Paorski blues

Cinično anarhističko laloška lupetanja..

27.06.2011.

Glazba i ja, dio prvi.

Sećanje je smešna lupa koja sitne stvari uveličava“ pjeva Đole u jednoj od svojih genijalnih pjesama, uistinu taj stih mi često nadođe dok kopam svojim mislima u potrazi za nekim prošlim vremenima, koja lupa čini boljima i lijepšima u odnosu na ova sadašnja.

Misli mi tako odlutaju do prijatelja iz Žepča (BiH), koji je za vrijeme rata doselio u moju ulicu u Dugom Selu, doselio je i donio sa sobom „The Number of The Beast“ kazetu od Iron Maidena. Godina je 1992/93 i to je bio jedan od onih beznačajnih malih životnih momenata čija veličina se spozna tek puno godina kasnije dok kopaš po glavi u potrazi za trenutkom koji te bacio na „glazbenu stranputicu“ i na neki način u mnogočemu ti obilježio život.

Poklonio mi je tu kazetu uz riječi „up the irons“ (naravno da nije ali da priča bude zanimljivija), i tako ja odem u svoj omaleni stančić i još omaleniju sobu, te shvatim kako nemam kazetofon. To je u principu kraj te priče o Iron Maidenu koji nikada nisam počeo slušati, iako sam jednom prilikom godinama kasnije, ostao bez četrvt kruha i 5 dag Poli salame u srednjoj školi, ne bi li se dokopao originalne kazete „Fear of The Dark“ jer je imala cool omot.

S vremenom, otac se u ta teška vremena smilovao i kupio mi hi-fi liniju sa kazetom, radijom i CD-om, za koju su me dugo prijatelji zajebavali kako sam je dobio u vrećici praška Ariela, jer izgledala je poprilično skromno a i nije bila od tada poznatog proizvođača elektroničke opreme. No uzalud su zli jezici likovali, linija je radila. U međuvremenu onu kazetu od Iron Maidena sam već bio poklonio malom iz susjedne zgrade, tražio sam nešto slično a do mene je došla dupla kazeta „Use your Illusion 1&2 Guns 'n' Rosesa.

Oh nouuuuu, uzviknuli bi mnogi, sudbe li klete i okrutne. Dobro sad, mislim živ sam i zdrav, preživio sam Axlea i Slasha uz manje ili veće poslijedice, nije na meni da sudim. „Cigans n roses“ kako su me sprdali prijatelji tada, bio je moj prvi oficijelni bend za kojeg sam se legitimirao kao „slušatelj“. Faza „Gunsa“ potrajala je sve tamo do 94/95 godine i polaska u srednju školu u Zagrebu.

Dobar dan veliki grade. Veliki grad je tada u širem glazbenom smislu vezanom uz iole alternativnu glazbu živio na osovini Nirvana (album Nevermind) i Metallica (album neslužbenog imena Black), to je bila neka vrsta da ne kažem polarizacije među mahom mlađom ekipom kojoj sam tada pripadao. Naravno iznjedrio je taj početak devedesetih još pregršt kultnih albuma (npr. Badmotorfinger ili Ten), no nekako su Nirvana i Metallica uzele trendovski i komercijalni primat tih godina.

Cigans n Roses“ su ubrzo umrli, kako u zbilji tako i u mojoj osobnoj diskografiji, neki novi trendovi su se nazirali. Iako bi sva logika svijeta nalagala da se tada priklonim nekome od dominantnih polova, jedan mali, koščunjavi lik, porijeklom iz Kolobarića Doca u zapadnoj Hercegovini, u onim širokim vojnim hlačama i lancem koji je virio iz njih, donio je u razred CD. Pravi pravcati CD, koji je tada tek počinjao uzimati maha i polako gurati u zaborav kazete, bijaše to album „Scratch the Surface“ od Sick of It All-a.

Ne znam kako se Kristofor osjećao kada je otkrio Indiju (koja to bila nije), no New York Hard Core scena, je bila uistinu nešto novo i uzbudljivo tada za mene. Nakon toga krenula je lavina Biohazard, Madball, L.A Downset, Clowfinger, pa Body Count, Rage Against Machine i tako dalje i tako bliže. Uglavnom nakon Iron Maidena uspio sam pukom slučajnošću izbjeći još dvije glazbene pošasti koje su harale natpisima na torbama, majicama i zidovima napaljenih tinejdžera koji su naricali za Kurtom i slavili „murtu“ Jamesa kao božanstvo.

Uglavnom bile su to lijepe godine, preskupih originalnih CD-a i CD playera koji su čitali samo originale, uključujući i onu moju „liniju iz praška za pranje“. Bila je draž te preskupe CD-ove laštiti, listati po tko zna koji put one knjižice sa tekstovima pjesama, živjeti tu glazbu na neki sasvim drugačiji način nego što se živi danas u doba digitalije i sveopće dostupnosti glazbe. Bile su to poslijednje „mamutske“ godine takvog načina shvaćanja i poimanja glazbe, uskoro će krenuti kolati prve mp3 kompilacije, no o tome ipak nešto kasnije.

Naravno, ljudi koji su „živjeli“ vinyl, šeretski će se nasmijati na moje tlapnje o CD-ima, no ja se barem sjećam tih krhotina glazbe kao gotovo „živog bića“, čega će se sjećati današnje generacije?

Nešto u stilu „Eh kakve sam Blue-rayeve  imao“ odzvanjat će 2045 godine. Ne znam, možda, svako doba ima svoj znamen.

Tih godine (94/95/96/97) NYHC i općenito HC, kao i fuzija rapa i metala u vidu Rage Against Machinea i Body Counta, Offspring sa svojim Smash albumom, Sepultura sa albumom Roots, te Korn koji je zametnuo zlo dijete Nu-metala, bili su u neku ruku izraz bunta spram sveopće histerije oko grungea koja je polako ali sigurno jenjavala. Iz sadašnje perspektive i sa sadašnjom pameti, može se ustvrditi kako su devedesete bile zaista plodno glazbeno razdoblje u sferi šireg pojma alternativnog.

Tako sada na polici malenoj mojoj, koja služi za originalne CD-e, ponosno stoje albumi Body Counta da podsjete katkad na ta zlatna vremena dobre glazbe i preskupih CD-a, sa završetkom srednje škole počinje nova sfera  moga glazbenog odrastanja, novi odvojak na putu koji traje i danas.

No o tome, u slijedećem nastavku....

Paorski blues
<< 06/2011 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
2627282930


MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
25843

Powered by Blogger.ba