Paorski blues

Cinično anarhističko laloška lupetanja..

06.04.2011.

Hendrix

Sjećam se da sam još kao klinac, u društvu starije ekipe, bezrezervno i slijepo, gotovo poput idolopoklonstva, štovao Jimi Hendrixa. Reći nešto protiv njega, ili mu uskratiti titulu "najboljeg gitariste svih vremena" bilo je ravno srljanju u pakleno grotlo ismijavanja, poruge i odbacivanja.

Doduše, ne bi to bilo ništa čudno i neobično da se nije radilo o klanjanju vlastitom nedostatku samopouzdanja, mišljenja i osobnosti. Netko, negdje, daleko od nas, postavio je temelje te dogme u koju se nismo usudili dirnuti.

Od svega toga, još je zanimljivija činjenica kako tada, ama baš nitko od nas nije uistinu slušao tog Hendrixa, nitko zapravo nije znao previše o predmetu svog neograničenog štovanja i vjere.

U rijetkim prilikama, na tulumima, slušali bi "Hey Joe", zapravo jedinu pjesmu koju smo od njega poznavali, naćulenih ušiju udubili bi se gotovo kao u transu slušajući pjesmu o "Joeu" koji je ubio svoju djevojku i planira pobjeći u Meksiko. Znali smo je napamet, većina nas, bila je to stvar opće kulture i časti.

Na školske klupe urezivali smo "Hendrix", sve u inat onima koji ga nisu
razumjeli niti slušali, baš kao i mi sami, samo oni to nisu znali a mi sami sebi
nikada to ne bi priznali.

Sjećam se dana, kada sam u novinama pročitao kako je "Hey Joe" zapravo
obrada, što naravno ne umanjuje njenu vrijednost, ali obrade su za papke, ne
za umalo bogove. Dugo sam se lomio da li da izlanem takvo što pred
drugima, da srušim taj mit kojem smo robovali, prešutno i privrženo.

Nisam nikada o tome pričao sa svojim poznanicima i braćom po dogmi. Bolno je spoznati da neke stvari, ljudi, ideje, u koje si vjerovao, kojima si se divio, ipak na koncu pokažu da su ranjivi i puni nedostataka, baš kao i ti.

Dosta godina kasnije, uistinu štujem tog Hendrixa, štujem njegovu glazbu, njegovo napredno shvaćanje, njegovu emociju prožetu u zvuku koji proizvodi. Puno je vremena proteklo od dogme i kurtoaznih shvaćanja, do štovanja iz spoznaje i istinske ljubavi.

No na koncu, nije ovo priča o glazbi i Hendrixu. Ovo je priča o nama, o nama nametnutim vrijednostima i kvalitetama koje neupitno prihvaćamo, ne stoga što ih razumijemo i što su one doista dio nas. Prihvaćamo ih iz sasvim drugih, pogrešnih poriva koji su odraz naših slabosti i manjka samopoštovanja. Manjka hrabrosti, kuražnosti, na koncu manjka vlastite, neovisne ideje koju se bojimo razviti.

Često se pitam, koliko takvih "neupitnih vrijednosti" nikada ne doživi ovaj put od dogme do ljubavi sa razumijevanjem? Koliko nam je zapravo lakše te "neupitne vrijednosti" držati takvima uz prešutnu međusobnu suglasnost kako je tako bolje za sve?

Hendrix je puno više od obrade "Hey Joe", svojim pristupom, načinom i razmišljanjem, razbio je mnoge dogme koje su tada u glazbi vladale. Bio je zbog toga jedno vrijeme odmetnik, predmet poruge i ismijavanja. Mislivši da mu čine uslugu, s vremenom su u žaru iskupljenja učinili od njega Boga, i time zapravo ubili čovjeka u njemu, žalosno doista.

No naravno, ovo nije priča o Hendrixu. Ovo je priča o nama.

Paorski blues
<< 04/2011 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930


MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
25843

Powered by Blogger.ba