Paorski blues

Cinično anarhističko laloška lupetanja..

11.06.2010.

P.

Moj prijatelj kaže : "Ako ikada ponovno dođeš u P. idi na groblje, tamo je P.", znam tamo su grobovi, neka davna vremena i uspomene, tamo je skromni drveni križ na kojem piše moje ime i prezime, moje ime koje sam dobio po čovjeku čije me kosti još jedino vežu za krajeve u kojima dugo, predugo bio nisam. Ko' o čemu ja o selu, znam tako izgleda i prečesto tako i je, al znate šta, falio je taj jebeni pozdrav, falilo je to posljednje zbogom, to usrano i slinavo opraštanje i pozdravljanje koje bi ipak neke stvari učinilo lakšima, koje bi ipak neke stvari učinilo jednostavnijima, patetika koja bi ipak svemu dala neki smisao. Ovako me ponese par piva, sjetna pjesma i poneka slika, slika onih tako starih i tako jadnih prašnjavih drumova, ali znam već pogađate, prašnjavih i jadnih ali ipak tako mojih. Ponesu me te slike i taj bluz u glavi, nešto što me tišti a ispraviti se ne može, pomoći nema tu "sve prave su ljubavi tužne" kaže stih i ja mu vjerujem, vjerujem mu kao što bratu vjerujem.

Sreo sam nedavno neke meni nove ljude iz sela, neka meni nepoznata lica, ljude koji nisu otišli, moja generacija, tužna lica ispala iz nekog starog tužnog francuskog romana, kroz glavu mi prolaze "Jadnici" Victora Hugoa, doduše bio je sprovod no tuga na njihovim licima izgleda tako prokleto kronična, tuga i beznađe, gledam ih i mislim u sebi kako se njima u glavi možda vrti isti film, isti film sa drugačijom fabulom, film o odlasku koji bi ih spasio a nikada se nije odvrtio, možda, kažem samo možda, zanima me njihov izraz lica kada bi im ispričao priču svoju, kada bi im svoje uspomene i sjećanja, svoje tuge i osjećanja na pladanj predočio, zanima me izraz čuđenja zbog nostalgije za sokacima i arterskim bunarima koji su njima svakodnevnica, koji su njima tako jadni i dosadni, ništa čudno u tome pa ljudi smo brate, ljudima često nedostaje poštovanja i ljubavi prema stvarima i mjestima oko sebe, sve do jednom, sve dok to ne izgube, onda se ta silna rijeka uzimanja zdravog za gotovo prelije u patetične litanije na rubu kiča i tričarije.

Prijatelj (koji će se ako bude čitao prepoznati u priči), čovjek kojeg zovem "prijateljem" a zapravo ga niti ne poznajem, ne poznajem u smislu onih "prijateljstava" koja su bazirana na zajedničkim odrastanjima i lumpovanjima, na zajedničkim srećama i nevoljama, on je zapravo neka nova vrsta prijatelja, čovjek o kojem zapravo malo toga znam a puno toga zajedničkog dijelim, ostao sam zatečen osjećajem tim, ostao sam zatečen "mojom" glavom na tuđim nepoznatim ramenima, to što smo iz istog hlada potekli možda je samo puka slučajnost, ali opet zakoprca se taj "ali" kao cverglan u glavi i pita se što ako je taj osjećaj među nama, taj osjećaj pripadnosti tu upravo zbog istog šuma Dunava, zbog iste stare drvene tarabe, zbog onog istog hladnog pljuska u topli ljetni dan koji ravnicu presječe kao oštrica noža meki putar?

Ljudi mi ne vjeruju, ljudi misle kako pretjerujem, kako izmišljam rijeke tamo gdje potoci žubore, kako talasam mora tamo gdje bare tavore, čovjek kojeg sa pravom "prijateljem" zovem mi vjeruje, on mi vjeruje, a ja u njemu vidim da postoji taj stih, u njemu vidim da moje rijeke potoci nisu, da moja mora sve su samo bare ustajale nisu, zato mi je neizmjerno drago što sreli smo se, neizmjerno mi je drago što njegova razmišljanja i njegove riječi mnoge moje misli potvrdila su, misli koje me dugo tište i koje dugo nosim u sebi, nešto kao kamen pokraj srca, nešto kao uteg neuzvraćene ljubavi, poznajete li osjećaj neuzvraćene ljubavi? Ima li šta gore, ima li nešto što otvori veću crnu rupu pred čovjekom od crne rupe koju neuzvraćena ljubav umije otvoriti, ima li?

Za mene nema, no opet za mene su osjećaji sve, bez osjećaja, bez stiha i ljubavi nisam drugo doli "lutka od krvi i mesa", čemu ruke, čemu noge, čemu mišići i snaga, čemu sve to ako je u duši praznina, beznađe i samoća? Sjećanja koja tište me u meni bude osjećaje, osjećaje koji me čovjekom čine, osjećaji koji "lutki od krvi i mesa" daju nešto više od fizičke boli i ugode, daju tu treću dimenziju zbog koje se čovjekom nazivam, osjećaji koji bol nanose ali ta bol život znači, ta bol je ona iskra života koja životarenje u život pretvara, bol koja je tu da ostane dok ovog tijela na zemlji ovoj bude, a nakon toga tko će ga znati, osjećaji će naći svoj put, put u neke nove lutke u neka nova prsa..

Ma tko bi ga brate znao..

Paorski blues
<< 06/2010 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
27282930


MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
25843

Powered by Blogger.ba