama ubogima kada JA spadam među razborite, načitane, osviještene. Srednja stručna sprema, kredit u "švicarcima", bez auta i ambicije da dođem do njega. I nije to tako jer JA sebe smatram takvim, okolina moja bijedna i nemušta čini me takovim.

Imam manje-više taman koliko sam se trudio i koliko sam zaslužio, u toj činjenici nalazim utjehu i mir, činjenica kako sam mogao više nije izvor mojih frustracija, izvor mojih frustracija su ljudi.

Glupi, pokvareni, plitki, ljigavi, nezajažljivi, zli stvorevi.

Srećem ih svakoga dana, a ne bi htio da ne moram. Danas u superxafsu, omaleni, kratko ošišani stvor sa ružnom mornarskom tetovažom zbog koje nosi potkošulju, maltretira ružno, jadno, nakaradno obučeno stvorenje koje ženom naziva.

Ponižava je i ponosan gleda oko sebe ne bi li dobio smiješak odobravanja od sličnih malodušnika na blagajni oko sebe.

Kakvo dno.

Da budem D'Artagnan?

Ne želim, a nisam kukavica.

Ne želim dirati taj gnoj, taj mulj koji me frustrira, samo želim otići, nestati iz tog superxafsa, želim slušati rokenrol, čitati knjigu, igrati se sa sinom i odgojiti ga da ne bude jedan od Njih.

Odgojiti ga da ne voli ljude, da ne vjeruje ljudima, jer manje će govana izjesti tako, a jesti će morati sigurno.

Načitan sam, rekoh?

Jesam, za veliku većinu ljudi oko sebe JA sam načitan. I to je ono dno, mulj, jad o kojem pričam. Moja načitanost koja je sasvim prosječna, koja mnoge klasike nije, niti će kroz ruke propustiti, ona je u ovom društvu iznad prosjeka.

I to je dno.

Stoga, ne čude mene kabadahije na vlasti, oni su ponikli sa tog dna, bolji od ovoga kakvi su, jednostavno ne mogu biti.

Ljudi, koji su iole razboriti, pametni, svijesni, zatvaraju se u svoje male, izolirane svemire, ojađeni, frustrirani, bezvoljni postaju čudaci sa margine društva, čiji zapaljeni joint u parku predstavlja veći teret pravnoj državi nego teror kabadahije Kruljca koji je javna tajna već godinama.

I to je dno.

Knjižničar u mome malom gradu, sluša ploče, čita knjige, vozi bicikl i slabo komunicira sa ljudima.

"On se drogira", "nije normalan", "da taj nekog ubije ne bi me iznenadilo"....

Jok. Ne bi me iznenadilo da ubije nekog od vas što ližete oltare, tučete žene, opijate se i mislite kako je Rozga "najbolja pićka" (namjerno sa "ć").

Ali bitno je da ON nije normalan.

Naravno da nije, pa tko još normalan sluša Creedence i Allman Brotherse, tko još normalan čita knjige, piše poeziju i vozi bicikl sa košarom za ceker naprijed?

Nitko.

Vi, velika većina "bogtejebo Hrvata", vi ste normalni, dao taj isti Bog pa vas sve potamanio, a i mene skupa sa vama kad vas već nije uputnima napravio.

12.07.2011.

Glazba i ja, dio drugi.

Sredinom devedesetih godina, postojala je i domaća scena. Gledano iz današnje perspektive bila je dosta podcijenjena i izložena kritici (često neopravdano) pogotovo gledajući je kroz prizmu na sva usta hvaljenog Novog vala, koji je obilježio osamdesete godine.

No ipak, bendovi poput Hladnog Piva, Kojota, Majki, Psihomodo Popa, Pips, Chips & Video Clipsa, Let 3-a, ipak su činili malu, ali jaku scenu, postojala je Jabuka kao ultimativni rock klub u Zagrebu tih godina, sada tek vidim da smo se često neopravdano žalili i kukali za nekim boljim vremenima, a živjeli smo (u glazbenom smislu) u sasvim solidnom dobu.

Uz lamentiranja o ulicama NY (Agnostic Front, Biohazard, Madball, SOIA) i problemima crnačke manjine i općenito socijalne nepravde u SAD-u (Body Count, Dead Kennedys, RATM), koja me je tih godina neobično „tištila“, nekako su se na mala vrata u moju liniju iz praška za pranje uvukli i neki domaći buntovnici koji su na zanimljiv i neobičan način zborili o našim, domaćim prilikama i ne prilikama.

U prvom redu riječ je bila o Hladnom Pivu, koji je sa svojim albumom Džinovski (1993. godina) nagovijestio da se nešto valja u podrumima i ostavama domaćih suterena. Nakon prvijenca došao je album G.AD (1995. godine), ova dva albuma iz moje perspektive obilježila su domaću scenu prve polovice devedesetih godina. Uz Hladno Pivo, Majke su također albumom Vrijeme da se krene (1996. godina) izašle iz anonimnosti i, uz Kojote i već nabrojane bendove pokazale da unatoč ratu, bijedi i ne izvjesnosti tih godina, još uvijek ima snage i volje za glazbu.

Kako su ratne godine odmicale, tako su se i zvukovi sa druge strane Dunava polako primicali. Balašević je polako izlazio iz ilegale, Partibrejkersi su ponovno postali redovni na tulumima i igrankama, Idoli, EKV, uglavnom stvari su dolazile u normalu, a moja osobna diskografija je bivala sve šireg i šarolikijeg sadržaja.

Srednja škola je završila, život je počeo, u glazbenom smislu počelo je doba odlaženja na koncerte, upoznavanja jedne nove dimenzije konzumiranja glazbe, koncertni virus koji sam pokupio 1999 godine sa prvim većim koncertom (Majke u Boćarskom domu), djeluje još i danas i sumnjam kako će ikada prestati djelovati. Osim koncerata na koje sam sve češće odlazio, velika promjena nastupila je mp3 kompilacijama koje su počele kolati. One su nadošle i baš poput meteora koji je navodno uništio dinosaure, utjecale su na daljnju budućnost CD izdanja.

Mene je u devetnaestoj godini života sustigla neizbježna Azra, Štulić sa svojim stihoklepstvom koje sam smatrao vrhuncem mudrosti i pronicljivosti ljudskoga uma, opsesija koja će potrajati dosta dugo, gotovo do polovice mojih dvadesetih godina života. Osim Azre, druga najvažnija karika bile su „srpske Majke“ kako mi ih je opisao prijatelj. Riječ je bila o Partibrejkersima koji su ubrzo u mojim očima postali sinonim za jedini sirovi garažni rokenrol ovih prostora, tako da Partibrejkersi i danas gotovo petnaestak godina kasnije ostaju jedini bend koji u mojim očima i ušima nimalo nije izgubio na aktualnosti i čvrsto drži svoju poziciju pri vrhu osobne diskografske ljestvice.

U čitavoj ovoj priči, posebno mjesto drži čovjek imena Đorđe Balašević, moj negdašnji sugrađanin, čiji su me stihovi često vodili i još vode krajevima koje sam nekada smatrao svojima. Da sam se bilo kojom drugom literaturom bavio koliko sam puta preslušao njegov kultni koncert u Sava centru, vjerovatno bi stekao doktorsku titulu i bio uvaženi član zajednice, a ovako znam sve o Bubi Erdeljan i Paji berberu, i što je najbolje nije mi žao, ali doista mi nije žao.

Hrpetina dostupne glazbe koja je tavorila u gigabajtskim količinama na tvrdim diskovima osobnih računala, neminovno je sa sobom nosila i kolateralne muzičke žrtve, odnosno promašaje poput punk-rock amerikanskih poskočica u vidu Offspringa, Bad Religiona, Green Daya ili nu-metal hibrida P.O.D, System of A Down, Alien Ant Farm, Papa Roach koji su na kratko vrijeme uzimali dio dragocjenog vremena prilikom traženja glazbenog puta u kaosu muzičkog bespuća. Svaka medalja ima dvije strane.

Kaos i lutanje sa početka novog milenija, polako, ali sigurno početi će se pretvarati u ponovnu čistu viziju koju će donijeti zrelije životne godine i zdravija promišljanja....

Paorski blues
<< 07/2011 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31


MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
25843

Powered by Blogger.ba