Paorski blues

Cinično anarhističko laloška lupetanja..

15.03.2010.

Robot

Jedno vrijeme krajem prošloga stoljeća kružila je jedna neslana šala ulicama moga grada, pričalo se da postoji jedan pošteni Srbin na svijetu i u svoj toj nesreći biva ranjen kad ono iz rupe ne krene krv nego izviri žica, naime bio je robot. Poanta bi bila da nema poštenog Srbina. Iskreno smiješno nam je bilo tada to, mediji, rat, žrtve, prognanici i patnje, nekako se u svom tom metežu izgubi bilo kakav osjećaj ljudskosti spram onoga koji te napada, postanemo lutke od mesa otupjele na osjećaje na patnju na krv i nesreću. Postoje Oni i Mi i tu je točka baš kao na kraju ove rečenice.

Odlazeći iz Vojvodine ostavili smo za sobom mnogo toga dobroga i lošega, ostavili smo i Rajka, dobrog čovjeka, kasnije su nam ljudi govorili da je danima plakao za mojim bratom, da je ridao poput malog djeteta što smo mu dijete odveli. On je bio jedan dio onoga dobrog što smo ostavili iza sebe, čitavo vrijeme krvavog rata koji je kasnije nastupio rijetko bi se prisjetio tog čovjeka, čak niti kada sam se smijao priči o „dobrom Srbinu robotu“ nije mi padalo na pamet da sam poznavao jednog takvog, samo što nije bio robot, bio je živ, mnogo življi nego mnogi pripadnici roda moga.

Rajko je sa obitelji živo nekoliko kuća dalje od nas, kćerke su mu bile odrasle, unuka još imao nije i tako se nekako moj brat dočepao trona najomiljenijeg člana njegove obitelji, čak i kasnije nakon što smo otišli brat je često pitao za Rajka, sa tri godine teško je shvaćao da smo svi tu a njega nema, kad pričamo o tim stvarima Rajko nije bio puno dalje od moga brata, njemu također nije bilo jasno puno toga, daleko od toga da je bio glup, sad kad gledam na ta vremena ludila bio je pametniji od puno nas, no kako to biva u ovom „šupku“ svijeta pametne se rijetko za savjet pita.

Žena mu je bila suprotnost sušta, jedna od prvih koji su pohitali u Knin da daju svoj glas za „odcepljenje“, odjedared se probudila u njoj ljubav prema rodnom kraju u kojem do tada nije tridesetak godina bila, jedna od kćerki se zabavljala (volim taj izraz) sa mladim nadobudnim „vojvodom“, jednim od onih „dok ne pukne metak“ junakom, a Rajko, on je za unuka smatrao dječaka iz obitelji „koljača“, Balkan bluz po tko zna koji put.

U svom tom metežu prijetnji, straha, iščekivanja, nepovjerenja, ruku ti pruži onaj koji je formalno sa suprotne strane, ne pišem ovo da bilo koga mirim, da izjednačavam krivnju, da obnavljam bratstvo i jedinstvo, pišem jer me sram, pišem jer me strah kako u ludilu zaboravim na ono dobro, kako sam dopustio da drugi umjesto mene crtu povuče između onih koji su „dobri“ i onih koji su „zli“, pišem jer tek mnogo godina nakon rata sjećajući se tih vremena shvaćam da od petero ljudi koji su nam tada pružili ruku više od polovice bili su Srbi, smiješno zvuči jer od pet polovica i nije puno, no u onom ludilu njihova ruka mi je značila više nego sve ruke koje će me do kraja života potapšati po ramenu i pitati trebam li pomoć.

Rajko nam je ponudio tavan, ako dođu ponovno sa puškama, trk u zadnje dvorište i preko tarabe trk do njega, njega valjda neće puno pitati. Nikada nije došlo do toga, no pamtim mu to, uz sve zlo pamtim i njega kao veliko univerzalno dobro, gledao sam puno filmova raznih u kojima čovjek radi drugog čovjeka sve što ima stavi na kocku, no filmovi su nešto drugo, filmovi su maštanja, romantična prenemaganja o humanosti i čestitosti, u filmovima glumci ne plaču danima poslije scene rastanka, u filmovima brzo dođe „dvadeset godina kasnije“ i brzo postaju akteri dvadeset godina pametniji, ovo nažalost nije bio film.

Osjećam sjetu dok pišem redove ove, nekakva tuga prožima patetikom crtice moje, pitam se vidimo li dobre ljude tek kada ih izgubimo, pitam se hoću li u buduće znati žito od kukolja dok kasno nije raspoznati?

Pitam se...

Paorski blues
<< 03/2010 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28293031


MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
25843

Powered by Blogger.ba