Paorski blues

Cinično anarhističko laloška lupetanja..

28.03.2010.

Mobilizacija

O Bačkoj i odlasku iz nje priznajem već sam i sam sebi dosadio, opet mi se vraća onaj stih kako je sjećanje smiješna lupa koja sitne stvari uveličava i doista siguran sam da je tako, puno stvari nije bilo tako snažno, tako lijepo i tako veliko kako mi se čini sada mnogo ljeta kasnije i mnogo kilometara zapadnije, no od svih lijepih i ružnih uspomena, od svih razloga za odlazak i razloga za eventualni ostanak, znate li koji je najteži i najpodmukliji pritisak bio na ljude, na psihu ljudi, pogotovo nesrpski živalj u južnoj Bačkoj?

Mobilizacija.

Mobilizacija u redove tada već četničke JNA i slanje na Vukovar, slanje u borbu na vlastitu braću, rodbinu, prijatelje koje su mnogi ljudi iz sela imali u Vukovaru, čitave obitelji koje su dijelom živjele u Vukovaru a dijelom u mom selu, podmuklo biranje mahom Hrvata, u manjoj mjeri Mađara, Slovaka i ostalih manjina za slanje na prvu crtu, u slučaju odbijanja mobilizacije slijedila je osuda za dezerterstvo, zabrana izlaska iz zemlje i zatvor.

Znate li kako je gledati odraslog čovjeka koji je za vas kao dijete pojam snage, sva sila ovoga svijeta, oslonac, zaštitnik, znate li kako je vidjeti tog čovjeka kako plače, kako rida baš poput djeteta?

Znate li koja je sila potrebna da natjera odraslog čovjeka da izbezumljeno plače?

Koja napetost, koja psihoza u zraku, koje neprospavane noći iščekujući mobilizaciju, mobilizaciju za rat protiv svojih prijatelja i svoje krvi.

Stari nije bio jedan od onih koji su čekali, sada kada gledam unatrag na te dane vidim to kao prijelomni trenutak kada se sve u njemu prelomilo, prvi pokušaj mobilizacije i malo potom prva granata sa onog prokletog nogometnog igrališta na Vukovar, tu je bio kraj. Odlazak u Hrvatsku i dobrovoljno pristupanje u gardijsku brigadu i od tada punih pet godina moga odrastanja bez oca, najosjetljivije doba djetinjstva, pubertet, formiranje djeteta u muškarca proveo sam bez oca.

Ne kukam.

Nemam obraza kukati i sažalijevati se, ta to je uistinu ništa, nikakva žrtva u usporedbi sa mnogim drugim žrtvama i patnjama koje su moji vršnjaci imali priliku iskusiti tih nesretnih godina rata i bijede. Pišem ove redove čisto zato jer me smetaju dušebrižnici čije priče i medijska halabuka ističu rat u mojoj domovini samo u dva segmenta, samo dvije stvari poput doboša sve jače, kako vrijeme od rata odmiče, odjekuju.

Ratni zločini hrvatskih vojnika.

Lažni branitelji.

Zar se sve godine mog odrastanja (i ne samo mog) bez oca, sve traume, sva iščekivanja poziva i dizanje slušalice telefona u nadi kako zove baš on, sve one neopipljive posljedice koje i danas mnogi od nas nose u sebi, zar se sve to na kraju svodi na ratni zločin i lažni braniteljski status?

Znaju li dušebrižni nazovi pacifisti kako je dobiti batina u školi a nemati se kome požaliti i potražiti zaštitu, znaju li kako je ne imati sigurnu luku, znaju li kako je majci bilo odgajati samoj djecu i čekati nesretnu vijest, to nije rana od metka, to nije osakaćeno tijelo ali i ta rana peče, ta rana također boli, ta rana također gnoji.

Mrtvi, ranjeni, siročad, invalidi sve je to na koncu ono najgore što iza rata ostaje, no ostaju i te neopipljive, nevidljive posljedice na ljudskim dušama, na čitavoj generaciji, na čitavom društvu, tko će gospodo te rane zacijeliti, tko će gospodo tu emocionalnu osakaćenost nadoknaditi?

Istina, istina i nakon istine opet samo istina, i ja želim samo istinu, jedino tako želim da bude, no šetanje uz more u ležernom tonu, podcrtavanje debelim mastilom zločina i profitera kao glavnih subjekata i obilježja rata, ta medijska ofenziva relativiziranja krivnje i bratimljenja sa dojučerašnjim krvnikom, e to moja draga gospodo sigurno neće nadoknaditi godine straha i tuge, to sigurno neće zacijeliti mnoge rane koje još krvare, imajte razumijevanja gospodo u toj potrazi za istinom, imajte razumijevanja da postoje ljudi koje boli kada rat u kojem su ostavili sebe, svoju mladost, kada se taj rat svodi na lažne branitelje i ratni zločin pravih branitelja.

Taman toliko koliko je lažnih branitelja, taman toliko je licemjernih kukavica koje podviše rep i svoje guzice kao i guzice svoje dječice odvukoše u neke tada toplije krajeve, kako vrijeme od rata sve više odmiče tako postaju osorniji i hrabriji, svoju ljagu, svoje breme i sramotu kakvu samo kukavica može nositi sada ispiraju preko leđa onih koji kukavice nisu bili, na koji način opravdati svoj bijeg, svoj nož u leđima sunarodnjaka, ima li boljeg načina za opravdati svoj kukavičluk od toga da omalovažiš rat u kojem nisi jer si kukavica bio sudjelovao?

Ima li gospodo bolji način?

Koja je razlika između lažnih branitelja i vas koji se toliko trudite sprati ljagu i umanjiti vlastiti kukavičluk prozivanjem i svođenjem rata na lažno predstavljanje i zločin?

U interesu je pravih branitelja da u ime svoje časti odstrane od sebe one lažne, zar ne?

Slažem se gospodo, no ne mogu a ne primijetiti kako su najaktivniji i najažurniji prokazivači zločina i laži baš oni koji tada daleko su bili, koji breme rata nisu okusili. Oni u čijem je interesu čitav rat i krivnju relativizirati te na taj način u konačnici svoju ispravnost dokazati jer u tom „zločinačkom“ ratu podjednakih usijanih glava sa jedne i druge strane oni svojom promućurnošću i gotovo mesijanskom providnošću nisu sudjelovali.

Gospodo bez kravata, bez ožiljaka i rana, gospodo ne ide to tako lako, kukolj i žito razdvojiti treba svakako, no paziti pritom na žito zbog kojeg Vi danas šećete rivama i promenadama sa blaženim osmijesima na njegovanim osunčanim licima, pazite da u potrazi za istinom ne vrijeđate one čestite ljude tako što svakom šljamu dopuštate da prebire po tuđim životima u potrazi za vlastitom satisfakcijom savjesti koja grize, samo to vas molim, samo malo više obzira i pažnje.

Toliko su zaslužili.

Paorski blues
<< 03/2010 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28293031


MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
25843

Powered by Blogger.ba