Paorski blues

Cinično anarhističko laloška lupetanja..

17.02.2011.

Rolling Stones

Oronuli buđavi zidovi, smrad vlage, mokraće i smeća, razbacani maslinasto zeleni šinjeli dobrano natopljeni vodom koja seže do gležnja,razbijene žarulje, uništena stakla na prozorima.

Vukovar 91'?

Ne, ovo je Dugo Selo 91', napuštena oficirska zgrada u kojoj gostujemo mi "Rolling Stonesi" kako nas volim nazivati. Zašto baš Jagger i ekipa?

Pa zato što drugo ni nismo bili, baš smo se kotrljali ovim Balkanom, koji je još k tome i brdovit, teška vremena i uvjeti za kotrljajuće kamenje.

Ne radi se o kukanju, čisto o sjećanju na neka lošija vremena koja su iza nas, iza svih nas, onih koji se dokotrljaše i onih koji se otkotrljaše, bilo nas je svakakvih, onih sa više i onih sa manje razloga za kotrljanje, kako god da je bilo sada je gotovo, barem na neko vrijeme.

Uglavnom, spavanje na podu u Bačkoj, nastavilo se i u Dugom Selu, doduše iz nekih sasvim drugih razloga, no pod je podjednako tvrd, hladan i negostoljubiv, baš kao i onaj Vojvođanski, ali lako za pod, on je takav kakvim
su ga napravili, on je takav jer i nije za spavanje satkan.

Ljudi, oni su bili tvrđi, zbog ljudi je katkad taj tvrdi pod postajao meka oaza
mira, gdje nema više zajedljivih komentara, podbadanja i podrugivanja. Mislim
nije baš da sam očekivao doček u stilu Haila Selassija kada je kročio na tlo
Jamajke daleke 1966-e, ali ni ovakvu tužnu bez hit singla turneju nisam
predviđao za naš inače popularan sastav.

Nisu ni svi ljudi isti, daleko od toga, nisu niti svo vrijeme svi tako tvrdi,
omekšaju, postanu bolji, prvi korak nakon osamljenosti je getoizacija, nađe se
vas par po sudbini istih, ili barem sličnih, iste one žute izbjegličke kartone
imate, isti red u Caritasu dijelite, iste općinske urede i šaltere obilazite.

Domaći, prognanici i izbjeglice.

Prvi su tu jer su se rodili tu, dakle prirodnim pravom određene privilegije imaju,
drugi su tu jer moraju biti tu, jer morali su doći tu, prognani su i vratiti će se
kad tad u svoje domove.

Treći? Treći ste vi izbjeglice, oko kojih je vladao dojam kao da baš i niste
morali doći baš tu, ne znam, možda su ljudi i u pravu bili, no za razliku od
drugih mi se nismo imali čemu nadati i čemu vratiti, jedino ostati tu, kod njih.

Nije to sada baš bilo sve tako tužno kao u nijemim crno bijelim filmovima sa
kraja dvadesetih, nije bilo toliko drame, suza, nije bilo vremena za to, bila je
borba, borba sa demonima loših domaćina i još gorim gostima, dotepencima.

Od Ustaše do Četnika i nazad, za osamdeset dana, rekord?

Ne znam radi li se o rekordu ali znam da sam jedno vrijeme gotovo ispred
svakog "e" stavljao "ij", pa je tako bilo i "piješkira", "hlijeba", "šangarijepa",
"dijeka" i sličnih novostvorenih riječi koje su trebale sakriti ekavicu u meni.

Ali dobro, prođe i to, nekoliko puta sa "sunđijerom" obrišeš ploču u školi,
zatražiš novu "kašiku" jer ti je žlica ispala na pod, malo crvenila, malo poruge
ali na koncu prođe i to.

Savladao sam jezik, ok! Idemo dalje, premda za "kaj" mi je trebalo još dobrih
17 godina da mi uđe u vokabular, pogotovo jer sam se ježio ovih "naprednih
kajkaša
" iz čijih grla je to "kaj" zvučalo poput bojnog pokliča Atilinih jurišnika.

Slijedeće na redu je bilo mjesto iz kojeg dolazim, ide pitanje : "Od kud si?"
odgovor ko' iz topa "ma to ti je jedno mjesto pokraj Vukovara". Dobitna
kombinacija, Vukovar je palio kod većine, ljudi su bili senzibilirani spram toga
grada. Daleko od toga da sam se ja svrstavao među žrtve toga grada, svatko
tko me poznaje zna da mi nisu padale na pamet priče o razaranju i patnjama
koje na sreću nisam proživio, jer moje selo doista je "malo mjesto kod
Vukovara
", ali sa druge strane, Dunava.

Može se reći da sam donekle koristio taj senzibilitet ne bi li amortizirao onaj
izraz čuđenja kada bi rekao "iz Srbije", sa Vukovarom je bilo lakše, pravedno
ili ne, koristio sam to.

Dakako, mjesto rođenja Novi Sad, me odavalo, dokumenti na kojima se
izmjenjivalo SFRJ, SRJ, SiCG pa na koncu Srbija, su također odavali tu
mračnu tajnu.

U osamnaestoj godini sam položio vozački ispit, treća sreća, član komisije
prepisuje podatke i vidi Novi Sad, kaže : "Eto to breme će te pratiti čitav život".
Dobro ako je tako, nisam odgovorio ništa, čekao sam da zgrabim onu potvrdu
pa nek me prati i crni Vrag, barem sam motoriziran, teže će mu biti.

Vrijeme prolazi, ljudi se mijenjaju, razmišljanja, stavovi poprimaju nove dubine, nove širine, konture i oblike, prati me taj Novi Sad doista, u pravu je bio komisije član, prati me ali na neki čudan, drugačiji način.

Pojavio se, odnosno ponovno se vratio, Balašević Đorđe, pojavio se neki tamo Atheist Rap, neki sasvim normalni, dobri ljudi, došao je Zvonko Bogdan, nastao je Exit festival, odjednom skoro da je popularno postalo biti iz Novog Sada, iako ja nemam ništa sa njim, osim nekih sjećanja i tragova nostalgije, to breme je postalo dika.

Premda naravno apsurd je dičiti se ili sramiti sa nečim na što nismo nikako utjecali, mjesto rođenja je ipak samo to, samo mjesto gdje si se rodio, kakav ćeš čovjek biti, to je već priča druga, ali eto smiješno je sada prisjetiti se tih nekih prošlih vremena, smiješno je kad sada dobijem pitanje : "Od kuda si", a ja onako šeretski :"Iz Novog Sada", onda slijedi :"Ma da, imam tetku tamo koja mi i nije prava tetka, ali odem često kod nje, idem na Exit, palim se na Đoleta, tamo je super, izlasci, ljudi!", "Ma da, nemam pojma" odgovaram najčešće, jer doista ja nemam ništa sa tim.

Paorski blues
<< 02/2011 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728


MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
25843

Powered by Blogger.ba