Paorski blues

Cinično anarhističko laloška lupetanja..

02.04.2010.

Naivnost

Gde ste devojke?“ – dvije djevojke na klupi u Opatiji ni ne sluteći (ili barem glumeći da ne slute) odgovaraju sa „tu smo“, nakon odgovora se „spontano“ okreću i sa smiješkom na licu shvaćaju kako je šarmantni kavalir ni manje ni više nego predsjednik Srbije Boris Tadić bez kravate, a samo par pedalja od njega predsjednik Hrvatske Ivo Josipović također bez kravate, kamere RTL-ovog dnevnika zabilježile su taj spontano-simpatični trenutak kojim nam se pokazuje i drugo lice, druga strana tih inače smrtno ozbiljnih glava čija se svakodnevnica sastoji od sasvim dosadnih i bezobličnih sastanaka i pregovora na kojima nema previše mjesta smiješku i šarmu.

Od svih novinskih članaka i televizijskih priloga koje sam tih dana imao priliku često i kontra svoje volje pročitati i vidjeti taj trenutak „šarma i spontanosti“ me najviše uznemirio, ta retorika „bake sa jabukama“ koja prolazi samo kod naivnih djevojaka, ta retorika je u mojoj Domovini i mome narodu uvijek i više nego dobro došla, Hrvatska je često kroz svoju povijest bila baš poput naivne djevojke, pogotovo u odnosu spram „spontano – šarmantnog“ srbijanskog prosca koji je tu naivnost i za mene nikada shvaćenu poniznost često koristio za vlastitu korist i interese.

Dok pišem u svojim tekstovima o mome životu u Vojvodini, odlasku, dobrim i lošim stvarima, često dolazim u situaciju da se praktički moram opravdavati i ponavljati kako ja osobno nemam ništa protiv Srba, mislim već sam i sam sebi dosadan, niti sam više ne znam koliko ponavljanja i koliko puta je potrebno reći i naglasiti koliko je zapravo besmisleno i nerazumno mrziti ili ne simpatizirati nekoga na osnovu njegove nacionalne pripadnosti, bez lažne skromnosti ili umišljenosti ipak moram ustvrditi kako sam dovoljno inteligentno biće i na dovoljno visokom evolucijskom stupnju razvoja kako bi bio iznad retorike kojom sam jednu cijelu naciju spreman smatrati „lošom“ ili „dobrom“, genocidnom ili miroljubivom.

No kada pričamo o „srbijanskoj politici“ tu stvari ipak malo drugačije stoje, srbijanska politika koliko god mijenjala lice i naličje u suštini uvijek ostaje ista, podjednako agresivna i opijena mitomanijom o velikom narodu u velikoj državi, o „nad narodu“ iz čije kolijevke su potekli svi ostali narodi koje svrstavaju u južnoslavenski korpus naroda, jezik, kultura, tradicija i ponajprije sloboda, sve to pa i više ostali narodi duguju Srbima. Sa hrvatske strane kao drugog po veličini naroda na ovim prostorima ideje o veličini i posebnosti hrvatskog naroda i njegovoj nadmoći u odnosu na ostale narode južnoslavenskog korpusa uvijek su imale jaku protutežu sa ipak realnijim i umjerenijim pogledima na pojam nacije i države, Ante Starčević je uz svoje državotvorne stavove zastupao i tezu o Srbima kao potomcima hrvatskog naroda, on je bio u nekim promišljanjima ona radikalnija opcija u hrvatskom političkom životu u prijelomnim godinama nacionalnih osviještenja odnosno buđenja svijesti o naciji i državi sredinom i krajem devetnaestog stoljeća.

Uz Starčevića još bi se mogao pridodati Eugen Kvaternik koji se sa Starčevićem razilazio po pitanju odnosa Hrvata spram monarhije no po pitanju državotvorne ideje i po pitanju posebnosti i jedinstvenosti hrvatskog naroda pogledi su im bili bliski, u isto vrijeme u Hrvatskoj funkcionira i Ilirska stranka pod vodstvom Ljudevita Gaja koja kasnije mijenja (pod pritiskom) naziv u Narodnu stranku no glavno obilježje hrvatske politike u to vrijeme sa iznimkom Kvaternika (Rakovica 1871) je bilo mirno rješavanje „hrvatskog pitanja“ u okviru monarhije dok sa druge strane u Srbiji knez Milan Obrenović dijelom diplomacijom a dijelom ratom oslobađa Srbiju od Turaka čija neovisnost stupa na snagu Berlinskim kongresom 1878 godine.

Nakon neovisnosti Srbije Milan Obrenović 1882 godine postaje kralj i tu počinje onaj ekspanzionistički period i ideja o velikoj Srbiji koja je u konačnici kulminirala ratom 1990 godine, naime već 1885 godine Srbija napada Bugarsku i biva poražena u tom ratu, nakon toga 1903 godine na vlast dolazi dinastija Karađorđevića pod kojima Srbija zajedno sa Bugarskom, Crnom Gorom i Grčkom kreće u prvi Balkanski rat 1912 godine za konačno istjerivanje Osmanlija sa Balkana no u pozadini se nalazi i želja za izlaskom na Jadransko more preko Albanije što Srbima ne uspijeva i kasnije će se pokazati kao vječita opsesija srbijanske politike, godinu dana poslije negdašnji saveznici se opet udružuju u ratu protiv jednog od saveznika u prošlom ratu i to Bugarske, te Srbija, Grčka, Turska i Rumunjska sa lakoćom nanose poraz Bugarskoj i za nagradu Srbija dobija dijelove Bugarske nakon završetka drugog Balkanskog rata 1913 godine, odmah potom 1914 godine ubojstvo Ferdinanda u Sarajevu i izbijanje prvog svjetskog rata, rat završava 1918 godine porazom Austro-Ugarske kada Hrvatska malo prije kraja rata izlazi iz monarhije te se vođena Narodnim vijećem i idejom „panslavenstva“ udružuje sa Srbijom i ulazi u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, premda hrvatski sabor nikada nije potvrdio tu odluku o ulasku, a kasnija povijest će pokazati koliko će hrvatski narod ispaštati zbog tog ujedinjenja.

Novi ustav Kraljevine SHS-a 1921 godine (Vidovdanski ustav) centralizira vlast u Beogradu, u Srbiji je na čelu Srpska radikalna narodna stranka koja unutar Kraljevine nastavlja sa srbijanskom politikom širenja moći i teritorijalnih pretenzija spram Hrvatske, toj politici se protivi Hrvatska republikanska seljačka stranka pod vodstvom Stjepana Radića koji završava u zatvoru i pod pritiskom prihvaća Vidovdanski ustav i mijenja ime stranke u Hrvatska seljačka stranka no i taj potez srbijanskim radikalima nije bio dovoljan te Radića u Beogradskoj skupštini ranjava srpski zastupnik Puniša Račić te Radić od zadobivenih ozljeda umire mjesec dana kasnije, izbijaju neredi u Zagrebu te kralj Aleksandar 1929 godine proglašava novi ustav i diktaturu te preimenuje Kraljevinu SHS-a u Kraljevinu Jugoslaviju.

U želji da ne pretjeram maksimalno sam se trudio skratiti navođenje svih previranja tih prijelomnih godina te sam pokušao izdvojiti ono bitno, odnosno sva ona događanja koja prethode osnivanju Ustaškog pokreta i radikalizacije hrvatske politike pod čizmom diktature a koja kulminiraju ubojstvom kralja Aleksandra 1934 godine u Marseilleu od strane makedonskih revolucionara i Ustaškog pokreta koje je kralj Aleksandar prethodno zabranio i izgnao iz Kraljevine, nakon atentata dolazi do kratkotrajne autonomije sporazumom Cvetković- Maček u okviru Banovine Hrvatske 1939 godine.

Zatim početkom drugog svjetskog rata vjerujem većina poznaje daljnji razvoj događaja koji je bio takav kakav je, nesretan za Hrvatsku no ipak ga je nemoguće uzimati zasebno bez da u obzir uzmemo sva ova događanja koja su prethodila radikalizaciji hrvatske politike, ne možemo o povijesti pričati od godine 1942-e i uzimati Ustaše i Jasenovac kao jedino obilježje stremljenja Hrvatskog naroda ka neovisnosti, pogotovo kada se nakon završetka drugog svjetskog rata ponovno ponavlja priča i kada se i druga Jugoslavija centralizira u Beogradu i kada znamo kako srbijanska politika i ideja o velikoj Srbiji ne jenjava što na vidjelo izlazi krajem osamdesetih godina prošloga stoljeća.

Srbijanska politika koja i sada u novom mileniju ima puno radikalniju retoriku nego hrvatska u bilo kojem periodu (izuzevši 1942-1945) u posljednjih stotinu godina, politika koja je u konstantnom sukobu i zategnutim odnosima sa svojim susjedima, politika u kojoj bitnu ulogu igraju radikali Vojislava Šešelja koji tavori u zatvoru dok njegove ideje i misli vjerodostojno prenosi i zastupa Toma Nikolić koji se ne libi javno obznanjivati teritorijalne pretenzije Srbije spram Hrvatske, pitam se kakva bi reakcija strane i domaće javnosti bila kada bi se u Hrvatskoj pojavila slična politička struja takve snage a tako radikalnih stavova, u Hrvatskoj pandan Nikoliću bi bio Dobroslav Paraga koji ne da ne igra ulogu u političkom životu nego ne egzistira u javnom životu Hrvata i svi slični pokušaji radikalnijih stavova tavore na margini hrvatske političke zbilje.

Zbog svih ovih navedenih razloga plašim se šarma srbijanskih političara i politike koju zastupaju, politike koja se nije puno promijenila u odnosu na 1885 godinu, politike koja u svojoj suštini objedinjuje jednog radikala pa prikrivenog demokrata Vojislava Koštunicu i Borisa Tadića, Tadića kojeg se smatra modernim proeuropskim političarom.Plašim se još više hrvatske naivnosti i lakovjernosti, plašim se hrvatskoga brzog i lakog zaborava kojeg ne treba pokušati izbjeći radikalizmom i mržnjom nego zdravim razumom i iskustvom kojim nas povijest ovih prostora i političkih odnosa uči, razvijati ekonomske i kulturološke odnose svakako no sve sa dozom zdravog razuma i čvršćeg i konkretnijeg stava, bez podilaženja i umiljavanja u novi zagrljaj srbijanske politike koja ćud ne mijenja.

Stoga moje mišljenje je da bi za početak uspostave i normalizacije odnosa kravata i ozbiljno lice najmanje što bi predsjednik Hrvata trebao imati, a na šarmantni flert srbijanskih političara i pitanje : „De ste devojke?“ bilo bi razumnije uzvratiti sa : „Gdje su nestali hrvatski građani odvedeni u Srbiju za vrijeme Domovinskog rata?“.

Ponavljam da mi cilj nije širiti mržnju i netoleranciju no ako nas je povijest išta trebala naučiti onda je to oprez, oprez spram politike i retorike koja je hrvatski narod previše koštala da bi smjeli opet tako olako pokleknuti i povjerovati u dobre i iskrene namjere srbijanske politike, u ovom trenutku to možda zvuči smiješno no Srbija još nije izbila na Jadransko more, pitam se jeli odustala?

Paorski blues
<< 04/2010 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
252627282930


MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
25843

Powered by Blogger.ba