Paorski blues

Cinično anarhističko laloška lupetanja..

06.09.2010.

Politika

Politika, već u najranijem djetinjstvu uz prve kirvaje (kirbaje- kako sam ih dugo nazivao), ringišpile, šukrine sladolede, negdje u tom mozaiku dječijih radosti i doba bezbrižnosti na žalost smjestila se i politika, vrlo rano sam se našao u doticaju tih ćudljivih krakova koji te ne pitaju puno, zgrabe te i okrenu ti život naopačke, ringišpil se zaustavi, šukrine sladolede zamjene neki novi do tada nepoznati okusi, nebrige postaju brige.

Stari mi često pripomene :" Sine ništa u životu nije sigurno osim toga da ti nikada nećeš biti političar, ti nisi glava za politiku". Nasmijava me to, u principu
to smatram komplimentom, ali smijem se iz razloga što sam po tom pitanju poprilično sličan ocu, ocu koji je tih nesretnih godina bio u politici, silom prilika okušao se u tom zanatu a imao je dvije glavne mane.

Prvi nedostatak mu je bila načitanost, ogromno neformalno obrazovanje, svijet u kojem Gogoljev i Dostojevski uistinu nešto znače, svijet u kojem je Kiš bio junak našeg doba, ne gorštaci spremni na krv, na argument sile koji je u to vrijeme postajao jedini argument koji vrijedi.

Druga velika mana mu je bilo to duboko iskreno uvjerenje kako i on može nešto učiniti, kako može nešto promijeniti, istinsko uvjerenje da i šaran među
morskim psima može plivati.

No kako to obično biva triježnjenje dolazi vrlo brzo i vrlo bolno, ideali i
vjerovanja se poput božićnih kristalnih kugli razbijaju o tvrdi pod surovosti koju
u sebi nosi čovjek, egoizam, hedonizam, nepotizam, vrlo brzo se politika
pretvara u labirint, u nepregledni niz naizgled zatvorenih krugova, naizgled
zatvorenih iz razloga što ipak imaš mogućnost izbora.

Prvi izbor je izaći iz tog kruga, napustiti tu žabokrečinu, ponijeti sa sobom
svoje poljuljane ideale, ponijeti sa sobom neka iskustva, razočaranja, vlastitu
riječ i obraz.

Drugi izbor je u tom naizgled zatvorenom krugu primjetiti ona mala vratašca
što se naziru na samom dnu žabokrečine, malena vrata taman dovoljna da se
provučeš kroz njih, dovoljna samo za tebe, spremno ostavljaš svoje ideale,
svoju riječ, svoj obraz, uranjaš u žabokrečinu i provlačiš se kroz ta malena
vrata koja te vode dalje, u novi krug, novu žabokrečinu i do nekih novih
možda još manjih vratašca.

Kada je riječ o mome ocu prvi izbor je bio od samog početka na vidiku,
zapravo vjerujem kako je ista stvar i kod velike većine ljudi oko mene, kod te
velike tihe, neprimjetne većine koja nije spremna zaranjati u žabokrečine i
provlačiti se kroz labirinte jada i taštine, šarani gledaju a štuke kolo vode,
barem za sada, barem kod nas.

Dakako svi smo mi krvavi ispod kože, svatko od nas sebe gleda u posebnom
svjetlu, ljude koje volimo i poštujemo gledamo na poseban način, zamišljamo
sebe i njih često u situacijama u kojima nikada nismo bili i dajemo im epitete i
vrline na osnovu pretpostavki da bi se oni ponašali baš tako kako mi
zamišljamo, katkad se i prevarimo, prilika učini lopova, ambicija šarana u
štuku pretvara, osjećaje i duh materijalizam obuzima.

Iz straha od vlastite preobrazbe u nešto što nikako ne bi htio biti u glavi sam
si davno stvorio slijed, svoj mali privatni zatvoreni krug, svoj ringišpil ispod
kojeg ne tavori žabokrečina, ispod kojeg nema malih vratašca uzmicanja od
vlastitih uvjerenja.

Prvo mjesto na toj ljestvici zauzima RIJEČ, moja riječ, moja vlastita relikvija u
koju čvrsto vjerujem i koju sam spreman održati i ispuniti dok u meni života
ima, ma koliko tu patetike bilo, taj stav mi daje za pravo u ogledalu se
pogledati bez srama, ako toga nestane onda kvragu neka ide sve.

Drugo mjesto zauzima OBRAZ, obraz koji je usko povezan sa prvim mjestom,
obraz koji mi daje snagu da ljude oko sebe gledam u oči, da se ne sramim
tko sam, što sam, odakle sam, da se ne sramim onoga što sam postigao ili što
nisam postigao u životu, da se ne sramim grešaka i propusta koji se svakome
potkradu barem jednom u životu, ne sramim se jer mogu reći da sam sačuvao
obraz.

Treće mjesto u tom nizu zauzima i ono neizbježno MATERIJALNO,
materijalno bez kojeg je teško ili gotovo ne moguće živjeti, materijalno koje je
izvor gotovo svih zala ovoga svijeta u kojem živimo, nužno zlo od kojeg se
sakriti ne možemo.

To je taj niz koji mi puno znači, puno mi znači baš takav redosljed ljudskog
poimanja vrijednosti, znam da pomalo čujem Sancha kako pokraj mene
trčkara, no živim u svijetu gdje taj redosljed je obrnut, živim u svijetu gdje ljudi koji
su autoriteti ne poštuju taj redosljed, ljudi su ga okrenuli naopačke i spremno zagnjurili svoje riječi i obraze u žabokrečinu u ime materijalnog.

Biti će ljudi kojima je ovo sve patetično i naivno, ljudi koji su trezveniji od
mene, ljudi koji čvršće stoje na zemlji i glavu drže ispod oblaka, ljudi koji
misle da mogu a možda jednom i budu promijenili ovaj svijet na bolje, ja ipak istupam iz tog kruga, linija manjeg otpora, kukavičluk ili nešto treće, nazovite to kako hoćete no stari je bio u pravu :

Nikad političara od mene.

Paorski blues
<< 09/2010 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
2627282930


MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
25843

Powered by Blogger.ba