Paorski blues

Cinično anarhističko laloška lupetanja..

21.04.2011.

Outlaw

Crkva se otuđila od naroda, a narod u suštini zadrt i priglup prihvaća tu nakaradnu tvorbu.

Rođen sam kao katolik, kršten, pričešćen, krizman, vjenčan, sve po redu kako već tradicija nalaže, i opet na koncu ispao sam poganin.

U očima crkve, poganin, nula od katolika.

Koji je moj krimen?

To što se jedno propovjeda, a drugo čini?

To što se zaziva ime Isusovo, a sladi se u ime Sotonino?

Ne dopuštam sebi da budem glup, ne dopuštam sebi da budem toliko glup pa u ime vjere, roda, tradicije branim ono što zdrav razum braniti ne može.

Znate šta?

Nije lako učiti nešto, vjerovati u nešto, a onda spoznavati nešto sasvim drugo, oprečno, bolan je to proces.

Moja kritika nije motivirana ideologijom, politikom, poganskim rodom i tradicijom, baš naprotiv, moja kritika je ono razočaranje koje dolazi iznutra.

Mene nisu uvrijedile riječi kako sam "nula od katolika", mene je naljutio autor tih riječi, naljutilo me što netko od krvi i mesa, netko sa svim manama, vrlinama, grijesima, netko kao ja, sudi mene, moje osjećaje, moju osobnu vjeru.

Pater I., mojih godina dečko, sa lošim smislom za humor, ali ono očajno loše šale koje izazivaju osmjeh samo zbog svećeničke odore na šaljivcu. Prije pedeset ili šezdeset godina u nekom selu sa malo pismenih ljudi, možda bi i on bio autoritet, možda bi njegove riječi bile te koje bole, liječe, raduju, rastužuju, ovako su to samo prazni stihovi pjesnika bez temelja u duhu, moralu i etici.

Postao sam član RKC (Razočaran u KC), i nije pater I., krivac za to, on je samo višnja na šlag ove gorke torte koju kusam. Njegove riječi samo su potvrdile ono što je godinama u meni kuhalo, ono što je godinama u ime vjere, roda, tradicije, stavljano u drugi plan.

Crkva se otuđila od naroda, njeni zidovi su visoki, hladni i blistavi, ljudi iza tih zidova su prečesto osori, kruti i hladni baš poput zidova koji ih okružuju.

Osjećam se prevarenim. Osjećam se prevarenim za osjećaj oslonca malim običnim ljudima, taj oslonac je bio laž.

Jedini oslonac koji imam, je onaj u mojoj glavi, u mojim mislima, razmišljanjima. U mojoj glavi je moja vjera, moj osobni Isus.

Vjera je za mene potreba, potreba da opravdam život koji živim, da mu smisao u neopipljivom nađem. Crkva je stijena opipljiva i tu moja vjera gubi onu moć, mistiku, onu draž, sve što je opipljivo na čovjeka mi smrdi i smisao gubi.

Postao sam "outlaw", premda je crkva ta koja se odmetnula u zidove od oniksa, u sve blagodati i hedonizme života ovoga ne mareći za ono o čemu propovjeda.

Ove riječi nisu napad, one su vapaj razočarenja i tjeskobe, razočarenje u ljude, ideale i tradicije. Ponekad mi žao bude, što imam gadnu naviku stati na loptu života, pokušavam tad dokučiti putanju, brzinu, uzrok, cilj, taj pogled iz perspektive miša brzo me umori, pa zakotrljam taj balun neka ga vode drumovi, u noć.

Pater I., je našao svoj cilj, svoj spas pod skutama crkvenim među zidovima debelim, o njemu netko drugi brine, on se ne boji ima li život smisao, neka lijepo je to, no na kraju se ovce broje, možda i ova nula jednom dođe na svoje.

No na koncu, ako izuzmemo patetiku, naivnost i emocije, činjenica o crkvi kao maćehi ostaje, otuđila se od Boga i naroda, svojom dvoličnošću stijena nedostupna, hladna i tuđa, je postala.

Paorski blues
<< 04/2011 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930


MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
25843

Powered by Blogger.ba