Paorski blues

Cinično anarhističko laloška lupetanja..

11.02.2011.

Ludilo

Sve prave su ljubavi tužne!? Ili možda ipak nisu, barem ne sve!?

Ne znam, no pravo za pravo nije to toliko ni bitno, ljubav, rat, sreća, glad, suze, osmijeh, sve to ionako na koncu završi u nekoj rupi gdje crvi se goste, dok crvi imaju sofru neki drugi još premladi za taj pir negdje iznad duboke misli razvijaju, špekuliraju, prosuđuju i osuđuju, sve već po redu dok crvi se goste.

Imao sam sat, ručni, jeftini, znate onaj iz praška za pranje što na dnu kutije ispod bijelog praha svoje minute snuje? Sada imam onaj veliki, zidni, drveni što ponosno i glasno sate pokazuje.

Ali znate šta, pravo za pravo, i one tihe jeftine plastične minute jednako lijeno i sporo kao i ove krupne i glasne, mojim životom se kotrljaju, jednako su ništavne i beznačajne za ovo tijelo što crvi će da kusaju.

Gledao sam film, onaj crno-bijeli, a katkad i u boji, tek toliko da svi oni silni aparati zaiskre prije no što nestanu kao igra leptira u sparnom ljetnom danu, prije no što nestanu kao sve one prave ljubavi koje to bile nisu, a vidiš vraga bile su tužne, meke, tople i sjetne.

Slomio sam ruku jedared, ne sebi doduše no kost je pukla, princip je vjerujem isti a bol kao bol, baš podjednako tupa, misli doduše lete brzo, već je tu ona prva klupa, trema, strah, od Ćopića pjesmuljak, znan na pamet baš, već je tu ona priča, ona slika, one bašte sljezove boje, uvojci, pupoljci, cvjetovi i plavi čuperci.

Sve to nekako ode, sve kroz one kolone, automobila i nepoznatih lica, Temerinskom ulicom, Novim Sadom, Sarajevom, Mostarom, svi oni pupoljci, uvojci, sve one šarene bašte, sve se to pretvori u magle i šipražja Zagrebačkih predgrađa.

Sjećanja su gadna stvar, katkad breme katkad slad, kako god, često mi ona ostanu, utočište sigurno i poznato postanu, no sjećati se sjećanja znade i teret težak biti, iza lažnih, prošlih, nebitnih fasada se kriti, na jeftine plastične satove iz praška viriti, kroz tarabe trošne za uvojcima davno izbljedelim škiljiti.

Rima je jeftina stvar, uzaludnim kroničarima od nekog zajebanta poslana na dar, darovi jeftini kao ona tamna kocka nekada bijeloga šećera iz babinih podsuknji tiho izvučena.

I kako plastične minute sve dalje otkucavaju, ove nove, glomazne, glasne, sve manje i manje mi se sviđaju, ni Ćopić me ne loži ko' prije, bašte nekada šarene i mirisne sada se u Konzumu smrzavaju, sjećanja sve kraće i kraće traju, do Facebooka i nazad, stare ljubavi kao na pladnju.

Narikače babe nikada nisam volio, one prave "old school" što pokojnik naglo ih je zavolio, ili one njega, ne znam, pravo za pravo nije ni bitno, sve prave su ljubavi tužne zar ne? U takvu babu nerado sam se pretvorio, što crvi glasnije beštekom zveckaju sve su mi milija sjećanja koja nestaju, naričem za stvarima koje i nisam volio, bdijem nad knjigama kojima sam stolice podupirao.

I što na koncu ostane?

Malo ilovače, malo crnice, malo one plodne Vojvođanske i malo ove neplodne, izbjegličke, ostanu želje, pozdravi, pogledi, osmijesi, radio emisije, TV serije i vijesti sa periferije, ostane prazno mjesto koje i nije trebalo biti popunjeno, sadržaj prazninu ionako na koncu nije ispunio.

Paorski blues
<< 02/2011 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728


MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
25843

Powered by Blogger.ba