Paorski blues

Cinično anarhističko laloška lupetanja..

16.03.2010.

Ćuprija

Kada iz smjera „dudare“ preko "ciganske" ćuprije prođeš „podbarom“ i izbiješ na Maršala Tita, onda skreneš desno malo jače verglaš i evo te na „veranjku“, niz „veranjak“ bez kočenja do „kamene" ćuprije, od „kamene“ samo malo ti ostane do „crvene“ i sada si već sasvim blizu, blizu da onako znojan skočiš sa bicikla i pravo u Dunav, preplivaš Dunav tamo do Borova sela, odmoriš se, skupiš snage i preplivaš nazad, sada si muško.

Tako je trebalo biti.

A nije. Doduše bilo je sve do Dunava, Dunav preplivao ipak nisam. Nisam sada spreman kukati i prenemagati se patetičnim litanijama o svemu što sam trebao a ipak nisam, pišem ovo kao neki spomenar na te zanimljive toponime koji mi polako iščezavaju iz ove lude glave, pišem tek toliko da ih se katkad čitajući svoje umne proljeve sjetim, da ne izgubim taj zemljopisni redoslijed, tu mapu u glavi kojom često u mislima putujem.

Dudara“ – Premda samo ime govori kako bi se moglo raditi o mjestu gdje je bilo puno dudova, mjesto mirisa i slada, mjesto zelenila i hlada, „dudara“ je bila sve osim toga, zapaljeno smeće, gume, stari namještaj, veš mašine, frižideri, bojleri i naši susjedi Romi. Neka me se ne shvati krivo i neka zlobnici zaborave na priču da svrstavam Rome u red zapaljenih guma i bojlera, pravedno ili nepravedno, rasizam sa naše strane ili način života sa njihove, možda nešto u sredini, no bilo kako bilo mnogi Romi su živjeli u „dudari“.

Sada kada razmišljam o tome i kada na glas izgovorim „dudara“, ne vuče mi na slatke plodove duda i hlad, možda sam krivoga dojma i sa već stvorenom slikom u glavi, no toponim „dudara“ mi savršeno odgovara za ono što je zapravo i bio, ima nešto gotovo filozofski apstraktno u tim toponimima nastalim u narodu, naizgled jednostavni i priprosti ljudi često iznenade lucidnošću i zanimljivim katkad dvoznačnim nazivima poznatih mjesta oko sebe. Možda je „dudara“ uistinu nekada davno bilo mjesto na kojem je rastao dud, mjesto slada i hlada, možda…

Veranjak“ – „veranjak“ je bio nešto kao Mont Blanc sela u kojem sam odrastao, kada se sjetim „veranjka“ uvijek mi nadođe onaj stih „sećanje je smešna lupa koja sitne stvari uveličava“, jer „veranjak“ je bio pojam uzbrdice, bio je doduše puno niže rangiran od preplivavanja Dunava na ljestvici testova muškosti, no popeti se uz „veranjak“ bez da na pola puta siđeš i guraš bicikl pokraj sebe je također bio jedan od jačih argumenata u dječjim nebrojnim raspravama i nadmudrivanjima, sjetim se spomenutog stiha i smiješak mi nadođe na lice, došavši u novu domovinu iz ravnice podno Sljemena i Martin brega, u grad gdje svaki nadvožnjak može odmjeriti snagu sa mojim „veranjkom“, meni je u sjećanju on i nadalje uspon svih uspona, teškom mukom osvojeni vrh panonske ravni.

Verati se“ značilo bi „penjati se“, od tuda i naziv „veranjak“, tamo gdje pogled nestaje u daljini spajanjem neba i zemlje, tamo i „penjati se“ ima značenje sasvim drugačije..

Kamena“, „crvena“, „ciganska“ ćuprija, nazivi za mostove a ujedno i same „dunavce“ oko sela, povijest naziva ne znam sa sigurnošću, osim „kamene“ koja je bila sazidana od kamena vjerojatno za vrijeme Austro-Ugarske, „crvena“ i „ciganska“ porijeklo naziva mi je nepoznato, no zato kao gotovo i u svemu ostalom postojao je redoslijed važnosti, redoslijed kao one crtice na dovratku dječjih odrastanja i prerastanja .

Ciganska“ ćuprija bila je najniže rangirana, na nju si mogao bez pitanja čim bi krenuo u školu, štap za pecanje na rame i na „cigansku“, mislim imala je ona i nedostataka u obliku gotovo sušnog stanja i umjesto bućkanja ribe mahom kreket žaba, no služila je svrsi, bitno je bilo da se ide na pecanje sve ostalo su samo nijanse.

Kamena“ ćuprija je već bila nešto ozbiljniji izazov, na nju strogo sa roditeljskom pratnjom, duboka voda, puno cverglana , visoki šaš, nezgodan pristup, mogućnost neželjenog kupanja jako velika, zabranjeno voće, često kradom posjećivana, no ipak i nestašluk je imao svoju granicu, od „kamene“ dalje se nije išlo, jer dalje već sasvim blizu njegovog veličanstva Dunava nalazila se „crvena“ ćuprija.

Crvena“ ćuprija, dunavac koji je bio već gotovo rijeka sama za sebe, sin razmetni odmetnut od Dunava, šarani, kečige i štuke nisu mu bili strani, Dunav mu jedino somove i tolstolobike nije dao, zakriljen visokom šumom, voda je poprimila tamni zeleni odraz krošanja, izrazito hladna voda, „crvena“ ćuprija je bila mjesto na kojem su stariji momci dokazivali vještinu i hrabrost skokovima sa mosta u hladno zelenilo, još za moga života tamo uzela je „crvena“ barem jedan mladi život, velika vrućina, znoj i umor u kombinaciji sa skokom u hladnu vodu, kažu da srce nije izdržalo, ako je do tada bila zabranjena, nakon toga više nije postojala, a Dunav, eh Dunav kao što sam rekao na početku teksta nikada ga preplivao nisam, ostali su tragovi oko „ciganske“ ćuprije, radoznali pogledi preko „kamene“, teški uzdisaji prolazeći preko „crvene“, ostalo je puno toga u glavi ponajviše.

No to bi bilo to za ovaj put...

Do nekog drugog puta, jer kako god okrenem opet završi sa patetikom, pozdrav.

Paorski blues
<< 03/2010 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28293031


MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
25843

Powered by Blogger.ba