Paorski blues

Cinično anarhističko laloška lupetanja..

16.08.2011.

OBAVIJEST!

AKO POSTOJI ITKO DA JE ČITAO/PRATIO OVAJ BLOG (NISAM LAŽNO SKROMAN SAMO ISKREN), OBAVIJEŠTAVAM GA KAKO ZBOG TEHNIČKO/PRAVNIH ZAČKOLJICA PRESTAJEM OBJAVLJIVATI NA OVOM BLOG SERVISU I SELIM SVOJE PRNJE NA NOVU ADRESU GDJE ĆU USKORO ZA CIGLIH 9,5 KAPITALISTIČKIH DOLARA ZAKUPITI DOMENU I SRATI DALJE KAKO MI JE LOŠE NA OVOME KRASNOME PLANETU.

LINK JE :

http://www.buntovnikbezakorda.com/

PA ETO VOZDRA LJUDI, STARI A I NOVI POSTOVI SELE SE U BUDUĆE U TAJ NOVI SKROMNI DOM.

12.08.2011.

Domoljublje

Folklor nije DOMOLJUBLJE.

Janjci i volovi, busanje u davne bitke i mitove, nije izraz domoljublja, premda se takav dojam može steći.

Kažete 100 000 ljudi skupi jedan pjevač kao od šale?

Ma da!?

Kaže meni stari da 91' baš i nije bilo postrojbu popuniti kao od šale, gdje su ti svi znani i ne znani busači u prsa Hrvatska, kada treba osobnu žrtvu podnijeti?

Koliko je u postotku vojno sposobnih ljudi uistinu sudjelovalo u DR-u?

Bolje da ne govorimo zar ne?

Gotovo sve loše što se dogodilo u mojoj zemlji u zadnjih dvadeset godina, dogodilo se pod krinkom domoljublja.

Moji susjedi "Baden-Boden" ih od milja zovem, zbog one famozne BAD registracije automobila koje oko svakih praznika počnu kolati gradom, oni su DOMOLJUBI.Thompson vrišti iz auta, Ante Gotovina je na usnama, a meni se plače od primitivizma.

Kuće im niču preko noći, od temelja do krova, u tuđini su ostavili znoj,zdravlje, fasade, knaufe i zgrade, a u mojoj Hrvatskoj su došli igrati se DOMOLJUBA.

I onda se pitaju zašto je meni koji kusam taj balkanluk sve to strano i primitivno?

Čude se zašto ja ne doživljavam orgazmička iskustva subotom na Thompsona u narodnjačkim izbama?

Zato što je dragi moji DOMOLJUBLJE nešto lijepo i uzvišeno, daleko od krkanluka i barjaka koje po svadbama polupijani vučete po podu, premda za barjak od pamtivjeka većeg poniženja od poda nema.

Zato što DOMOLJUBLJE nije "Oče naš" nakon kojeg slijedi parada prežderavanja, neumjerenosti i kiča.Zato što sa svojom neukosti i nepromišljenosti dajete argumente svakome onome tko želi uprijeti prste u nas i reći : "Ova stoka ne zaslužuje državu".

I šta da mu ja kažem?

Da nije u pravu?

Kako? Koje argumente da mu predočim? Folklor vaš?

Domoljublje je moje poštenje, moj obraz, moje obrazovanje, odgoj moga djeteta, odnos sa mojom obitelji, odnos sa prijateljima, sa kojima zajedno činimo zajednicu ljudi u jednoj državi, koji zajedničkim snagama rade na boljitku svih članova zajednice.

Koja je poanta države, ako nije mogućnost naroda da sam odlučuje o svojoj sudbini i radi u ime vlastitog prosperiteta?

Nismo li se zbog toga čupali iz raznih tvorevina u koje smo katkad silom a katkad vlastitim sljepilom ulazili?

Kod nas buja onaj najodvratniji oblik DOMOLJUBLJA, baziran na folkloru i otimačini iza kockastih kulisa i parade nezajažljivosti i sebičnosti.

Thompson je DOMOLJUB, dakako da je, kršćanin i katolik uz sve to, koji koketira sa najcrnjim dijelom povijesti moga naroda, a taj dio povijesti nije bio kršćanskim naukom potkrijepljen.

Kakvim ga to čini?

Šarlatanom i pajacom, čije DOMOLJUBLJE seže samo do mozgova nesretnika, koji što iz ne znanja a što iz površnosti ne vide dublji smisao ljubavi čovjeka prema zemlji, od onoga što im pajac sa mačem nudi.

08.08.2011.

Ilovača

Oko mene su ustvari licemeri i govnari, svako mi za dušu pije a znam lažu drkadžije, svako ko' je tu plakao poslo' bi me u pakao..

Poznati stih iz pjesme Ravnodušan prema plaču, autora Bore Đorđevića, najbolje oslikava medijsku pompu i naricanje nad nedavno preminulom pjevačicom Amy Winehouse.

Ljubimica, kako mainstream publike tako i velikog dijela alternativaca, završila je svoj kozmičko-tabl(eto)oidni put u 27-oj godini života. Na radost uzaludnih kroničara i medijskih mešetara ušla je u famozni "klub 27". Odličan vokal, dva albuma, naglašene trepavice i mornarske tetovaže je ono po čemu meni ostaje u sjećanju pokojna Amy.

Ruku na srce, iz aviona se vidjelo da djevojka srlja u pogrešnom smjeru, tabloidi to vole, ljudi u konačnici to vole, jer da ne vole, tabloidi se ne bi prodavali. A prodaju se. Nema tu neke mudrosti.

Muški pandan Amy, bio bi Pete Doherty, doduše može joj parirati isključivo skandalima i opijatima, talentom nikako, ali predstavlja očigledan primjer tableto-tabloidne sveze koja na vrlo podmukao i suptilan način iskorištava tuđu labilnost u svrhu ostvarivanja profita.

Zašto je naricanje nad onim što je gotovo neminovno (u ovom slučaju smrt), licemjerno i degutantno?

Zato što su je sve te narikače, svaka na svoj način polako, ali sigurno gurale prema provaliji. U jednom trenutku je gađaju bocama u Beogradu, a u drugom osnivaju grupe poput I ja sam bio na zadnjem koncertu Amy Winehouse R.I.P.

Ovo R.I.P je posebno žalosno, jer tek sada mira neće imati, dok ožalošćena rodbina i prijatelji budu prekopavali ormare i tavane u potrazi za raritetnim snimkama, jer kako to biva red je da pokojnik izda barem tri puta više albuma nego što je izdao u razdoblju dok je živ bio.

Bivši muž, otac i susjeda preko puta, pripremaju knjige Moj život (u ulici) s Amy, a svaka druga muzička opajdara snimiti će nekakav tribute za pokojnicu. Uglavnom hijene i lešinari u savani izgledaju pitomo naspram hoštaplera i grebatora koji bi za funtu vlastitu majku prodali, pa zašto onda ne i ovu nesretnicu.

Mnoge naše domaće "zvijezde" također su danima na rubu suza i u velikoj boli za pokojnom Amy. Nakon onih kretenskih kričavih ručnih satova, novi trend je "spomenimo-Amy-u-svakom-jebenom-intervjuu", njihova je tuga pregolema.

Naravno, netko će mi reći: A šta bi ljudi trebali šutjeti kao da se ništa nije dogodilo?

Normalno da ne bi, niti je to realno za očekivati, ali meni kao normalnom (objektivno:-) ) čovjeku sve to izgleda jadno, degutantno, bez pravih emocija i pijeteta. 

Počevši od vlastitih roditelja pa sve do razno raznih "prijatelja", realno ta cura niti nije mogla drugačije završiti, žalosno ili ne, to je tako, ima puno gorih sudbina i života od ovog koji je zadesio Amy.

Amy, neću ti napisati R.I.P, neću kupiti tvoj novi, a ni stari CD, neću na YouTubeu gledati tvoje spotove, jer ništa od toga nisam radio ni prije, nego eto tek toliko da ti kažem ono što vjerujem i sama znaš:

A gore mi pevaju popovi i nasleđuju me lopovi, šapuću samo zvani proroci upropastiše ga poroci, dok izjavljuju saučešće pljuju po meni sve češće i zešće..

Na glavu mi stavljaju lovore, drže mi posmrtne govore, stoka što laže kako zine, preuveličava moje vrline..

29.07.2011.

Tutor

Dok gledam starog kako guta tablete i knedle u potrazi za smislom svoje osobne žrtve, ne može me obuzeti drugi osjećaj doli mlodušnosti i očaja.

Onda se sjetim pokojnog dida i njegove strasti kojom je pričao o Hrvatskoj, one njegove venama i žilama prošarane težačke ruke kojima bi mahao u želji da dočara emociju, te ruke mi i sada mašu pred glavom.

I na koncu, čemu tablete, čemu žrtva, čemu strast?

Za hoštaplere i nauljene menadžere, za stoku koja nije dorasla zadatku državnosti, magarcima koji su naučili tegliti i kmetovi biti?

Držim jezik za zubima i više nego što bi htio. Držim zbog ljudi, koji piju tablete, obilaze groblja, sanjaju rafale. Ako mislite da sam patetičan, vjerujte da nisam. Uđite malo u njihov svijet, u zemlju Normabela i neće vas tamo patetika dočekati, očaj, malodušnost i lutanja stanuju tamo.

To je njihov svijet.

Svijet običnog malog vojničkog crva koji je o svoj trošak kupovao maskirnu uniformu 91' godine, dok su razni Čermaci, Zagorci, Zubaci, Rojsovi profitirali na tuđem jadu i bijedi.

Nemojte mi sada početi pričati o visokoj politici, Boljkovcu, Manoliću, Tuđmanu, Miloševiću, Britancima i Francuzima, dogovorima i pregovorima.

Ljudi o kojima pričam nisu bili dio te priče, bili su tokari, automehaničari, agronomi, inžinjeri, studenti koje je rat zatekao i nije pitao puno.

Pokušajte ih shvatiti, pokušajte razumijeti da je teško vlastitu žrtvu kao uzaludnu prihvatiti.

A ono što čine moralne i duhovne nakaze roda moga, nije ništa drugo nego poništavanje svakog smisla njihove žrtve.

I nema tu zakona o dignitetu, nema tu zakona o korupciji, nema tu ustava i akta koji će promijeniti činjenicu da nama treba tutor.

Tutor koji će nas odgojiti.

Kamo sreće da sam u krivu, da je potreban samo jedan klik. Ali nije, od sluge do gospodara put može biti kratak, ali od sluganskog mentaliteta do mentaliteta gospodara, put je dug i trnovit.

Stari će jednoga dana, otići sa ovoga svijeta u uvjerenju da nije sve bilo uzalud, vjera je jedino što tim ljudima preostaje. Ako me opet povučete za jezik i patetiku, moram vam reći da niste u pravu. Uđite malo u njihov svijet, u rovove, grobove i logore. Nekome je to patetika, a nekome svakodnevnica.

Bliži se neka obljetnica, crvena točka u kalendaru koji je izjeban od strane nas kmetova, tako da ni sami ne znamo kada su nam "svetki i petki", što dovoljno pokazuje koliko državu zaslužujemo.

Na taj dan, sav će se folklor i populizam moralnih i duhovnih nakaza roda moga otkriti.

Tako to ide u zemlji nedoraslih i nedostojnih, za išta drugo osim slugom biti.

I nije to tako zato što nas drugi slugom čini, već zato jer smo sami takvi, brate nikakvi.

22.07.2011.

Stav

Ljudi bez stava su poput gline, lako ih je zavaljati, oblikovati po svom ćeifu i za svoj račun.

Ne volim ljude bez stava, a takvih je većina, to je naprosto činjenica od koje ne treba bježati.

Za mene nije stav : "prije je bilo bolje" i "na vlasti su lopovi", to je jad i mantranje ljudi bez stava, mišljenja, ljudi za koje je induvidualizam pojam stran i ne shvatljiv. Demokracija, nije za masu i gomilu bez stava. Ona je alat koji ta masa ne zna koristiti. Zbog toga se masa bez stava ugodnije osjeća u represivnim režimima gdje je individualac sa stavom disident. U svojoj okolini ja sam disident, među svojom rodbinom ja sam disident.

Primjer sa predsjedničkih izbora Bandić vs Josipović, obiteljsko okupljanje kod rođaka, tema izbori :

Rodbina : "Mi ćemo za Bandića, naš je čovjek, kakav je takav je".

Ja : " Nema šanse tom polupismenom lakrdijašu da dam svoj glas".

Rodbina: " Kako nećeš, šta ti je, pa neće nam onaj crveni vrag biti predsjednik!?"

Eto.

I nije problem što smo na suprotnim stranama rodbina i ja, problem je što oni nemaju stav nego floskulu i ogradu tora iz kojeg ne mogu van. Imaju mentalnu barijeru i sasvim logično nemaju stav.

Džaba Amazonske šume danonoćno rade na fotosintezi, kada mnogima kisik ne dolazi do mozga. Mene to tišti i zbog toga pišem, a nisam prepotentan i ne smatram se ne znam kakvim intelektom, jednostavno žao mi je što je tako, jer znam da može bolje.

Dokle god smo glina, smjesa bez jasne forme, okusa i mirisa, ne trebamo se nadati boljem od ovoga. To je jednostavno tako, možda se i ponavljam, iz dana u dan iz teksta u tekst, jebiga, tišti me sve to.

Često sam negativno nastrojen spram medija u Hrvatskoj, ali kako ne biti takav ako imaš barem malo stava koji ne dozvoljava prostituiranje (da ne kažem j....) zdravog mozga. Index, RTL, Nova Tv, Dnevno hr., Net.hr.....svakodnevno reklamiraju površnost, kurvaluk, bezidejnost, šund, plastiku koju masa bez stava guta i nastavlj tavoriti na dnu evolucijske ljestvice. Koliko sam već ovakvih tekstova napisao?

Ne znam.

Očito ne dovoljno da utažim žeđ za pisanjem.

Naposijetku, izgleda da me vlastiti otac u najboljoj namjeri zajebao. Umjesto da me tutnuo kao klinca pred TV, pa da imam "oči četvrtaste ko' ekran" reče Štulić, on mi je kupovao knjige da me kasnije izbave iz bijede i javašluka Bakana.

Na koncu ja sam sve uključujući i sebe zajebao, pa sam iz knjiga naučio nešto ali ne i dovoljno da se iz govana izbavim, i sada poput na pola okrunjenog klipa čamim zaglavljen u stroju za krunjenje, ne mogu naprijed a ni nazad, a stišće me. Kost u grlu sindrom.

21.07.2011.

Slušam strano

Šta slušaš?

 "Slušam strano!"

S obzirom na činjenicu da sam često bio svjedokom konverzacije kojom započinjem tekst, zapravo je nevjerovatno da do prije nekog vremena nisam uočio svu grotesknost i gotovo crni humor koji se krije iza odgovora "Slušam strano!".

Ne pišem ovo iz nekih hipsterskih poriva kako bi izvrgnuo ruglu ljude kojima glazba ne predstavlja neku bitnu stavku u životu, ali da me katkad iznenadi plićak u kojem gacaju mase ne zadovoljnih Hrvata, iznenadi me. Sjetim se Damira Avdića i njegove "svijet bi da mijenjaju a kita je sve što imaju", moji sunarodnjaci bi zemlju da mijenjaju a u plićaku : moralnom, etičkom i kulturološkom gacaju. Kada me fakultetski obrazovan mladić prozove "rasistom" jer vidi u ruci knjigu "Uspon i pad Trećeg reicha", shvatim to kao šalu, a u konačnici čini se da barem nešto zna o rasnim zakonima i nacističkoj ideologiji. Ali kada mu kažem da i nisam neki HC skins jer slušam Marleya i Hendrixa, a on uzvrati : "Šta je Hendrix crnac!?", e onda se već pali crveni alarm za uzbunu, a truba zasvira kada spoznam da se stvarno ne šali.

To je jedan primjer akutnog stanja "slušam strano" dijagnoze.

Drugi primjer je kada me također fakultetski obrazovani poznanik zove na koncert Zabranjenog Pušenja u Sesvetama, koji se zbio prije par godina.

Velim ja : " Ma ne gledam ti ja njihove koncerte, jer bez Neleta mi je to protuprirodni blud".

Veli poznanik : "Kojeg Neleta?"

Ooooooo sudbo kleta, sad više ne znam jesam li ja nadobudni seronja koji svoje komplekse spram fakultetski obrazovanih ljudi liječi ovakvim trivijalnostima, ili je sindrom opće zatupljenosti GaGaizma, Rozgizma, Antenanizma, RTLizma uzeo toliko maha da se nalazi u svim društvenim slojevima i porama. Naravno, ne moram niti napominjati da se ja zapravo drogiram i štujem Đavla, što će mi uredno nabaciti svaki drugi "slušam strano" pacijent. Nije ovo o čemu pišem No.1 problem u državi Hrvata, ali je svakako dobar indikator i jedan od simptoma malignih stanica zbog kojih se ovo društvo raspada i tone sve dublje u glib.

Glazba je samo jedan od segmenata u kojima ljudi dopuštaju da površnost i jeftinoća uzmu primat pred nekim dubljim smislom i pred nekom većom vrijednošću koju odbacujemo zbog plastičnih bogova. Slična situacija je i u filmu, književnosti, kazalištu, jednostavno gubimo tu povijesnu bitku u kojoj se šund nameće kao nešto vrijedno, utvaram si da onaj mali dio ljudi koji je svjestan ove činjenice, ne razbija glavu tražeći krivca u vladajućim strukturama, jer krivi smo mi.

I zato kada Aleksandar Stojković iz Goribora u jednom razgovoru za novine kaže: "Kakva je vlast, narod je još dobar", ja mu se ne rado moram usprotiviti i reći : Kakvi smo mi vlast je još dobra. Daleko sam dogurao i nadrobio od "slušam strano" do kroničnih boljki društva u kojem živimo, no riba se čisti od glave, a glava nije kako se često zavaravamo na vrhu, glava je na dnu među temeljima koji moraju biti čvrsti i zdravi da iz njih može izrasti nešto sličnih osobina.

Glazba je samo jedan mali dio te velike slagalice, ja se trudim koliko mogu i koliko mi intelekt dopušta mijenjati stvari na bolje, što ne znači da namećem svoj ukus i glazbene afinitete drugima, nego čisto ukazujem na očite anomalije ljudskoga uma koje svakodnevno zatiru zdravu pamet vrišteći iz etera Antene, Narodnog, CMC-a i inih zatupljivača narodnih masa. Nemoj "slušati strano" nego "scratch the surface" što bi rekli dečki iz Sick of It All-a, i mućni tom tikvom, postoje mnogo lijepše i vrijednije stvari od onih što ti se na pladnju nude.

13.07.2011.

Dno

Teško nama ubogima kada JA spadam među razborite, načitane, osviještene. Srednja stručna sprema, kredit u "švicarcima", bez auta i ambicije da dođem do njega. I nije to tako jer JA sebe smatram takvim, okolina moja bijedna i nemušta čini me takovim.

Imam manje-više taman koliko sam se trudio i koliko sam zaslužio, u toj činjenici nalazim utjehu i mir, činjenica kako sam mogao više nije izvor mojih frustracija, izvor mojih frustracija su ljudi.

Glupi, pokvareni, plitki, ljigavi, nezajažljivi, zli stvorevi.

Srećem ih svakoga dana, a ne bi htio da ne moram. Danas u superxafsu, omaleni, kratko ošišani stvor sa ružnom mornarskom tetovažom zbog koje nosi potkošulju, maltretira ružno, jadno, nakaradno obučeno stvorenje koje ženom naziva.

Ponižava je i ponosan gleda oko sebe ne bi li dobio smiješak odobravanja od sličnih malodušnika na blagajni oko sebe.

Kakvo dno.

Da budem D'Artagnan?

Ne želim, a nisam kukavica.

Ne želim dirati taj gnoj, taj mulj koji me frustrira, samo želim otići, nestati iz tog superxafsa, želim slušati rokenrol, čitati knjigu, igrati se sa sinom i odgojiti ga da ne bude jedan od Njih.

Odgojiti ga da ne voli ljude, da ne vjeruje ljudima, jer manje će govana izjesti tako, a jesti će morati sigurno.

Načitan sam, rekoh?

Jesam, za veliku većinu ljudi oko sebe JA sam načitan. I to je ono dno, mulj, jad o kojem pričam. Moja načitanost koja je sasvim prosječna, koja mnoge klasike nije, niti će kroz ruke propustiti, ona je u ovom društvu iznad prosjeka.

I to je dno.

Stoga, ne čude mene kabadahije na vlasti, oni su ponikli sa tog dna, bolji od ovoga kakvi su, jednostavno ne mogu biti.

Ljudi, koji su iole razboriti, pametni, svijesni, zatvaraju se u svoje male, izolirane svemire, ojađeni, frustrirani, bezvoljni postaju čudaci sa margine društva, čiji zapaljeni joint u parku predstavlja veći teret pravnoj državi nego teror kabadahije Kruljca koji je javna tajna već godinama.

I to je dno.

Knjižničar u mome malom gradu, sluša ploče, čita knjige, vozi bicikl i slabo komunicira sa ljudima.

"On se drogira", "nije normalan", "da taj nekog ubije ne bi me iznenadilo"....

Jok. Ne bi me iznenadilo da ubije nekog od vas što ližete oltare, tučete žene, opijate se i mislite kako je Rozga "najbolja pićka" (namjerno sa "ć").

Ali bitno je da ON nije normalan.

Naravno da nije, pa tko još normalan sluša Creedence i Allman Brotherse, tko još normalan čita knjige, piše poeziju i vozi bicikl sa košarom za ceker naprijed?

Nitko.

Vi, velika većina "bogtejebo Hrvata", vi ste normalni, dao taj isti Bog pa vas sve potamanio, a i mene skupa sa vama kad vas već nije uputnima napravio.

12.07.2011.

Glazba i ja, dio drugi.

Sredinom devedesetih godina, postojala je i domaća scena. Gledano iz današnje perspektive bila je dosta podcijenjena i izložena kritici (često neopravdano) pogotovo gledajući je kroz prizmu na sva usta hvaljenog Novog vala, koji je obilježio osamdesete godine.

No ipak, bendovi poput Hladnog Piva, Kojota, Majki, Psihomodo Popa, Pips, Chips & Video Clipsa, Let 3-a, ipak su činili malu, ali jaku scenu, postojala je Jabuka kao ultimativni rock klub u Zagrebu tih godina, sada tek vidim da smo se često neopravdano žalili i kukali za nekim boljim vremenima, a živjeli smo (u glazbenom smislu) u sasvim solidnom dobu.

Uz lamentiranja o ulicama NY (Agnostic Front, Biohazard, Madball, SOIA) i problemima crnačke manjine i općenito socijalne nepravde u SAD-u (Body Count, Dead Kennedys, RATM), koja me je tih godina neobično „tištila“, nekako su se na mala vrata u moju liniju iz praška za pranje uvukli i neki domaći buntovnici koji su na zanimljiv i neobičan način zborili o našim, domaćim prilikama i ne prilikama.

U prvom redu riječ je bila o Hladnom Pivu, koji je sa svojim albumom Džinovski (1993. godina) nagovijestio da se nešto valja u podrumima i ostavama domaćih suterena. Nakon prvijenca došao je album G.AD (1995. godine), ova dva albuma iz moje perspektive obilježila su domaću scenu prve polovice devedesetih godina. Uz Hladno Pivo, Majke su također albumom Vrijeme da se krene (1996. godina) izašle iz anonimnosti i, uz Kojote i već nabrojane bendove pokazale da unatoč ratu, bijedi i ne izvjesnosti tih godina, još uvijek ima snage i volje za glazbu.

Kako su ratne godine odmicale, tako su se i zvukovi sa druge strane Dunava polako primicali. Balašević je polako izlazio iz ilegale, Partibrejkersi su ponovno postali redovni na tulumima i igrankama, Idoli, EKV, uglavnom stvari su dolazile u normalu, a moja osobna diskografija je bivala sve šireg i šarolikijeg sadržaja.

Srednja škola je završila, život je počeo, u glazbenom smislu počelo je doba odlaženja na koncerte, upoznavanja jedne nove dimenzije konzumiranja glazbe, koncertni virus koji sam pokupio 1999 godine sa prvim većim koncertom (Majke u Boćarskom domu), djeluje još i danas i sumnjam kako će ikada prestati djelovati. Osim koncerata na koje sam sve češće odlazio, velika promjena nastupila je mp3 kompilacijama koje su počele kolati. One su nadošle i baš poput meteora koji je navodno uništio dinosaure, utjecale su na daljnju budućnost CD izdanja.

Mene je u devetnaestoj godini života sustigla neizbježna Azra, Štulić sa svojim stihoklepstvom koje sam smatrao vrhuncem mudrosti i pronicljivosti ljudskoga uma, opsesija koja će potrajati dosta dugo, gotovo do polovice mojih dvadesetih godina života. Osim Azre, druga najvažnija karika bile su „srpske Majke“ kako mi ih je opisao prijatelj. Riječ je bila o Partibrejkersima koji su ubrzo u mojim očima postali sinonim za jedini sirovi garažni rokenrol ovih prostora, tako da Partibrejkersi i danas gotovo petnaestak godina kasnije ostaju jedini bend koji u mojim očima i ušima nimalo nije izgubio na aktualnosti i čvrsto drži svoju poziciju pri vrhu osobne diskografske ljestvice.

U čitavoj ovoj priči, posebno mjesto drži čovjek imena Đorđe Balašević, moj negdašnji sugrađanin, čiji su me stihovi često vodili i još vode krajevima koje sam nekada smatrao svojima. Da sam se bilo kojom drugom literaturom bavio koliko sam puta preslušao njegov kultni koncert u Sava centru, vjerovatno bi stekao doktorsku titulu i bio uvaženi član zajednice, a ovako znam sve o Bubi Erdeljan i Paji berberu, i što je najbolje nije mi žao, ali doista mi nije žao.

Hrpetina dostupne glazbe koja je tavorila u gigabajtskim količinama na tvrdim diskovima osobnih računala, neminovno je sa sobom nosila i kolateralne muzičke žrtve, odnosno promašaje poput punk-rock amerikanskih poskočica u vidu Offspringa, Bad Religiona, Green Daya ili nu-metal hibrida P.O.D, System of A Down, Alien Ant Farm, Papa Roach koji su na kratko vrijeme uzimali dio dragocjenog vremena prilikom traženja glazbenog puta u kaosu muzičkog bespuća. Svaka medalja ima dvije strane.

Kaos i lutanje sa početka novog milenija, polako, ali sigurno početi će se pretvarati u ponovnu čistu viziju koju će donijeti zrelije životne godine i zdravija promišljanja....

27.06.2011.

Glazba i ja, dio prvi.

Sećanje je smešna lupa koja sitne stvari uveličava“ pjeva Đole u jednoj od svojih genijalnih pjesama, uistinu taj stih mi često nadođe dok kopam svojim mislima u potrazi za nekim prošlim vremenima, koja lupa čini boljima i lijepšima u odnosu na ova sadašnja.

Misli mi tako odlutaju do prijatelja iz Žepča (BiH), koji je za vrijeme rata doselio u moju ulicu u Dugom Selu, doselio je i donio sa sobom „The Number of The Beast“ kazetu od Iron Maidena. Godina je 1992/93 i to je bio jedan od onih beznačajnih malih životnih momenata čija veličina se spozna tek puno godina kasnije dok kopaš po glavi u potrazi za trenutkom koji te bacio na „glazbenu stranputicu“ i na neki način u mnogočemu ti obilježio život.

Poklonio mi je tu kazetu uz riječi „up the irons“ (naravno da nije ali da priča bude zanimljivija), i tako ja odem u svoj omaleni stančić i još omaleniju sobu, te shvatim kako nemam kazetofon. To je u principu kraj te priče o Iron Maidenu koji nikada nisam počeo slušati, iako sam jednom prilikom godinama kasnije, ostao bez četrvt kruha i 5 dag Poli salame u srednjoj školi, ne bi li se dokopao originalne kazete „Fear of The Dark“ jer je imala cool omot.

S vremenom, otac se u ta teška vremena smilovao i kupio mi hi-fi liniju sa kazetom, radijom i CD-om, za koju su me dugo prijatelji zajebavali kako sam je dobio u vrećici praška Ariela, jer izgledala je poprilično skromno a i nije bila od tada poznatog proizvođača elektroničke opreme. No uzalud su zli jezici likovali, linija je radila. U međuvremenu onu kazetu od Iron Maidena sam već bio poklonio malom iz susjedne zgrade, tražio sam nešto slično a do mene je došla dupla kazeta „Use your Illusion 1&2 Guns 'n' Rosesa.

Oh nouuuuu, uzviknuli bi mnogi, sudbe li klete i okrutne. Dobro sad, mislim živ sam i zdrav, preživio sam Axlea i Slasha uz manje ili veće poslijedice, nije na meni da sudim. „Cigans n roses“ kako su me sprdali prijatelji tada, bio je moj prvi oficijelni bend za kojeg sam se legitimirao kao „slušatelj“. Faza „Gunsa“ potrajala je sve tamo do 94/95 godine i polaska u srednju školu u Zagrebu.

Dobar dan veliki grade. Veliki grad je tada u širem glazbenom smislu vezanom uz iole alternativnu glazbu živio na osovini Nirvana (album Nevermind) i Metallica (album neslužbenog imena Black), to je bila neka vrsta da ne kažem polarizacije među mahom mlađom ekipom kojoj sam tada pripadao. Naravno iznjedrio je taj početak devedesetih još pregršt kultnih albuma (npr. Badmotorfinger ili Ten), no nekako su Nirvana i Metallica uzele trendovski i komercijalni primat tih godina.

Cigans n Roses“ su ubrzo umrli, kako u zbilji tako i u mojoj osobnoj diskografiji, neki novi trendovi su se nazirali. Iako bi sva logika svijeta nalagala da se tada priklonim nekome od dominantnih polova, jedan mali, koščunjavi lik, porijeklom iz Kolobarića Doca u zapadnoj Hercegovini, u onim širokim vojnim hlačama i lancem koji je virio iz njih, donio je u razred CD. Pravi pravcati CD, koji je tada tek počinjao uzimati maha i polako gurati u zaborav kazete, bijaše to album „Scratch the Surface“ od Sick of It All-a.

Ne znam kako se Kristofor osjećao kada je otkrio Indiju (koja to bila nije), no New York Hard Core scena, je bila uistinu nešto novo i uzbudljivo tada za mene. Nakon toga krenula je lavina Biohazard, Madball, L.A Downset, Clowfinger, pa Body Count, Rage Against Machine i tako dalje i tako bliže. Uglavnom nakon Iron Maidena uspio sam pukom slučajnošću izbjeći još dvije glazbene pošasti koje su harale natpisima na torbama, majicama i zidovima napaljenih tinejdžera koji su naricali za Kurtom i slavili „murtu“ Jamesa kao božanstvo.

Uglavnom bile su to lijepe godine, preskupih originalnih CD-a i CD playera koji su čitali samo originale, uključujući i onu moju „liniju iz praška za pranje“. Bila je draž te preskupe CD-ove laštiti, listati po tko zna koji put one knjižice sa tekstovima pjesama, živjeti tu glazbu na neki sasvim drugačiji način nego što se živi danas u doba digitalije i sveopće dostupnosti glazbe. Bile su to poslijednje „mamutske“ godine takvog načina shvaćanja i poimanja glazbe, uskoro će krenuti kolati prve mp3 kompilacije, no o tome ipak nešto kasnije.

Naravno, ljudi koji su „živjeli“ vinyl, šeretski će se nasmijati na moje tlapnje o CD-ima, no ja se barem sjećam tih krhotina glazbe kao gotovo „živog bića“, čega će se sjećati današnje generacije?

Nešto u stilu „Eh kakve sam Blue-rayeve  imao“ odzvanjat će 2045 godine. Ne znam, možda, svako doba ima svoj znamen.

Tih godine (94/95/96/97) NYHC i općenito HC, kao i fuzija rapa i metala u vidu Rage Against Machinea i Body Counta, Offspring sa svojim Smash albumom, Sepultura sa albumom Roots, te Korn koji je zametnuo zlo dijete Nu-metala, bili su u neku ruku izraz bunta spram sveopće histerije oko grungea koja je polako ali sigurno jenjavala. Iz sadašnje perspektive i sa sadašnjom pameti, može se ustvrditi kako su devedesete bile zaista plodno glazbeno razdoblje u sferi šireg pojma alternativnog.

Tako sada na polici malenoj mojoj, koja služi za originalne CD-e, ponosno stoje albumi Body Counta da podsjete katkad na ta zlatna vremena dobre glazbe i preskupih CD-a, sa završetkom srednje škole počinje nova sfera  moga glazbenog odrastanja, novi odvojak na putu koji traje i danas.

No o tome, u slijedećem nastavku....

13.06.2011.

Homoseksualac

Znam jednog homoseksualca ili ti popularnije pedera, dečko je ok, malo feminiziran i relativno drugačijeg pogleda na svijet od mene, u principu sam indiferentan spram njega kao osobe i spram njegovih seksualnih sklonosti.

Osobno vjerujem, odnosno smatram da homoseksualizam nije bolest koju je moguće liječiti, moje mišljenje je da se radi o poremećaju, ništa to novo nije u biljnom i životinjskom svijetu koji nas okružuje. Dakle, poremećaj kao dijagnoza (moja osobna), u ovom slučaju nije postavljena sa negativnim predznakom, vjerujem da nitko nije svjesno odabrao homoseksualnost kao seksualnu sklonost, ako se radi o urođenom nagonu vrlo je lako zaključiti kako ta osoba nije "kriva" što osjeća privlačnost spram istog spola.

Nadalje, uzmemo za primjer jednog homoseksualca (ili lezbijku, nebitno) kojeg privuče drugi homoseksualac, oni ostvare seksualnu i katkad emocionalnu vezu i ja tu ne vidim neki problem. Sve ovo vrijedi dakako ako krenemo sa polazišne točke "poremećaja" a ne "bolesti", poremećaj koji se ne može niti postoji realna potreba da ga se "liječi", ruku na srce ta anomalija u evoluciji nije dosegla tu razinu opasnosti da prijeti produljenju vrste i opstanku civilizacije. Osobno ne znam, ljute li se pripadnici te manjine ukoliko netko njihovu seksualnu orijentaciju smatra poremećajem, no ja ponavljam kako ne vidim u tome negativni predznak nego čisto činjenicu da nije normalno da te privlači isti spol, nije normalno u pogledu toga da čitava evolucija ovisi o reprodukciji.

Jesam li sretan što nisam homoseksualac?

Naravno. Jako sam sretan što sam si uskratio pregršt problema sa okolinom, ali u konačnici i onaj po meni najveći problem, a to je taj da ću imati djecu, svoju, biološku, da moj Andrija kroz nekoliko dana dolazi na svijet stvoren ljubavlju mene i njegove majke. To je ono lijepo, i to me čini sretnim, zadovoljnim, spokojnim, na koncu svega osim produženja vrste, koji je cilj našeg postojanja? Nisam ga dokučio, za sada.

Rođen sam kao kršćanin, odnosno kršten sam tradicionalno kao i moj otac a i djed, upoznat sam sa osnovama katoličkog nauka, vjerujem da sam dovoljno razborit i da ću još dovoljno stići naučiti kako ne bi bio ovca u masi koja ne zna donositi zaključke vlastitim promišljanjem nego traži GPS sa nebesa, kako je zgodno ustvrdio Kekin. Tako da ako vam netko kaže da je ne moguće biti katolik i biti tolerantan spram homoseksualaca, taj laže. Ako ću uzeti da je Bog stvorio mene na sliku svoju onda je stvorio i homoseksualca, učinio je svijet različitim, no opet ne toliko različitim da bi pokvario konačnu sliku, samo ju je uljepšao.

Konačna slika je da smo ljudi, živimo na planeti Zemlji i razmnožavamo se, homoseksualci po meni ne kvare tu sliku. Koliko je uljepšavaju, ostaviti ću svakome ponaosob na volju, neću se truditi biti liberalniji nego što mi to moj svjetonazor dopušta, samo da bi pratio trend, homoseksualci su tu među nama, dio su nas od kada je ljudskog roda, neka tako i ostane, primitivizam, prostakluk i kretenizam to sigurno promijeniti neće.

Da li bih volio da ih nema?

Iskreno, onako ljudski, svejedno mi je. Život je ionako prekratak, i ovako ću premalo ljudi upoznati, premalo ljudi voljeti, premalo mjesta vidjeti, premalo knjiga pročitati, da bi gubio energiju na stvari koje me se generalno ne dotiču, pogotovo to kratko vrijeme ne mislim utući u mržnju i bijes spram nekoga tko je drugačiji od mene.

Ovo je moje, osobno, kratko, laičko promišljane o homoseksualnosti, ono nije poduprto sa gomilom literature koja se bavi tim fenomenom, kako rekoh nemam vremena niti interesa za proučavanje toga, no ipak pokušavam razumijeti tek toliko da shvatim zašto ih treba prihvatiti kao različite a ne ih stigmatizirati kao nakaze.

11.06.2011.

Radio

"Danas sam bacio radio kroz prozor.." govori jedan poznati stih novovalnog benda Film, za razliku od junaka pjesme ja sam ponosan na činjenicu kako radio nije ni ušao u moj skromni dom.

Jednostavno, nikada nisam trpio činjenicu da netko drugi bira glazbu za mene, da jinglovima upada u pjesmu, da kaže "a sada malo rock n rolla" i onda pusti "Sultans of swing" od Dire Straitsa po valjda 173456 put, kao da ništa drugo nije snimljeno prije i poslije te pjesme. Mislim, štujem ja brate Dire Straitse, ali daj ono iznenadi mene, sebe, logiku, zdrav razum i vjerne slušatelje pa pusti npr. MC5 "Kick out the jams", to je isto rock n roll, jako dobar rock n roll.

Netko će mi vjerovatno zamjeriti da sam isuviše "uopćio" temu i da plešem na rubu generaliziranja i očite subjektivnosti, taj "netko" možda će biti u pravu, no ja se ne mogu oteti dojmu da se radio kao medij sveo na trivijalnost i šund, premda ima predispozicije da bude nešto puno više od toga. Takovom razmišljanju svakako je kumovala činjenica kako je radio razvojem ponajprije interneta, izgubio onaj efekt "lučonoše" koji je bio zaslužan za višesatna bdijenja uz radio prijamnike kako bi se čula nova stvar od Rolling Stonesa, no ta činjenica ipak ne mora biti nužno negativnog predznaka jer otvara neke sasvim nove horizonte u funkcioniranju radija kao medija.

Unatoč tome, pretražite li sada osnovnom tražilicom radio postaje u Hrvatskoj, naići ćete na petnaestak sličnih tematskih postaja čiji se eter svodi na servisne informacije i često žalosno humorne voditelje čije otužne upadice nasmijavaju rijetke izuzetke, a o izboru glazbe da ne govorimo. Pretpostavka je da bi netko kao radijski voditelj trebao imati osnovne spoznaje o glazbi, koje nadilaze pusto pregledavanje stanja na Bilboardu i vječnih lista magazina Rolling Stone. Iz tog razloga Hrvatska nema, barem koliko ja znam, jaki tematski radio koji bi se bavio alternativnom glazbom, dakako alternativnom u svom širem obliku, sasvim bi bio dovoljan mali odmak od mainstreama i svakodnevnice Hrvatskog radijskog etera da bi ga se moglo smatrati alternativnim.

Bilo je tu raznih pokušaja, možda ponajprije popularna "stojedinica", no budimo realni, sve su to bili jalovi pokušaji koji nisu bitno promijenili katastrofalno stanje mentalne higijene Hrvatskog puka, koji spremno prihvaća šund kao dio vlastitog identiteta. Netko će ovakvo razmišljanje smatrati pretjerivanjem, no meni je takvo stanje etera samo odraz svakodnevnice i odličan indikator mnogih društvenih anomalija koje pripisujemo sasvim drugim uzročnicima, npr. političkim strankama.

Daleko od toga da bi MC5, Allman Brothers, Goribor, Led Zeppelin ili Tom Morello promijenili nešto bitno u životima većine nas, no barem bi donekle bili indikator podizanja razine svijesti naroda koji doručkuje, ruča i večera šund a na vlasti očekuje elitu. Kako da ne. Na koncu, ne tvrdim kako sam pametniji od ljudi kojima u ovom trenutku "Ezoterija" na radio Anteni para ustajali zrak u skromnom uredu, dok noga spremno cupka po škripavom parketu, ali ne dopustivši radiju i TV-u da dominiraju mojim privatnim prostorom ipak sam odškrinuo vrata nekim drugačijim, sasvim novim horizontima. I sretan sam zbog toga.

24.05.2011.

U memli Brloga

"Ne znam tko su ti ljudi niti što žele, ali jednostavno mi se gade.."

Eto tako, baš tim riječima, iznurenog pogleda i krvavih ušiju započeo je priču o duhovima Brloga jedan moj stari poznanik.

Duhovi koji ga proganjaju, nalik su vukovima ali ne baš toliko dlakavi, kreću se u čoporima, ali opet često napadaju sami. Zavijaju, ali katkad i zalaju, pa čak i zapjevaju ili barem pokušavaju pjevati. Grebu po gitarama, oskvrnjuju sintisajzere, igraju se cimbalima, mono i stereo njima ništa ne znači, akordi su za njih nužno zlo. Na leđima ne baš toliko dlakavima, nose stare jutene vreće od čaja, baš one koje su žuti robovi Kine punili kako bi bijela europska aristrokracija imala čime sladiti nezajažljiva nepca u dokonim popodnevnim satima.

Mjesto čaja koji sladi nepca, u ovim vrećama spodobe nose muziku.

Muziku!?

Da, baš muziku, barem je Oni tako nazivaju, na CD-ima nevješto rukom ukrašenima pronose urlike i zavijanja svoga Brloga, svoje fobije, strahove, svoje nemire kojima opsjedaju nepoznate i poznate prolaznike, gurajući im nespretno iscrtane nosače patnje i straha u nevine, djevičanske ruke čiji poput svile meki dlanovi nisu navikli na bol.

Duhovi su iz Zadra potekli, a priča ide dalje, kada napadaju ili prilaze pojilu kreću se u Čoporu, kada samuju u svom "dobrom ludilu", obitavaju u Robertu Vodanoviću kao vrhovnom Biću svoje egzistencije.

Dakle njih je Čopor, ali On je sam, odnosno On Roberto je Čopor dok nije sam, hm, zapravo ne znam više ni ja, nisam siguran da uopće želim saznati, uglavnom to je samo jedan u nizu paradoksa koje sam čuo vezano uz nešto što se zove Brlog Records i dolazi iz Zadra.

Priča nas vraća u 2006 godinu, zametak Brloga i stihije koja će se kasnije iz njega razviti - zove se "Gomila slika", potpisao Čopor. Bio je to prvi u nizu nevješto rukom iscrtanih albuma poteklih iz Brloga, prvi D.I.Y lo-fi art projekt čija priča seže mnogo dublje od pukog nabrajanja stihova uz škripu akustične gitare, strast, ljubav, ludilo, svaki crtež, svaki stih, svaki ručno izrađeni primjerak albuma je tu zbog, strasti, ljubavi i ludila.

Ludilo je poput peludi, proći će mnoge krajeve, jahati će mnoge vjetrove, iritirati mnoge noseve, no na koncu naći će sebi slične i razmnožiti se.

Tako je bilo i ovaj put.

Kako su godine prolazile Čopor je sve manje bio sam a sve više poprimao konture, ideje i običaje pravog pravcatog čopora sazdanog u najmanju ruku od šarolikog rekao bih čak čudnovatog društva.

Dr.Ago, Miki Solus, Nas Dva, Olovni Ples, (izmenavremena), Ivan Škrabe, Prkos Drumski, Nevjerni Tomo samo su neki od zaraženih virusom "dobrog ludila" koji je nastao u sumnjivim polulegalnim lo-fi labaratorijskim pokusima na čijem čelu je Roberto Vodanović.

No kakve to veze ima sa krvavim ušima i osjećajem gađenja sa početka priče?

Povezanost se nalazi u dvojakim osjećajima koji proizlaze iz kontakta sa članovima i proizvodima Brloga, istovremeno izazivaju osjećaj gađenja i radosti susreta, u jednom trenutku opiti će vas radošću prekrasnih stihova, a odmah zatim sasjeći minimalističkim zvukovnim bravurozama koje vas vode granicama zdravog razuma.

Dakle, ne poznavajući ih, oni mi se gade, no u istoj emociji ja im se divim. Paradoks?

Ne znam ni sam, možda se jednostavno radi o tom "dobrom ludilu" koje propagiraju, "dobro ludilo" koje je poput neke vrste religije Brloga na čijem čelu je njegova svetost Čopor.

Ako sam i pretjerao, nema veze, izrazio sam sebe, a to je ono što je bitno, barem tako zbore ovi što mi se gade. Dlakave prikaze sa jutenim vrećama jednog će dana pokucati i na vaša mala, drvena vratašca na velikoj okrugloj glavi koju nosite na slabim ramenima.

Hoćete li im otvoriti i pustiti da vas obuzme virus "dobrog ludila" ili će te s gnušanjem začepiti uši i s gađenjem okrenuti glavu, možda čak i ne ovisi toliko o vama, koliko ovisi o slobodi vašeg uma i mogućnosti apsorbiranja katkad teško shvatljivih, ali na koncu tako normalnih i tako ljudskih osjećaja.

Prije no što spodobe same pronađu vas, zavirite u Brlog Records prepun znoja, patnje, strahova, ludila, besplatnih albuma i (gotovo kao u filmu) ljubavi:

Download

18.05.2011.

Weltschmerz

Žuč je često najbolja tinta.

Prosipa se i razvija papirom poput pšenice nepreglednim žitnim poljima Ukrajine koja se protežu sve tamo do Urala. Ako ćemo srati.

Ako nećemo srati i lutati kobojagi neznam kakvim lirskim dramaturgijama i opisima, doći ćemo do zaključka kako nas jad, bijeda, bijes i naposlijetku žuč tjeraju da mantramo i mozgujemo o stvarima na koje teško utjecati možemo. Barem kao pojedinci. Kao pojedinac u ovoj Balkanskoj memli osuđeni ste na život u milosti ili nemilosti kabadahija i protuha iz taloga Balkanskog javašluka.

Količina primitivizma i poniženja koju je mali dio zdravorazumskog življa Balkana spreman trpjeti, je zapravo nevjerovatna. Ta ljudi moji, mi smo toliko izmeta izjeli da narednih tisuću godina možemo ružine latice cuclati, ali ne, Balkancu izmeta nikada dosta, izmet ga hrani, izmet ga odgaja. "Suđeno ti je da i ti na svome mobilnom telefonu imaš hit Bižuteriju", glasi jedna zapravo groteskna i ironična reklama sa TV-a, u kojoj ima istine puno više no što se na prvi pogled čini.

Uistinu "suđeno mi je", jer lakše mi je kao prst sudbine prihvatiti ovu memlu i vonj Balkana, nego pokušati mijenjati nešto. Linija manjeg otpora, trpi i prosipaj žuč na za kabadahije bezazlenim mjestima, u skrivenim kutevima blogerskih revolucija uma. Kako da memlu i vonj zamijenim nečim mirisnim i radosnim? Da pišem?

Evo pišem, žuč mi je tinta, pošaljem je ponekad poput salve ćoraka na internetske adrese kabadahija koji mi se smiju i izruguju, koji ne mare za moju žuč, za njih sam samo redikul, pena, bezazleno zanovijetalo.

Weltschmerz? Bolujem li svoj weltschmerz?

Moguće.

Sasvim je moguće da bolujem boli romantičarskih tlapnji i nedostižnih ideala. Sasvim je moguće da moja žuč u tintu prelivena ostavlja dojam umnog oboljenja sa dijagnozom sanjarenja. Bolujući weltschmerz, mnogi naivci okončati će bol, tako da okončaju svoj život, nestanu, sagore poput iskre pred zalazak sunca na obroncima Schwarzvalda. Ako ćemo srati.

Ako nećemo srati i od polupijanih boemskih vucibatina praviti heroje čija ždrijela jurišaju za absintom i konjakom pod krinkom weltschmerza, onda ćemo prihvatiti jednostavnu činjenicu da nam je suđeno odrobijati ovaj život u čangrizanju i prosipanju žuči jer svijet nije po nama krojen. Kako starim, tako bol polako ali sigurno prolazi svoju metamorfozu ka' ravnodušnosti, na Balkanu to bi bilo otprilike ovako "jao Bože šta me snađe" u "boli me kurac za sve".

Polako se svjetska bol preobražava u onu međunožnu, bez fizičke potrebe za Urosalom Belupo, čisto ona imaginarna bol, kojom skidaš teret boli sa iznurenog mozga. Sadiš karanfile, obrezuješ voćke, hraniš mačke.

A weltschmerz?

Weltschmerz će biti negdje daleko, potisnut, zaboravljen, uzaludan i krajnje nebitan. Barem za smokve i kruške čije pupoljke nestrpljivo iščekuješ dok mačor prede ti u krilu.

29.04.2011.

Tekstovi

Tekstovi su zapravo jedina imovina koju posjedujem.

Moji tekstovi, moje litanije, naricanja, moji strahovi i unutarnji monolozi su sve ono što je samo i jedino moje, nepovratno i zauvjek ostaje samo moje. U tome se nalazi sva snaga onoga koji piše, taj osjećaj da stvaraš nešto što je dio tebe, nešto što može mijenjati papire, boje i jezike, ali na koncu ostaje uvijek isto i samo tvoje.

Moji tekstovi i moje pisanje sigurno nije najbolje na svijetu, možda čak nije ni osrednje, no dokle god služi kao auto-terapija, ne vidim u njemu nešto loše, nešto što uzima vrijeme i danak nekim unosnijim radnjama.

Zašto pišem? Postavljaju mi često ljudi pitanje slično, uz dodatak krasni i tako ljudski : "..kad od toga nemaš ništa?".

Ali imam! Imam tekstove svoje, svoje misli i monologe na papiru predočene. Ima u tome neka iskra, neka draž, ima u tome vatre, ljubavi, kajanja, ludila. Stoga baš naprotiv, ne da nemam ništa, nego imam sve, baš sve što mi treba da opravdam trenutke koje sam živio, jednom kad trenutak za pravdanje dođe.

Zar smo kao ljudi toliko plitki da svaki naš treptaj oka mora imati ekonomsko opravdanje? Zar svaka naša misao mora imati uporište u materiji? No da ne bi filozofirao bez osnovnih spoznaja o filozofiji, nastavljam svoj pačiji hod i pogled iz žablje perspektive, pogled na život, smrt, svrhu i cilj onoga što činim. Pišem tekstove koji odišu naivnošću, patetikom, elegijama i melankonijom, katkad rijetko bijesom i srdžbom.

Tekstovi su takvi, ne zato što drugi tako ih osjećaju, nego što ih ja takovima ćutim. Kakvi god da jesu, moji su. Pišem najbolje što znam, da sam Bulgakov znao bi bolje, ali nisam, što ne znači da slične emocije ne dijelimo spram crnih slova koja se polako razliježu ispred nas prostranstvima bijele hartije.

Je li tekst ovaj glas moga ega i samodopadnosti ili ispričnica kojom opravdavam pisanje od kojeg čini se kako nemam ništa?

Na to pitanje, odgovora iskrenog i pravog nemam. To su ona koplja koja lome se, one zamke i spoticanja u koje onaj koji piše nerijetko upada. Pisati o samom sebi, u samom startu je osuđeno na neobjektivnost i nedostatak kritike, no zamislite tek kako je čitati sve to kasnije? Čitanje je tek muka prava, crvenilo, nevjerica, sram koji u zaklon tjera. Čitati glasno svoje misli ogoljuje spoznaju da one ne pripadaju nigdje osim tamo odakle potekle su, u zapećke i tavankute glave koju nosim.

 Vani, glasne i jasne, te misli više nisu moje, vani na vjetrometini glasa ja više nemam pravo oblikovati ih, one su tuđe i ja ih se sramim. Zbog toga, svoje tekstove rijetko čitam, na glas nikako i nikada, samo ih spremam u svoju škrabicu taštine, koju ljubomorno čuvam najviše od samoga sebe. Jednom i ako, trenutak pravi dođe, biti ću ponosan na njih, čitati ću ih glasno, uživati u njima, a do tada vama strancima dajem na uvid imovinu najvrijedniju svoju.

Ne da joj sudite ili da je hvalite, tek toliko da se čudite i pitate : "...kad od toga nema ništa?".

21.04.2011.

Mujo

Posljednjih dana, na trenutke osjećam se kao Mujo, iz viceva onaj. Svi nešto govore, pišu, analiziraju, protestiraju, aplaudiraju, a ja ne znam tko sam, što sam u svemu tome.

Ne znam više kome da vjerujem, kome da stisnem ruku a kome da okrenem drugi obraz. Ovaj Balkan je doslovce "izjeban", ova zemlja, ovi ljudi izgubljeni, izmanipulirani, "izjebani".

Da postoji bolja riječ za stanje uma i duha, ja ne bi od Avdića posudio ovu vulgarnu, nakaradnu, nediplomatsku ali poštenu i na mjestu, "izjebani" sjeda na Balkan ko' višnja na šlag.

Stvarno mi je sve više i više žao, što onaj 7 postotni dio Mađarske krvi u meni nije nekim čudom prevladao i ostavio me hladnim i nezainteresiranim za ova Balkanska nadjebavanja. Ovdje mira neće nikada biti, mi smo rođeni da kusamo a ne da sadimo. Od kada sam se rodio u Novom Sadu 1980 godine, uvijek neko sranje je na pomolu, nisam svjesno živio u socijalnoj ili bilo kakvoj drugoj pravdi niti jednu sekundu svog života jebenog.

Jesam li frustriran?

Naravno da sam frustriran, zbunjen, izjeban, ošamućen, izgubljen,
dezorjentiran. Naravno da ne znam kuda, ni zašto, ni kako. I nisam jedini takav, ima nas pregršt, ima nas masa koji nemamo nešto za čega bi se uhvatili i nešto što bi bez straha i frustracije pratili.

Često imam osjećaj kao da smo neki eksperiment sa kojim se netko baš dobro zajebava, malo im daj, pa im puno uzmi, malo ih pogladi pa ih opleti. A mi?

Mi kreteni majko mila rođena. Prolet bio Balkan ako prokletiji može biti i dan kada je neka nevidljiva sila odlučila zajebati me, pa me poslala da u ovim govnima plivam.

Ljudi, ja nisam odavle i nisam za ovdje. Ne zato što sam mudar, pametan ili bistar, ja jednostavno nemam predispozicije za preživljavanje u ovom rezervatu baziranom na sili i krkanluku, na lopovluku i laži. Izuzetno sam frustriran priznajem.

Frustriran okolinom, ljudima i običajima oko sebe, frustruran a ujedno i uštrojen, papak koji bi iz ove arene rado otišao ali da to netko drugi umjesto njega učini.

Mene glava boli, ali stvarno ona prava fizička bol kada gledam krkanluk oko sebe, kada vidim Keruma na rivi, mene glava boli. Pa ono je kretenizam u nultom obliku, ono je izvor kretenizma, da je kretenizam rijeka poput Dunava, Kerum bi Swarchwald bio. I nije on jedini, i nije on kriv.

Da sam barem vjernik, pa da na drugom svjetu nadu u utjehu i spas nađem, pa sve i da je laž i obmana barem bi pomoglo da manje o ovim govnima mislim. U svoj frustraciji koja me prožima, opasnost se jedna krije, znate koja li je?

Opasnost ta, da u mojim rukama moć bi od Staljina filantropa napravila. Opasnost ta da ja mrzim ljude sve više i više, mrzim njihov smrad, njihove poglede, govore, njihov prokleti plač. Jesam li bolesnik zbog takvih osjećaja?

Možda i jesam, ne sporim da takva mogućnost postoji. Bolestan sam od ljudskog roda, alergičan na dvonoga, glavata, ušljiva stvorenja čiji talog na Balkanu tavori. Nemam je 15 godina pa sam ljut na cijeli svijet jer Justin Bieber ne dolazi u Arenu Zagreb, imam trideset godina staža na Balkanu i to mi je dovoljna preporuka da me se može ludim i bolesnim smatrati. Trideset godina krkanluka, sujete, laži i obmane. Vjerujem da na nekom boljem mjestu, u nekom sređenijem društvu, ovoliko gorčine i frustriranosti nema niti u duplo starijih ljudi od mene.

U konačnici ja i dalje ne znam ništa, i dalje sam Mujo sa početka teksta, izmanipuliran, izjeban, ljut na sve, jer ne znam na koga bi trebao biti. Na sebe ne mogu jer da me se pita, rodio se ne bi.

Ovo iskustvo u kozmičkom proputovanju moga duha, definitivno mi nije trebalo.

21.04.2011.

Outlaw

Crkva se otuđila od naroda, a narod u suštini zadrt i priglup prihvaća tu nakaradnu tvorbu.

Rođen sam kao katolik, kršten, pričešćen, krizman, vjenčan, sve po redu kako već tradicija nalaže, i opet na koncu ispao sam poganin.

U očima crkve, poganin, nula od katolika.

Koji je moj krimen?

To što se jedno propovjeda, a drugo čini?

To što se zaziva ime Isusovo, a sladi se u ime Sotonino?

Ne dopuštam sebi da budem glup, ne dopuštam sebi da budem toliko glup pa u ime vjere, roda, tradicije branim ono što zdrav razum braniti ne može.

Znate šta?

Nije lako učiti nešto, vjerovati u nešto, a onda spoznavati nešto sasvim drugo, oprečno, bolan je to proces.

Moja kritika nije motivirana ideologijom, politikom, poganskim rodom i tradicijom, baš naprotiv, moja kritika je ono razočaranje koje dolazi iznutra.

Mene nisu uvrijedile riječi kako sam "nula od katolika", mene je naljutio autor tih riječi, naljutilo me što netko od krvi i mesa, netko sa svim manama, vrlinama, grijesima, netko kao ja, sudi mene, moje osjećaje, moju osobnu vjeru.

Pater I., mojih godina dečko, sa lošim smislom za humor, ali ono očajno loše šale koje izazivaju osmjeh samo zbog svećeničke odore na šaljivcu. Prije pedeset ili šezdeset godina u nekom selu sa malo pismenih ljudi, možda bi i on bio autoritet, možda bi njegove riječi bile te koje bole, liječe, raduju, rastužuju, ovako su to samo prazni stihovi pjesnika bez temelja u duhu, moralu i etici.

Postao sam član RKC (Razočaran u KC), i nije pater I., krivac za to, on je samo višnja na šlag ove gorke torte koju kusam. Njegove riječi samo su potvrdile ono što je godinama u meni kuhalo, ono što je godinama u ime vjere, roda, tradicije, stavljano u drugi plan.

Crkva se otuđila od naroda, njeni zidovi su visoki, hladni i blistavi, ljudi iza tih zidova su prečesto osori, kruti i hladni baš poput zidova koji ih okružuju.

Osjećam se prevarenim. Osjećam se prevarenim za osjećaj oslonca malim običnim ljudima, taj oslonac je bio laž.

Jedini oslonac koji imam, je onaj u mojoj glavi, u mojim mislima, razmišljanjima. U mojoj glavi je moja vjera, moj osobni Isus.

Vjera je za mene potreba, potreba da opravdam život koji živim, da mu smisao u neopipljivom nađem. Crkva je stijena opipljiva i tu moja vjera gubi onu moć, mistiku, onu draž, sve što je opipljivo na čovjeka mi smrdi i smisao gubi.

Postao sam "outlaw", premda je crkva ta koja se odmetnula u zidove od oniksa, u sve blagodati i hedonizme života ovoga ne mareći za ono o čemu propovjeda.

Ove riječi nisu napad, one su vapaj razočarenja i tjeskobe, razočarenje u ljude, ideale i tradicije. Ponekad mi žao bude, što imam gadnu naviku stati na loptu života, pokušavam tad dokučiti putanju, brzinu, uzrok, cilj, taj pogled iz perspektive miša brzo me umori, pa zakotrljam taj balun neka ga vode drumovi, u noć.

Pater I., je našao svoj cilj, svoj spas pod skutama crkvenim među zidovima debelim, o njemu netko drugi brine, on se ne boji ima li život smisao, neka lijepo je to, no na kraju se ovce broje, možda i ova nula jednom dođe na svoje.

No na koncu, ako izuzmemo patetiku, naivnost i emocije, činjenica o crkvi kao maćehi ostaje, otuđila se od Boga i naroda, svojom dvoličnošću stijena nedostupna, hladna i tuđa, je postala.

06.04.2011.

Hendrix

Sjećam se da sam još kao klinac, u društvu starije ekipe, bezrezervno i slijepo, gotovo poput idolopoklonstva, štovao Jimi Hendrixa. Reći nešto protiv njega, ili mu uskratiti titulu "najboljeg gitariste svih vremena" bilo je ravno srljanju u pakleno grotlo ismijavanja, poruge i odbacivanja.

Doduše, ne bi to bilo ništa čudno i neobično da se nije radilo o klanjanju vlastitom nedostatku samopouzdanja, mišljenja i osobnosti. Netko, negdje, daleko od nas, postavio je temelje te dogme u koju se nismo usudili dirnuti.

Od svega toga, još je zanimljivija činjenica kako tada, ama baš nitko od nas nije uistinu slušao tog Hendrixa, nitko zapravo nije znao previše o predmetu svog neograničenog štovanja i vjere.

U rijetkim prilikama, na tulumima, slušali bi "Hey Joe", zapravo jedinu pjesmu koju smo od njega poznavali, naćulenih ušiju udubili bi se gotovo kao u transu slušajući pjesmu o "Joeu" koji je ubio svoju djevojku i planira pobjeći u Meksiko. Znali smo je napamet, većina nas, bila je to stvar opće kulture i časti.

Na školske klupe urezivali smo "Hendrix", sve u inat onima koji ga nisu
razumjeli niti slušali, baš kao i mi sami, samo oni to nisu znali a mi sami sebi
nikada to ne bi priznali.

Sjećam se dana, kada sam u novinama pročitao kako je "Hey Joe" zapravo
obrada, što naravno ne umanjuje njenu vrijednost, ali obrade su za papke, ne
za umalo bogove. Dugo sam se lomio da li da izlanem takvo što pred
drugima, da srušim taj mit kojem smo robovali, prešutno i privrženo.

Nisam nikada o tome pričao sa svojim poznanicima i braćom po dogmi. Bolno je spoznati da neke stvari, ljudi, ideje, u koje si vjerovao, kojima si se divio, ipak na koncu pokažu da su ranjivi i puni nedostataka, baš kao i ti.

Dosta godina kasnije, uistinu štujem tog Hendrixa, štujem njegovu glazbu, njegovo napredno shvaćanje, njegovu emociju prožetu u zvuku koji proizvodi. Puno je vremena proteklo od dogme i kurtoaznih shvaćanja, do štovanja iz spoznaje i istinske ljubavi.

No na koncu, nije ovo priča o glazbi i Hendrixu. Ovo je priča o nama, o nama nametnutim vrijednostima i kvalitetama koje neupitno prihvaćamo, ne stoga što ih razumijemo i što su one doista dio nas. Prihvaćamo ih iz sasvim drugih, pogrešnih poriva koji su odraz naših slabosti i manjka samopoštovanja. Manjka hrabrosti, kuražnosti, na koncu manjka vlastite, neovisne ideje koju se bojimo razviti.

Često se pitam, koliko takvih "neupitnih vrijednosti" nikada ne doživi ovaj put od dogme do ljubavi sa razumijevanjem? Koliko nam je zapravo lakše te "neupitne vrijednosti" držati takvima uz prešutnu međusobnu suglasnost kako je tako bolje za sve?

Hendrix je puno više od obrade "Hey Joe", svojim pristupom, načinom i razmišljanjem, razbio je mnoge dogme koje su tada u glazbi vladale. Bio je zbog toga jedno vrijeme odmetnik, predmet poruge i ismijavanja. Mislivši da mu čine uslugu, s vremenom su u žaru iskupljenja učinili od njega Boga, i time zapravo ubili čovjeka u njemu, žalosno doista.

No naravno, ovo nije priča o Hendrixu. Ovo je priča o nama.

06.04.2011.

Hihot

Ljut i potišten, sada već krvavim noktima grebem po oronulim zidovima.

Ti prokleti oronuli zidovi i tama koja ih spaja, čine moj bijes histeričnim urlikom koji para uši neznanca pokraj mene. U neznancu na trenutke prepoznajem sebe, sve one stvari koje činim a znam da ih činiti ne smijem, Njemu prepuštam.

Moji krikovi Njemu su nijemi, moje krikove i krvave nokte On lakoćom odbacuje, prepuštajući se dualnostima koje različitima nas čine. Njemu, smiješak na licu je, Njegove oči sjaje se, sve ono što čini tužnim mene, za Njega iskonska sreća je. On se hrani, napaja, poput pijavice one poslijednje tragove duha iz mene upija.

Gade! Beštijo!

Dok polako se budim, zidovi postaju sve tanji i tanji, na koncu poput staklenih stijenki pucaju, njihove oštre krhotine uz bolne grimase pod nokte mi se zarivaju. Ta oštra bol, još živim čini me, ta oštra bol i znoj na čelu hladan, oni su znak da još nad Njim vladam. Danje svijetlo je vrijeme spokoja, zatišje koje nove bojeve iščekuje.

Tješim samog sebe, da me On ne čuje. Tješim samog sebe da u mojoj glavi problem je. Ako je u mojoj glavi, onda lako je. Tješim se. Utjeha, sa suncem na obzoru nestaje. Zidovi tanki i prozirni, polako redove zbijaju. Njegov hihot u daljini već čujem. Njegove ružne riječi i prljave misli u prvim snovima snujem. Polako budim se. On u mojoj glavi je. Ponavljam tiho da me ne čuje. Da On u mojoj glavi je.

Omča na tavanskoj gredi je.

Danima prije tiho ispletena. Omča od mene za njega smotana. Hihot je sve glasniji, oči su tu već sasvim blizu, njihov sjaj slijepim čini me. Omča spremna je. Šupak ni ne zna da hihot zadnji mu se sprema.

Tlo pod nogama mi se izmiče, hihota nestade. Zidovi bijeli su. Tiho je. Iznad mene, samo par uvojaka crne kose po licu gladi me.

Kako si? Mora da ružno sanjao si.

Garavuša moja još pospana pita me.

03.04.2011.

Glad

Glad.

A što je GLAD?

U mojoj obitelji od kada znam za sebe, ta riječ je bila zabranjena, pozivati se na glad bio je grijeh, grijeh ponajprije nastao iz neznanja i sebičnosti, grijeh spram onih koji su uistinu gladni za razliku od mene kojem se u tom trenutku nije svidjelo jesti komad kruha namazan svinjskom mašću i posut fino mljevenom crvenom paprikom.

Možda upravo iz tog razloga, danas kada čujem tu riječ iz sitih usta ljudi koji glad nikada nisu spoznali, spopada me srdžba i bijes. Što je GLAD?

Ako ćemo GLAD uzeti kao personifikaciju sveukupnog nezadovoljstva stanjem u državi, dakle glad za boljim pravosuđem, glad za socijalnom pravdom, glad za poštenjem, tada donekle mogu shvatiti ljude koji se hvataju riječi GLAD, ali ipak smatram da olako koriste nešto što na sreću spoznali nisu (barem većina).

Kada bi ja kao klinac znao izjaviti da sam gladan i nemam što jesti, baba koja je doživjela glad, onu pravu pravcatu glad, uvijek je natuknula priču o "suvim gloginjama", ja doduše ni danas ne znam što su to "suve gloginje", da i pitam babu o njima, vjerovatno bi rekla da budem sretan što ne znam, što nisam gladan.

I neću ja sada tu popovati ljudima iz svog "penthousea" na Cvjetnom trgu, kako im je zapravo dobro a da toga nisu svjesni, moja priča je priča iz perspektive čovjeka koji je cijeli svoj život pripadnik radničke klase nižeg srednjeg sloja, čovjeka koji nikada nije imao sve što je htio a uvijek, baš uvijek sam sretan životom bio.

Spominjao sam mast, mljevenu papriku i komad kruha, slatki ekvivalent toj deliciji bio je komad kruha lagano natopljen vodom i posut šećerom, tek toliko da šećerni kristali ne pucaju pod zubima, nego svoj slad u kruh puste. Da se ne bi zavaravali bilo je i tad pašteta, eurokrema, salama za kupiti, bilo je, ali novaca nije bilo.

No, to nije bila GLAD, bila je oskudica, nije bila famozna i nesretna GLAD.

Kao što već rekoh, pripadnik sam radničkog nižeg srednjeg sloja, kakvih nas je možda većina u Hrvatskoj, može li bolje od toga?

Dakako da može i bolje, ali vjerujem pretpostavljate, da može i gore. Naravno može i lošije, puno lošije, no nemojte misliti kako prihvaćam tu liniju manjeg otpora u stilu "šuti, dobro je", ne prihvaćam taj malograđanski princip, glasno ću reći kako nije dobro, puno toga u ovoj zemlji nije dobro i treba mijenjati, ali za Boga miloga ostavite se gladi i naricanja, jer gladni nismo.

Mnogi se neće složiti sa mojim razmišljanjem, navoditi će mi primjere razne i ljude koje poznaju gladne, no ovo je priča iz moje perspektive, iz perspektive zdravog, mladog čovjeka koji je spreman raditi bilo što, znam da nisu svi zdravi i mladi, te da sudbina ima raznih, no ne jednom sam čuo iz usta mladih i zdravih fantastične priče o gladi i bijedi, fantastične priče i povike iz sitih usta koja "suve gloginje" okusila nisu.

Nakon raznih razočaranja i neuspjeha koji nas često u životu sustignu i prestignu, znam da je teško ostati na zemlji i čvrsto stajati, znam da je teško sretan i spokojan biti, netko za tugu i bijes ima razloga više, netko manje, sudbina različite karte nam dijeli, no ipak valja ponekad pogledati u plavetnilo iznad nas i nabaciti osmijeh sreće na lice, osmijeh sreće što živiš tu gdje živiš, što udišeš zrak koji udišeš, otići i pobjeći u patetiku je lako, shvatiti da si rijetki sretnik je teško.

Ne volim riječ GLAD, jer mnogi koji gladuju ne zaslužuju da punim mješinama njihovu bol nakaradnom činimo, eto, samo zbog njih i samo zbog toga, tu crnu riječ ne volim ja.

12.03.2011.

Cvijet

Podržavam prosvjede, bilo koje vrste, dokle god su oni iskazivanje građanske svijesti i dok su gonjeni motivom da skupina individualaca udružena u grupu ukazuje na pojedine anomalije i nerazboritosti oko nas. Iz tog razloga sam prisustvovao jednom od prosvjeda, čisto da bi svojim prisustvom pokazao želju za promjenama, promjenama u razmišljanju i nastupanju pojedinca u našem društvu, građanska svijest je jedna od disciplina demokracije i treba je vježbati, vježbati do iznemoglosti dok ne postane navika.

Sve je to tako krasno i lijepo, moji unutarnji monolozi, promišljanja, koja prekida : "Jebem ti Isa' kakva je ovo riba", u zemlji Hrvata i Katolika, ja nisam ni jedno ni drugo, nisam jer ne želim biti, ne želim postiti na čistu srijedu ne razumijevajući samu srž toga posta, ne želim trabunjati "Bog i Hrvati" ne razumijevajući porijeklo, smisao i povijesni kontekst tog slogana, ne želim niti vlast u svojim rukama, ne želim odgovarati za druge, želim oko sebe samosvjesne pojedince, ne nužno istomišljenike, čak štoviše želim različitosti u promišljanjima, no ponajprije želim ljude sa STAVOM.

A oko mene, na žalost, velika većina ljudi nema STAV, o bilo čemu, nema stav o kulturi, politici, religiji, moralu, etici, rulja nema stav, ima samo utabane staze prosječnosti, dogmi i floskula. Stoga ako je velika većina nas Hrvata, samo hrpa govana bez stava, zašto očekivati da će iz te hrpe govana glavu promoliti nešto razumno, pošteno, pametno, nešto sa stavom?

Osobno sam politički orijentiran DESNO, u Hrvatskoj je to kao "ritam bez bubnjara", desnica je toliko retrogradna, zatucana, toliko bez jasnog cilja i stava da bilo koji kvazi "ljevičar" može održati predavanje i argumentirano začepiti usta tim nazovi "desničarima", tim polupismenim (u većini) stvorovima kojima desnica seže do "vanjskog neprijatelja" i nazad, dalje od toga ne vide, nažalost, ne vide kako su sami sebi najveća opozicija, ne vide da svojom površnošću i banalnošću samo stavljaju argumente u usta političkim neistomišljenicima.

Ovaj tekst ne bi trebao biti moj egotrip, moje pametovanje i izdizanje iznad tobožnje prosječnosti, on bi trebao biti stav i promišljanje pojedinca, ja sam pripadnik srednje klase intelektualno i materijalno, dakle ja sam onaj prosjek iznad kojeg bi trebala stasati intelektualna elita a ispod kojeg bi se nalazili samo rijetki nedorasli pojedinci bez stava.

No dok je situacija obrnuta, dok kao većina prevladavaju nedorasli pojedinci bez stava iznad kojih stasaju isto tako nedorasle kvazi elite, teško da možemo očekivati nešto bolje od ovoga što imamo, a pogotovo ne preko noći, stoga od ovih prosvjeda ne treba očekivati nemoguće, treba ih gledati u kontekstu odrastanja jednog društva koje spoznaje moć pojedinca sa stavom.

Odrastanjem društva i stasanjem nekih novih generacija u zajednici gdje će stav biti poželjna osobina, polako će se učiti neke demokratske discipline, polako će se učiti moralu, altruizmu, humanosti, poštenju, odgovornosti spram vlastite zajednice, polako će se učiti kako čekati kusur na blagajni, zašto ne parkirati na mjesta za invalide, zašto odvajati papir od stakla, zašto ulje na autu ne mijenjati kod obližnjeg potoka, zašto perilicu rublja ne ostaviti u šumarku skrivenom, zašto me ne pustiti da vozim dalje pijan jer sam samo par stotina metara od kuće nego mi naplatiti kaznu da mi to više ne padne napamet, i tako dalje i tako dalje.

Polako i ako ikada odrastemo kao zajednica, možda iz nekada hrpe govana izraste prekrasan cvijet, cvijet razuma, blagostanja i civilizacijskih tekovina, osobno sam se pomirio sa činjenicom kako za svog života cvijet neću dočekati, patetično to bilo ili ne, nadam se da ću barem sjeme posijati, za neke druge sretnije generacije.

Nadrobio sam ovdje svega i svačega, znam, monolozi su gadna stvar, kao ringišpil bez struje, ali eto nadam se da će više ovakvih monologa u više srednjestaleških glava, dovesti do nekog pomaka, do nekog sjemena iz kojeg mora nešto proklijati, dosta je valjda bilo jalovih godina.

17.02.2011.

Rolling Stones

Oronuli buđavi zidovi, smrad vlage, mokraće i smeća, razbacani maslinasto zeleni šinjeli dobrano natopljeni vodom koja seže do gležnja,razbijene žarulje, uništena stakla na prozorima.

Vukovar 91'?

Ne, ovo je Dugo Selo 91', napuštena oficirska zgrada u kojoj gostujemo mi "Rolling Stonesi" kako nas volim nazivati. Zašto baš Jagger i ekipa?

Pa zato što drugo ni nismo bili, baš smo se kotrljali ovim Balkanom, koji je još k tome i brdovit, teška vremena i uvjeti za kotrljajuće kamenje.

Ne radi se o kukanju, čisto o sjećanju na neka lošija vremena koja su iza nas, iza svih nas, onih koji se dokotrljaše i onih koji se otkotrljaše, bilo nas je svakakvih, onih sa više i onih sa manje razloga za kotrljanje, kako god da je bilo sada je gotovo, barem na neko vrijeme.

Uglavnom, spavanje na podu u Bačkoj, nastavilo se i u Dugom Selu, doduše iz nekih sasvim drugih razloga, no pod je podjednako tvrd, hladan i negostoljubiv, baš kao i onaj Vojvođanski, ali lako za pod, on je takav kakvim
su ga napravili, on je takav jer i nije za spavanje satkan.

Ljudi, oni su bili tvrđi, zbog ljudi je katkad taj tvrdi pod postajao meka oaza
mira, gdje nema više zajedljivih komentara, podbadanja i podrugivanja. Mislim
nije baš da sam očekivao doček u stilu Haila Selassija kada je kročio na tlo
Jamajke daleke 1966-e, ali ni ovakvu tužnu bez hit singla turneju nisam
predviđao za naš inače popularan sastav.

Nisu ni svi ljudi isti, daleko od toga, nisu niti svo vrijeme svi tako tvrdi,
omekšaju, postanu bolji, prvi korak nakon osamljenosti je getoizacija, nađe se
vas par po sudbini istih, ili barem sličnih, iste one žute izbjegličke kartone
imate, isti red u Caritasu dijelite, iste općinske urede i šaltere obilazite.

Domaći, prognanici i izbjeglice.

Prvi su tu jer su se rodili tu, dakle prirodnim pravom određene privilegije imaju,
drugi su tu jer moraju biti tu, jer morali su doći tu, prognani su i vratiti će se
kad tad u svoje domove.

Treći? Treći ste vi izbjeglice, oko kojih je vladao dojam kao da baš i niste
morali doći baš tu, ne znam, možda su ljudi i u pravu bili, no za razliku od
drugih mi se nismo imali čemu nadati i čemu vratiti, jedino ostati tu, kod njih.

Nije to sada baš bilo sve tako tužno kao u nijemim crno bijelim filmovima sa
kraja dvadesetih, nije bilo toliko drame, suza, nije bilo vremena za to, bila je
borba, borba sa demonima loših domaćina i još gorim gostima, dotepencima.

Od Ustaše do Četnika i nazad, za osamdeset dana, rekord?

Ne znam radi li se o rekordu ali znam da sam jedno vrijeme gotovo ispred
svakog "e" stavljao "ij", pa je tako bilo i "piješkira", "hlijeba", "šangarijepa",
"dijeka" i sličnih novostvorenih riječi koje su trebale sakriti ekavicu u meni.

Ali dobro, prođe i to, nekoliko puta sa "sunđijerom" obrišeš ploču u školi,
zatražiš novu "kašiku" jer ti je žlica ispala na pod, malo crvenila, malo poruge
ali na koncu prođe i to.

Savladao sam jezik, ok! Idemo dalje, premda za "kaj" mi je trebalo još dobrih
17 godina da mi uđe u vokabular, pogotovo jer sam se ježio ovih "naprednih
kajkaša
" iz čijih grla je to "kaj" zvučalo poput bojnog pokliča Atilinih jurišnika.

Slijedeće na redu je bilo mjesto iz kojeg dolazim, ide pitanje : "Od kud si?"
odgovor ko' iz topa "ma to ti je jedno mjesto pokraj Vukovara". Dobitna
kombinacija, Vukovar je palio kod većine, ljudi su bili senzibilirani spram toga
grada. Daleko od toga da sam se ja svrstavao među žrtve toga grada, svatko
tko me poznaje zna da mi nisu padale na pamet priče o razaranju i patnjama
koje na sreću nisam proživio, jer moje selo doista je "malo mjesto kod
Vukovara
", ali sa druge strane, Dunava.

Može se reći da sam donekle koristio taj senzibilitet ne bi li amortizirao onaj
izraz čuđenja kada bi rekao "iz Srbije", sa Vukovarom je bilo lakše, pravedno
ili ne, koristio sam to.

Dakako, mjesto rođenja Novi Sad, me odavalo, dokumenti na kojima se
izmjenjivalo SFRJ, SRJ, SiCG pa na koncu Srbija, su također odavali tu
mračnu tajnu.

U osamnaestoj godini sam položio vozački ispit, treća sreća, član komisije
prepisuje podatke i vidi Novi Sad, kaže : "Eto to breme će te pratiti čitav život".
Dobro ako je tako, nisam odgovorio ništa, čekao sam da zgrabim onu potvrdu
pa nek me prati i crni Vrag, barem sam motoriziran, teže će mu biti.

Vrijeme prolazi, ljudi se mijenjaju, razmišljanja, stavovi poprimaju nove dubine, nove širine, konture i oblike, prati me taj Novi Sad doista, u pravu je bio komisije član, prati me ali na neki čudan, drugačiji način.

Pojavio se, odnosno ponovno se vratio, Balašević Đorđe, pojavio se neki tamo Atheist Rap, neki sasvim normalni, dobri ljudi, došao je Zvonko Bogdan, nastao je Exit festival, odjednom skoro da je popularno postalo biti iz Novog Sada, iako ja nemam ništa sa njim, osim nekih sjećanja i tragova nostalgije, to breme je postalo dika.

Premda naravno apsurd je dičiti se ili sramiti sa nečim na što nismo nikako utjecali, mjesto rođenja je ipak samo to, samo mjesto gdje si se rodio, kakav ćeš čovjek biti, to je već priča druga, ali eto smiješno je sada prisjetiti se tih nekih prošlih vremena, smiješno je kad sada dobijem pitanje : "Od kuda si", a ja onako šeretski :"Iz Novog Sada", onda slijedi :"Ma da, imam tetku tamo koja mi i nije prava tetka, ali odem često kod nje, idem na Exit, palim se na Đoleta, tamo je super, izlasci, ljudi!", "Ma da, nemam pojma" odgovaram najčešće, jer doista ja nemam ništa sa tim.

11.02.2011.

Rokenrol

Život je rokenrol. Barem nekima od nas. I dobra je to stvar.

"Biti isti, biti poseban, biti samo svoj" naivno ali iskreno i do kraja, kako Cane to najbolje zna. Rokenrol, pri tome ne mislim isključivo na gitaru, bas i bubanj, nego na čitavu paletu zvukova, promišljanja, stavova, dvojbi, je zapravo dobar pokazatelj stanja i duha društva u kojem obitavamo.

Rokenrol nije mrtav, mrtvi smo mi, nismo niti isti niti posebni a pogotovo nismo svoji.

Nas će sutra na rokenrol žurci kod omiljenih nam Partibrejkersa biti dvije stotine duša u najboljem slučaju, i to je rokenrol, znamo zašto smo tamo i znamo cjelivati brazde folka na našim neiskvarenim dušama balzamom dobre glazbe, pokreta. Pretjerujem?

Ceca, ako joj daju, napuniti će Maksimir, 60 000 duša bez duha pohoditi će taj "uhvati me pa me nosi" spektakl jada i taštine, Ceca, Severina, Brena, Seka, manje je bitno, bitna je poruka koju nam šalje ta spoznaja. Generaliziram?

Ne znam možda, ali znam da nas dvije stotine nećemo krojiti sudbinu za njih 60 000, vrlo vjerovatno obrnuto će biti, znam da nas dvije stotine neće se povesti za nekom budalom željnom krvi i ludila, velika većina ovih Belzebuba hoće i povodi se niskim strastina, amoralnošću, hedonizmom.

Opet generaliziram? Možda!?

No stanje svijesti na brdovitom Balkanu daje mi za pravo činiti to, kurve i lopovi, bez talenta i ideje, idoli su nacijama, idoli su rulji koja se povodi za njihovom bezidejnošću i žabokrečini jada u kojoj obitavaju.

Sipam li ja to žuč? Ne znam, možda!?

Ceci bi širom otvorio vrata, neka žena "peva", ako postoji 60 000 ljudi koji bi je došli pozdraviti onda je ovo njihov dom, a ja, ja sam samo gost koji pravila poštuje, ne postavlja ih. I to tako treba biti, ono smo što činimo, zašto glumiti da smo nešto drugo, bolje, pametnije, razboritije? Ima li smisla?

Red Cece, res Thompsona već stara je Hrvatska kremšnita, daleko poznatija od one ukusne Samoborske, što na starom trgu u Samoboru užitak je pojesti. I nije taj "dvored" paradoksa i jada samo boljka Hrvata, nego Balkana iz kojeg glavu na silu promoljujemo dok opanci nam na dnu po mulju tancaju.

Dođite sutra na Partibrejkerse, pogledajte nas dvije stotine što došlo je čuti nešto od čovjeka koji ima šta da kaže, možda je sve to naivno, smiješno, djetinjasto i u stilu Petra Pana, ali je barem iskreno i do kraja, barem je
rokenrol. Dođite i poslušajte ljude koji ne voze skupe automobile, ljude čije žene nemaju plastične sise, ljude koji plaćaju kredite, ljude čija djeca ne šmrču bijele linije da zabave moždane vijuge, ljude koji su netko poput nas, pa bilo to naivno, patetično ili ne znam kakvo, barem je rokenrol.

Pješke idem na posao, ne zato što moram, nego što imam tu sreću da mogu a i želim, kako me ljudi gledaju? Sa podsmjehom, "evo luzera koji nije uspio".

U čemu pitam se? Životu? Daklem uspijeh je kupiti auto na kredit od sedam dugih godina i sa njime ići na posao, eto "balkanoida", eto našeg shvaćanja što je dobro, što je zlo, što je uspjeh a što neuspjeh, eto nam Cece i sličnih tvorevina u drugom agregatnom stanju, eto jada, folka, turbo folka.

I zato sutra kada Zoran Kostić- Cane kaže "lobotomija, jedini način življenja", on se ne šali, ne pravi pametan, on je samo iskren, onakav kakav treba biti.

Iskren i uvijek do kraja, rokenrol.

11.02.2011.

Ludilo

Sve prave su ljubavi tužne!? Ili možda ipak nisu, barem ne sve!?

Ne znam, no pravo za pravo nije to toliko ni bitno, ljubav, rat, sreća, glad, suze, osmijeh, sve to ionako na koncu završi u nekoj rupi gdje crvi se goste, dok crvi imaju sofru neki drugi još premladi za taj pir negdje iznad duboke misli razvijaju, špekuliraju, prosuđuju i osuđuju, sve već po redu dok crvi se goste.

Imao sam sat, ručni, jeftini, znate onaj iz praška za pranje što na dnu kutije ispod bijelog praha svoje minute snuje? Sada imam onaj veliki, zidni, drveni što ponosno i glasno sate pokazuje.

Ali znate šta, pravo za pravo, i one tihe jeftine plastične minute jednako lijeno i sporo kao i ove krupne i glasne, mojim životom se kotrljaju, jednako su ništavne i beznačajne za ovo tijelo što crvi će da kusaju.

Gledao sam film, onaj crno-bijeli, a katkad i u boji, tek toliko da svi oni silni aparati zaiskre prije no što nestanu kao igra leptira u sparnom ljetnom danu, prije no što nestanu kao sve one prave ljubavi koje to bile nisu, a vidiš vraga bile su tužne, meke, tople i sjetne.

Slomio sam ruku jedared, ne sebi doduše no kost je pukla, princip je vjerujem isti a bol kao bol, baš podjednako tupa, misli doduše lete brzo, već je tu ona prva klupa, trema, strah, od Ćopića pjesmuljak, znan na pamet baš, već je tu ona priča, ona slika, one bašte sljezove boje, uvojci, pupoljci, cvjetovi i plavi čuperci.

Sve to nekako ode, sve kroz one kolone, automobila i nepoznatih lica, Temerinskom ulicom, Novim Sadom, Sarajevom, Mostarom, svi oni pupoljci, uvojci, sve one šarene bašte, sve se to pretvori u magle i šipražja Zagrebačkih predgrađa.

Sjećanja su gadna stvar, katkad breme katkad slad, kako god, često mi ona ostanu, utočište sigurno i poznato postanu, no sjećati se sjećanja znade i teret težak biti, iza lažnih, prošlih, nebitnih fasada se kriti, na jeftine plastične satove iz praška viriti, kroz tarabe trošne za uvojcima davno izbljedelim škiljiti.

Rima je jeftina stvar, uzaludnim kroničarima od nekog zajebanta poslana na dar, darovi jeftini kao ona tamna kocka nekada bijeloga šećera iz babinih podsuknji tiho izvučena.

I kako plastične minute sve dalje otkucavaju, ove nove, glomazne, glasne, sve manje i manje mi se sviđaju, ni Ćopić me ne loži ko' prije, bašte nekada šarene i mirisne sada se u Konzumu smrzavaju, sjećanja sve kraće i kraće traju, do Facebooka i nazad, stare ljubavi kao na pladnju.

Narikače babe nikada nisam volio, one prave "old school" što pokojnik naglo ih je zavolio, ili one njega, ne znam, pravo za pravo nije ni bitno, sve prave su ljubavi tužne zar ne? U takvu babu nerado sam se pretvorio, što crvi glasnije beštekom zveckaju sve su mi milija sjećanja koja nestaju, naričem za stvarima koje i nisam volio, bdijem nad knjigama kojima sam stolice podupirao.

I što na koncu ostane?

Malo ilovače, malo crnice, malo one plodne Vojvođanske i malo ove neplodne, izbjegličke, ostanu želje, pozdravi, pogledi, osmijesi, radio emisije, TV serije i vijesti sa periferije, ostane prazno mjesto koje i nije trebalo biti popunjeno, sadržaj prazninu ionako na koncu nije ispunio.

11.02.2011.

Stoka

Šljam, talog, jad, probisvjeti, kurve, kriminalci, banditi, tuste svinjske glave, masni podbradci ogrezli u halapljivost i alavost, stoka bez obraza i časti, hoštapleri najgore vrste zbog kojih se sramim što živim u ovoj zemlji, izasrali su sve ono što svaki pošteni pojedinac želi za sebe i svoju djecu, izigrali su ono malo kulture i poštenja kojem trebamo težiti kako bi iz taloga Balkana izvukli svoje opanke ali očito da nismo u stanju napraviti takvo što.

"Jebo vas bog, pa krenite više. VI ne znate voditi Skupštinu, kakva je ovo organizacija? Zorko jebo te....", uključio se u raspravu i Zdravko Mamić.

Ciganluk bez premca, cirkus, burleska bez glumaca u kojoj statiramo MI, ostale jajare dok gnjusovi halapljivo pune svoje nezasitne mješine plodovima svoga lopovluka.

Sramota, sramota me što sam Hrvat, sramota me je što dijelim išta zajedničko sa tom hoštaplerskom bandom, sa tom bratijom izroda koje ni vlastita majka ne može voljeti, sramota me tog karcinoma našeg društva okupljenog u Westinu, sramota me tih žalosnih lutki od krvi i mesa tobožnjih skupštinara HNS-a, tih štakora ljigavih, tih agresora na zdravi razum i ljudsko dostojanstvo, tih kretena koji su se posrali i popišali na sve civilizacijske norme koje čine
razliku između životinja i ljudi.

Svinje, ništa drugo doli alavi svinjski izrodi dobro uhljebljeni i ugojeni bez imalo
obzira i osjećaja za bilo što drugo osim vlastitog hedonizma i koristoljublja.

Ima li smisla išta više komentirati i dodati?

Da žuč stane na ekran sada bi je prolio tu pred vama od jada i bijesa sa
kakvom stokom dijelim životni prostor.

Hrvatska može te biti sram, može nas sve skupa biti sram kakvu stoku za
cijenjene i ugledne članove društva imamo. No zapravo jesmo li to MI??

Jesam li zapravo to JA, jesam li ja takav samo nemam priliku svoj gnoj
predočiti tako javno?

Ne znam..

PS Ovo nije tekst, ovo je urlik jada i očaja, beznađa u koje svaki dan sve više tonem.

20.12.2010.

Damir

Beskompromisno, žestoko, bolno, znojno...samo su neki od epiteta nedavnog nastupa hardkor diplomtza Damira Avdića u Mochvari.

Izlazak na stage nekoliko minuta do 22 h i od tada više od sat i pol hardkora bez prestanka, energični sirovi rifovi pomiješani sa brutalnom lirikom tuzlanske poete stvarali su zaglušujući zid buke kao da u Mochvari nastupa punokrvni hardcore bend, dodavši tome Damirove grimase i gestikulacije u maniri "Paklene naranče" dobili smo zarazni hardkor- poetski- psiho koktel koji bi mnogim glazbenicima trebao pokazati kako se radi ono što se živi i voli.

Damira Avdića se štuje ili ne štuje, teško da postoji neka zlatna sredina i na tome mu treba skinuti kapu jer pokazuje doslijednost i iskazuje svoj stav sa nevjerovatnim gardom da se na trenutke osjeća neka vrsta straha u publici od psihotičnog pogleda koji vas traži po publici uz kaotičnu buku u pozadini. U svakom slučaju zvijezda hardkor podzemlja je rođena, glasnik nove "boli me kurac za sve" revolucije Damir Avdić dokazao je da postoji još baruta u ovoj balkanskoj melasi zatupljenosti, folka i materijalizma. Onur je mrtav! Damir je KRALj! Ovako nekako zvuče moji prvi dojmovi koje još vruće glave, opijen i nadobudan mahnito zapisujem na požutjelo parče hartije na svome stolu debelo iza ponoći, dok moj životni suputnik slatko sniva u susjednoj sobi ne zamarajući se "mojim" koncertima utorkom, srijedom ili četvrtkom kada nas nekolicina mislimo da "mijenjamo svijet", utvaramo si da smo "različiti, razboritiji, pametniji", da postoji neki vrag u nama koji raspoznaje istinske ljudske osjećaje i onu prokletu iskrenost koja nam toliko nedostaje, u ovom društvu sazdanom na RTL-u, Konzumu, Tmobile-u i Facebooku, utvaramo si da prepoznajemo "ušminkane antiglobaliste" koji svojim litanijama o nekakvim tobožnjim revolucijama samo uljuljkavaju alave kapitaliste u slatke snove nedodirljivosti i sigurnosti.

A zapravo sutradan se budimo mamurni, pa u svojim malim limenim kutijama jurimo u sama ždrijela đavolje alavosti i zaboravljamo te ne tako davne trenutke u kojima smo na nekoliko sati bili barem malo drugačiji, barem malo posebniji. To triježnjenje i prihvaćanje sveopće uštrojenosti je ono što ponajviše deprimira, ti neprekidni i nepregledni valovi "globalnog zatupljenja" umaraju i one najjače koji se usude usprotiviti sveopćim trendovima koji dubinu ljudske duše pretvaraju u plićake kojima gacaju nemoralni, jeftini, nečasni jebivjetri kojima se zatupljena gomila klanja čisto iz ljenosti i linijom manjeg otpora odbijaju malo zagrebati ispod te površnosti i zaviriti dublje, zaviriti i uvjeriti se da postoji drugačije i bolje, da postoji ljepše. I nije Damir, i nisam ja taj "mesija", taj lučonoša koji će povesti zatupljenu gomilu van tog sveopćeg mraka, ali ne mogu si pomoći i prestati mantrati te misli po svojoj glavi sa saznanjem da novo biće mojom "krivnjom" dolazi na svijet gdje su kurve i probisvjeti mainstream i idoli, dok su časni ljudi i inteligencija teška alternativa duboko skrivena u katakombama undergrounda.

Ali to je slika i prilika zemlje u kojoj živimo, pisac, pjesnik i glazbenik, urliče pred nas pedesetak, četvrtkom uvečer u nekoj gradskoj vukojebini i mi mu vjerujemo, pozdravljamo ga, plješćemo u znak odobravanja, smijemo se, divimo se. Sa druge strane kurve i prodani političari svakodnevno orgijaju pred našim očima, urliču, i opet se nađe gomila kretena koja i njima vjeruje, njima plješće u znak odobravanja, njima se divi, njih bira. Nisam mesija ali budala sigurno jesam, zamaram se takvim kretenlukom i noć provodim nagnut nad žuto parče hartije, dok se svijet nastavlja okretati taman isto kao i prije mojih monologa, al neka odrobijati ću i ovaj život kakav god on bio, teško da mi drugo preostaje na volju, kako sam već davno sam sebi pojasnio, život je kao Dunav, ima svoje korito i teče onako kako korito vodi, male nijanse nam samo preostaju na vlastitu volju sve ostalo će ionako proteći a da se nas pitati neće puno.

 I zato ću na koncu priznati kako nije Damir taj koji je kralj, Onur je okrunjen od svojih vjernih i mnogibrojnih podanika u hramu Hrvatske časti, poštenja i kulture Konzumu, mene je samo za trenutak ponijela euforija i nekoliko piva pa je vrabac pomislio da je jastreb, u zadimljenoj i mračnoj izbi smještenoj u ružnom dijelu grada, izbi koju mnogi sa gnušanjem zaobilaze jer "tamo se skuplja narkomanija, ološ i šljam" koji bi "svijet da mijenjaju a kita je sve što imaju".

20.12.2010.

Kako sam popišao Jugoslaviju!? (proširena verzija)

Bilo je to ljeta Gospodnjeg 1989 godine ako me dobro sjećanje služi, ono sparno Panonsko ljetno popodne na jugu Bačke (tko ga je doživio zna o čemu pričam) kao da je netko krišom stisnuo pauzu na Božijem daljinskom, baš u trenutku dok je i sam Gazda zadrijemao tamo negdje visoko, pa taj spretni "uljez" kradom proučava ravnicu kao ulje na platnu, i divi se..

Stariji su u to doba prakticirali Panonsku "siestu", ostalu u genima kao podsjetnik na neka davna mora koja su se tu talasala, ispruženi na raznim komodama i kaučima po ljetnim kujinama, lagano preživajući masna tkiva domaćih životinja, a sunce bi se nadobudno momčilo visoko na obzoru. Mi bi klinci lunjali naokolo ne bi li kakvu sunčanicu ili nešto slično pokupili, kako bi moja baba stigla svaki put pripomenuti, uz obavezno "Đava te neodnio kud sivaš tom glavom po takom' suncu", heh baba, neke stvari ni ravnica ni Dunav promijeniti ne mogu, ali što sam stariji i ja sve više gunđam a sve manje "sivam", tako to valjda ide..

U to vrijeme je već naveliko "tamo neki" okupljao mase koje su padale u delirij i ekstaze kao na koncertima Elvisa tridesetak godina ranije, sivi mantili, bine i mikrofoni su postali dio svakodnevnice, crkve (pogotovo one stare švapske kuće za koje do tada nismo znali da su crkve) su bivale punije, a ja sam postao Hrvat.Mislim drugi su mi govorili "ti si Hrvat" sa prizvukom sažaljenja u glasu, no kasnije sam shvatio da je to prvotno čuđenje "novom" neobičnom pojavom u Bačkoj bilo dobro dok to sažaljenje nije preraslo u nekakav bijes, strah i suze, ničim izazvano barem sa moje strane. Tako to ljetno popodne par tadašnjih drugara i ja, u svoj toj idili i dosadi sparnog dana, "dosivamo" na nogometno igralište koje se nalazilo u neposrednoj blizini moje kuće, isto ono nogometno igralište koje će mjesecima kasnije postati lansirni poligon kalibara svakojakih vrsta projektila i čovjekolikih prispodoba.Pošto je sunce pržilo neumoljivo nije nam bilo druge nego sjesti na klupu za rezervne igrače koja je bila natkrivena pa je bio kakav takav hlad.

Sjediš i pričaš, smiješ se a nisi ni svjestan da su ti to poslijedni sretni trenuci koje provodiš u svome rodnom mjestu sa svojim drugarima od rođenja, ne zanimaju te "jogurt revolucije", autonomaštvo, Kostići, Božovići, sve je to nekako daleko, teatralno i na dnevniku u pola osam, kasnije shvatiš da je na brdovitom Balkanu puno toga teatralno u pola osam na dnevniku, i da nitko ničega nije svjestan i nitko u ništa nije siguran, a opet svako malo jedna generacija najebe u svoj toj teatralnosti i bezbrižnosti, jer nakon što me moj mjehur prisilio da odem iza kabine za rezervne igrače i piškim "sve je otišlo u Hondurac",ali d o s l o v c e sve, nadovezao bi se na Panonskog mornara. Na stražnjoj strani te, pod jarkim suncem usijane plave kabine se raskrilila nekakva prilično loše nacrtana dvoglava neman, sa jednaka četiri slova u sredini i jebiga da barem nije bila od krede ili da moj mlaz nije bio brži od pameti pa da nisam ostale pozvao da vide moje viđenje grba Republike Srbije (tada nisam znao kao ni oni značenje tog crteža) ne bi možda postao Ustaša, Tuđmanovac, Merčepovac, Vegetarijanac i šta ti je znam sve ne, pogotovo kada se priča pročula i kada su roditelji "drugara" čuli šta je tada već "koljač" (dalo se napredovati u titulama tih godina u Vojvodini, to se mora priznati) mali, tj. mladunče od "koljača" velikog napravio dvoglavom orlu neustrašivom. Jebiga, tako sada zauvjek obilježen tim sudbonosnim mlazom dvadesetak godina kasnije negdje mnogo zapadnije shvaćam i prihvaćam svoju ulogu i odgovornost za rušenje mile nam Jugoslavije, netko riječima, netko ustavima, netko jogurtima, netko puškama a ja kitom, svatko sa onim što mu je prvo pri ruci bilo, čini mi se.

No, moj pišalački pohod na same temelje SFRJ odnosno na suverenitet i dignitet njenih republika je dobio sasvim novu dimenziju u mjesecima koji su nadolazili, sve do svoje kulminacije krajem kolovoza 1991.g. Nevjerovatno je kako čovjek zapravo malo zna o sebi i ljudima oko sebe, jer do jučer si obični klinac iz obične obitelji nižeg srednjeg sloja, na vjeronauku si redovit u crkvi si redovit također (unatoč partizanskim filmovima koji su slučajno ili ne baš u vrijeme nedjeljne mise počinjali u sklopu one emisije «Dozvolite da se obratim» ), a već sutra sasvim nenadano bude se u tebi duhovi tvojih krvoločnih praotaca, u očima ti se pojavi luđački sjaj i dobijaš nevjerovatan poriv da kolješ malu nekrštenu Srpsku decu, dobro ako ne baš decu onda barem prvog komšiju do sebe s kojim si do tada dijelio svo dobro i zlo što bi vas snašlo. Čudno?

Pa možda malo, barem za tipove poput mene, jer do jučer sam bježao glavom bez obzira kada bi lokalni seoski koljač (e da je znao kako će mu zanimanje postati popularno narednih godina) došao zaklati ono jadno prase koje smo za to tovili cijelu godinu samo da ne čujem kako skviči, mislim bio bi licemjer kada bi rekao da bi mi to kasnije predstavljalo emocionalno-probavnu prepreku prilikom konzumacije onih finih čvaraka, švargli, kobasica, šunkica, slaninica ali opet smatram da nisam barbarin.

Premda nije me toliko smetalo to što su moji vršnjaci odjednom shvatili da je među njima odrastao mali hladnokrvni koljač koliko me smetalo to što sam ja zbog te činjenice trebao po njihovom razmišljanju vratiti se odakle sam došao, što mi je tada bilo teško za shvatiti jer došao sam iz Novoga Sada mali,crven i nabubren pa nisam znao kojeg bi efekta imalo to na geopolitičku situaciju da se ja vratim u Betaniju tj. Novosadsko rodilište. E da sam barem znao tada pola onoga što znam sada, mislim, ne bi se puno toga drugačije odvijalo ali bi barem imao nekakvu osobnu satisfakciju znajući da nisam imao gdje da se vratim jer sam bio jedan od rijetkih čiji je djed, pradjed i pra pradjed bio ravničarski težak za razliku od ovih đilkoša koji su bili mene spremni vraćati odakle sam došao, a djedovi im još opanke nisu skinuli od onog dana kada su iz vagona poiskakali pa pohrlili na stara švapska imanja tuđe bašče okopavati..

No..

Na koncu konca ipak su me poslali tamo gdje nikada nisam bio, a oni su ostali tamo gdje su došli, no najveća ironija u svemu tome je ipak to što su mi na neki način učinili uslugu, a da toga nisu svjesni, jedino što je ostao gorak okus nepravde nakon svega i nekoliko mrvica one tuge i sjete koje se katkad podastru starim masivnim drvenim astalom sjećanja..

Ali samo nekad i samo na tren...

19.11.2010.

Subjekt

Dopustite mi da budem subjektivan, dopustite da kažem kako često iz vlastite kože ne mogu, što mene čini kao čovjeka, što čini moje misli i stavove ako ne moja životna iskustva, moja sudbina, moj put, moja sreća ili moj križ?

Teško je biti objektivan kada pričamo o stvarima i situacijama u kojima su mnogi od nas bili subjekti, manje je bitno na kojim smo stranama bili, jesmo li bili na istoj strani ili suprotnim stranama, činjenica je da smo bili subjekti i da na iste situacije gledamo katkad sasvim različito, često to različito proizlazi iz naše subjektivnosti i osobnog osjećaja ili traume vezane uz pojedini događaj. Dopustite mi da ponovim (premda ne znam kome više ponavljam) da ja ne mrzim Srbe, to što su mnogi moji stavovi suprotni stavovima mnogih Srba, to nije nužno mržnja, najčešće se radi o drugačijem pogledu, o različitom shvaćanju i različitom poimanju problema koji nas podjednako tište i opterećuju.

Dok pišem ove redove ponajprije ih upućujem dobronamjernim ljudima, ljudima koji subjekte svoje prošlosti ne koriste u ime beneficija budućnosti, ljudi koji razgovaraju, pričaju jer žele da se njihov glas čuje, žele da se njihova svjedočanstva čuju pa da netko pametniji i netko manje opterećen, netko "objektivan" u budućnosti pokuša od tog mora subjektivnih procjena načiniti kakvu objektivnu ekspertizu. Dozvoljavam sebi da budem naivan, da vjerujem kako će nekome jednoga dana biti u interesu napraviti takvo što, no drugo mi ne preostaje, osim nade, jer pomalo je već ovaj mornar umoran od valova osude i oluja "objektivizma" bez pokrića pojedinih subjekata čiji ego ne dozvoljava priznanje kako se ne radi o "objektivizmu" već sasvim suprotno, radi se o subjektivnosti i to u onom najgorem obliku, kada osoba nije svjesna koliko je subjektivna zbog silne želje da bude razborita i objektivna. Fašista sam majko od pamtivjeka, a Srbe mrzim još i duže od toga, samo mi nije jasno tko je npr. Miljenko Jergović da o tome tko sam i što sam ja, on sudi?

Znaju li upoće ljudi što znači nekoga mrziti? Budim se u jutro i mrzim, liježem na večer i mrzim, svakim dahom svojim mrzim, pa postoji li veće kazna ljudskom duhu od kazne da nekoga ili nešto mrziš? Mržnja duh izgriza, mržnja čovjeka svodi na nulu, na ništavilo, pa nema većeg neprijatelja duše od mržnje, pa ta ista mržnja ne čini ništa onome tko je predmet nje same, ona upravo ubija onoga tko je projecira. Zbog toga se pitam pa zar uistinu netko smatra da sam toliko ništavilo da nekoga istinski mrzim? Gledao sam jučer Teofila Pančića, čovjek ima svoje stavove, svoja razmišljanja, svoje subjektivne procjene, ja se mogu sa njima slagati ili ne slagati, ja im mogu proturiječiti ili ih potvrditi no sve dok smo svjesni da smo subjekti i kao takvi da smo subjektivni u mnogim temama koje nas povezuju, za mene tu nema govora o mržnji, po meni problem nastaje kada se jedan od subjekata počinje svrstavati u ulogu objektivnog promatrača koji je došao suditi istinu i laž, te svoje etikete i ocjene podijeliti svima nama koji se ne slažemo s njim.

Zašto pričam sve ovo? Pričam zbog toga što je moja osobna procjena i moj stav bio negativan spram vremena i načina na koji je predsjednik Srbije došao u Vukovar ispričati se, ne slažem se sa retorikom oko za oko, zub za zub posjećivanja stratišta bilo kojeg naroda, ne slažem se sa tim da se u ime lažne objektivnosti stratišta koriste za poravnavanje računa čiji korijeni su često mnogo dublje od suhog i mehaničkog "oprosti". Ne želim novi rat, ne želim se seliti ponovno negdje drugdje zbog toga što nismo spremni razumijeti jedni druge i suprostaviti vlastite subjektivnosti u nadi da će iz te konfrotacije u budućnosti doći do većeg razumijevanja a ne nužno novog sukoba i produbljenja jaza između dva naroda, suprostavljajmo se jedni drugima, pišimo, pričajmo, debatirajmo, u ime neke bolje budućnosti no nemojmo srljati u "bratimljenja" dok se na pojedinim stratištima krv nije još osušila, dok pojedina stratišta krv još nije isprala.

Tko je bio u Vukovaru i tko god je za Vukovar osobno vezan kao i ja, shvatiti će o čemu govorim, shvatit će da ne govorim o mržnji i želji za mržnjom, baš naprotiv govorim o razumijevanju, o različitim sudbinama koje iste stvari različito percipiraju, no i to sve ne bi bio toliki problem da ne postoji trauma, osobna trauma mnogim ljudima ne da iz vlastite kože van i zbog toga bi u svoj svojoj objektivnosti razni "miritelji" trebali imati mjeru, mjeru u istini ali i laži jer oboje je bolno i traumatično, te zbog toga treba polako, sa razumijevanjem da nas ima različitih sa različitim sudbinama i ožiljcima. Istina sama po sebi ne znači ništa ako je silom namećemo, ne znači ništa i ne može se posijati i kasnije ubirati plodove ako je tlo traumatizirano, etiketirano i kontaminirano od silnog otrova i žuči koji izbija na površinu zbog tog nepotrebnog srljanja, nepotrebnog sprinta dok mnogi od nas tek prave prve korake u tom smjeru, činjenica je i ta da mnogi nikada neće kročiti smjerom pomirenja, no pustimo da svatko svoje rane liječi onako kako zna, "jergovićevsko" prozivanje i etiketiranje ne daje prostora za razum, nego nas gura na nasapunanu dasku "ili jesi ili nisi" tipa, a to ne ide tako.

Ima nas i koji smo između, na granici, baš kao i moje selo nekada, dopustite nam da se saberemo, doći će to već jednom na svoje, čvrsto vjerujem u to.

28.10.2010.

Ištvan

Ispod izlizanog crnog polucilindra nazirali su se crni uvojci, nekoliko uvojaka gotovo je prekrilo tamne upale očne šupljine u čijim su se dubinama nazirale kestenjaste zjenice oka, sitan nos tik ispod očiju više je ličio na kakav vrapčev kljun nego na nos odraslog čovjeka, ispod nosa razvučeni osmjeh i "zlatan zub", ali ne onaj iz pjesme, ovaj je ponosnom vlasniku uistinu bio zlata vrijedan, poslijednja bijela krhotina usne šupljine koja je rijetke obroke teškom mukom dovodila do faze gutanja. Sitno neuhranjeno tijelo spojeno tankim vratom nalazilo se ispod živopisnog lica našeg Ištvana Hegediša, stari crni "svatovski" sako zaogrnut preko leđa i smeđe jutene hlače preširoke za tanke noge, predugačke nogavice gotovo su se vukle po podu naborane na "cifrane" crne cipele, usporen hod pri kojem bi malo bolji promatrač ubrzo primjetio kako Ištvan Hegediš hramlje na desnu nogu.

Priča o hramljanju je išla ovako, Ištvan je začet u "grijehu", malodobna majka i nepodobni otac, muzikaš i cigan, zbog sramote u selu kako to već ide majčina obitelj strogo je čuvala trudnoću od komšiluka, "prebolila" je trudnica i boginje i ospice i zaušnjake za tih devet mjeseci, otac muzikaš je davno sa svojom bandom napustio selo a Ištvan je u tajnosti došao na svijet, ono što je uslijedilo nekoliko dana kasnije odredilo je Ištvanov život neslućenim tokom, odbačen od majke zamotan u krpu na gomili stajskog đubreta nedaleko od
sela pronašle su ga kako priča kaže svinje, svinja u čijim ga je zubima spazio
pastir i spasio od jezive sudbine, čudom Ištvan je preživio no ostao je znamen
na desnom kuku koji ga je pratio i podsjećao ljude na pomalo nevjerovatnu
priču.

Odrastao je u obitelji svog spasitelja, puno vremena je prošlo dok nije i sam
saznao tko je i što je, odnosno da spozna ono što nije i što nikada neće biti, a
to je pastir, s vremenom uzavrela je ona vruća ciganska krv u njemu, načuo
je doduše neke priče seoskih torokuša o sebi no već je bilo teško razaznati
istinu od laži, objedu od dobronamjerne priče, u ime toga pokupio je prnje i
zaputio se u bijeli svijet, sada kad razmišljam o tome sumnjam kako je pod
"bijelim svijetom" smatrao naše selo i Dudaru u kojoj se nastanio, no bilo kako
bilo sudbina ga je dovela tu do nas.

Pričao je da je putem sreo iz Apatina neke muzikaše sa kojima je nekada
davno svirao Lajoš Hegediš, cigan violinista, uvjeravali su ga da je isti on,
doduše sve se to odvijalo nakon par rakija i od njega ispričane priče kako je
načuo da mu je otac bio muzikaš, za par stotina dinara koje je imao uvalili su
mu na kraju violinu i to da čovjek ne povjeruje baš onu od Lajoša koja je "
slučajno" bila kod njih, kaže Ištvan da baš i nije vjerovao u istinitost svega
toga "al jebiga svidila mi se violina, možda čak više kovčežić crni kožni lepi",
svidjelo mu se i prezime Hegediš ( mađarski "violinista"), eto tako nekako od
prilike naše selo je dobilo svog prvog službenog seoskog violinistu i
zabavljača Ištvana Hegediša.

Mi klinci smo ga gledali i slušali sa zanimanjem, pogotovo onaj dio kada ga je
svinja nosila u ustima, sa razgoračenim očima smo gledali u ožiljak na butu
desne noge koji je znao ponosno pokazivati, u kolopletu istine, laži i
nagađanja ipak je bio neki Vrag u svemu tome, za neke sitne usluge učitelj
muzičkog Zvonko P. je Ištvana učio sviranju violine, onoliko koliko je znao nije
ni on sam bio kakav virtuoz a vidiš vraga Ištvan je bio, ubrzo je stao nizati
brze zavodljive kao bumbarov let melodije, pa onda malo spusti gas onako
prisloni se slušatelju na uvce pa onda se polako odmakne i opet oplete one
"unca unca" Mađarske poskočice, i nema šta, uživao je, osmjeh sa onim
jednim samo njemu zlatnim zubom se protezao od uha do uha dok bi svirao.

Mi klinci tada i nismo razumjeli baš to, više su nas zanimale priče njegove i
priče o njemu, njegova jadna odjeća, šepava noga, trošna nastamba u
smrdljivoj Dudari i opet neka na licu sreća, sjećam se jednom kad je stari sa
svircima došao kući, ja mu na ramenima, stara plače a Ištvan izbacio kez, ja
gledam oko sebe i nije mi baš bilo jasno šta se točno događa i od kuda sada svi ti ljudi oko mene, nije mi bilo jasno zašto stara plače i baba viče starom da me spušta dolje a svi ostali uključujući i starog se smiju, sada mi je jasno, ma nije stari stvarno nikada bio pijanac i bitanga, jednostavno zalomilo se pa kakav je to Lala koji bar jedared sa svircima nije kući došao.

Ostala mi je ta epizoda u glavi, ostala mi je i ta priča o Ištvanu, sretnem slične priče u nekim knjigama i stihovima na koje ljudi sada "otkidaju", a da znate pravo za pravo nije bilo toliko romantike u tome, ipak bio je to jad od života, Ištvan Hegediš noću svirac koji duše dira a danju cigan kojeg rijetki pogledi i pozdravi ispod oka biraju, svi oni veseljaci i lole, sve one ranjene duše špricerom i rakijom dan poslje bi se rijetko osvrnule na prispodobu u dronjcima koja bi tumarala okolo po seoskim rupama u potrazi za milostinjom.

Čuli smo da je umro nedavno, čak je i sina Jovicu dobio nedugo nakon što smo otišli, priča nam čovjek iz sela da i nisu bili u idiličnim odnosima, mali Jovica kaže : " Dobro da sam ga odžepo' prije sahrane imo je i evra' čak..", eto opet neka priča, opet mitovi i legende o Ištvanu, kad smo već kod legendi kažu ljudi da je iza velečasnog S. on bio drugi čovjek u selu kojem se ispovjedalo, doduše ne namjerno i često ne svjesno al' sviralo se i za vragolaste komšinice, neutješne udovice, zaluđene momcove...

Sve u svemu Ištvan Hegediš (1951-2010), svirao u miru.

29.09.2010.

Kiša

Uljuljkani u vlastite misli, lagano se drmuskamo prašnjavim makadamom u našem crvenom fiatu 1300, zvanom "tristać", prve kapljice ljetnoga pljuska spuštaju se lijeno niz staklo, prve kapljice koje nam dolaze kao vijesnici one crne nebeske nemani kojoj hitamo u susret, crne nemani koja tamo iznad Vukovara riga munje i prosipa pljuskove krupnih ljetnih kapi po užarenim gradskim pločnicima.

Ćuti se tišina, znate taj osjećaj?

Tada sam ga prvi put osjetio i spoznao, čudan osjećaj "zaglušujuće" tišine i snažnog pritiska nadolazećeg nevremena, nešto je čudno bilo u zraku, neka ustajalost, neki čemer, vonj raspadnutih životinjskih lešina kao da je izbijao iz zelenih šumaraka bačkih lovišta, šumarci zelene paprati i mirisa bazge kao da su se povukli pred nadolazećom nemani, strah, nekakav strah se uvukao u nas.

"Izgleda sine, ništa od pecanja danas" - prekinuo je tišinu stari, dozvavši usput i neke druge zvukove koji kao da su nestali na neko vrijeme, ponovno se vratio drhtavi zvuk starog "tristaća" i klepetanje blatobrana neravnim puteljkom.

"Ništa da, šteta znaš kako se crvenperke i cverglani dignu gore sve do površine pred kišu, kao da love zrak"- ustvrdio sam pomalo sneno, još zaokupljen mislima o tišini koja nas zaglušuje.

Stari nije odgovorio ništa, možda i zbog pljuska koji se spustio na nas, u trenu izbrisavši tragove malih kapljica po staklu, nastupilo je nevrijeme, neman je bila točno iznad nas, okrenuli smo se na sada već blatnoj cesti i uz nepravilne taktove krupnih kapi koji su dopirali sa krova, krenuli natrag put sela.

Bio je kraj kolovoza mjeseca tisuću devetstotina devedeset i prve godine, put prema kući protekao je uz istovjetnu tišinu i zamišljeno zurenje u jednolični ritam brisača koji kao da su hipnotizirali dvoje suputnika vodeći ih krivudavom cestom prema selu, nisam ni znao da sam tada posljednji put bio tako blizu Dunava, posljednji put blizu onog "starog" čistog Dunava koji je odnio svu bijedu prijašnjih ratova tamo dole prema Crnom moru, tko će ga znati koliko će mu trebati da se očisti mulja koji je uslijedio te godine.

Iz hipnoze i tišine u javu nas je vratilo poznato skretanje u našu 16. Juni 1965, rupa u asfaltu na početku ulice označila je kraj neuspjele nedjeljne ekspedicije, u zraku je lebdio miris donedavno vrućeg asfalta natopljenog ljetnom kišom, neman je polako povlačila svoje krake dalje od nas zaputivši se tamo dalje prema Baču koji je suncem okupan u tišini čekao prve vijesnike kiše.

Prvi "uvozni" štap za pecanje, stigao za moj nadolazeći rođendan "čak" iz Mađarske, ostao je neupotrebljen, blinker načinjen od "čudnovate" smjese još "čudnovatijih" metala za kojeg su štuke postajale kederi ( barem sam se ja tako hvalio u svojim pecaroškim nadmetanjima), to čudo tehnologije ostalo je zataknuto na gredi dvorišne šupe, sva moja pecaroška iskustva do dana današnjeg ostala su utemeljena na ručnim radovima i štapovima bambusa, čije su udice češće pucale nego pecale, vrag će ga znati koliko sam "piercinga" udijelio cverglanima i karašima diljem dunavaca.

Kada je neman konačno u potpunosti izčezla, na obzoru se pojavila neizostavna duga, baš ona ispod koje ako prođeš mijenjaš spol, barem je takva priča kružila, tako da se mi dječaci baš i nismo utrkivali provjeriti istinitost priče, draže su nam bile naše "oguljene" glave od dugačkih repova čije je češljanje često završavalo u suzama, a i čičak je bio neprijatelj pogotovo ako ga neki dripac nesuđenoj simpatiji iz "ljubavi" zafitilji u kečke, ne pomaže ni "kuku" ni "lele" samo škare i suzne oči njene.

Nekoliko dana kasnije, neman se vratila iz Bača na naše kapije, vijesnici bradati i nakićeni nagovijestili su maslinasto zelenu hordu koja se nadvila nad naše selo, nevrijeme je ovog puta došlo da ostane, tišinu su parali zvukovi "šabačke" pijace, a nebo?

Nebo se crnilo od crnog oblaka dima, oblaka iza kojeg se nije pojavila duga, baš naprotiv pojavila se i ostala je samo bezbojna i bezlična tuga, iznad Vukovara su sijevale neke "drugačije" munje, crna neman se proširila onim krivudavim puteljcima sve tamo do Dunava, do skele, do obronaka grada, podmuklo tutnjanje čulo se u daljini, niti malo nalik na ono nepravilno bubnjanje krupnih kapi po krovu našega fiata 1300, miris u zraku nije nalikovao na paprat i bazgu, vratio se onaj čudni vonj nečega lošeg, nečega što se raspada, ljudske glave uljuljkane u misli zamijenile su ljudske glave opijene ludilom.

Uljuljkani tako u svoje misli, kao na početku priče vozili smo se prema Novom Sadu, zaglušujuću tišinu je remetilo povremeno tutnjanje u daljini, ponovno su se pojavile prve kapljice nadolazeće kiše koja nas je pratila putem, brisači su vrtili svoj jednolični ritam, pet silueta u autu nijemo je pratilo njihov zavodljivi hod, pet silueta na putu u nepoznato.

06.09.2010.

Politika

Politika, već u najranijem djetinjstvu uz prve kirvaje (kirbaje- kako sam ih dugo nazivao), ringišpile, šukrine sladolede, negdje u tom mozaiku dječijih radosti i doba bezbrižnosti na žalost smjestila se i politika, vrlo rano sam se našao u doticaju tih ćudljivih krakova koji te ne pitaju puno, zgrabe te i okrenu ti život naopačke, ringišpil se zaustavi, šukrine sladolede zamjene neki novi do tada nepoznati okusi, nebrige postaju brige.

Stari mi često pripomene :" Sine ništa u životu nije sigurno osim toga da ti nikada nećeš biti političar, ti nisi glava za politiku". Nasmijava me to, u principu
to smatram komplimentom, ali smijem se iz razloga što sam po tom pitanju poprilično sličan ocu, ocu koji je tih nesretnih godina bio u politici, silom prilika okušao se u tom zanatu a imao je dvije glavne mane.

Prvi nedostatak mu je bila načitanost, ogromno neformalno obrazovanje, svijet u kojem Gogoljev i Dostojevski uistinu nešto znače, svijet u kojem je Kiš bio junak našeg doba, ne gorštaci spremni na krv, na argument sile koji je u to vrijeme postajao jedini argument koji vrijedi.

Druga velika mana mu je bilo to duboko iskreno uvjerenje kako i on može nešto učiniti, kako može nešto promijeniti, istinsko uvjerenje da i šaran među
morskim psima može plivati.

No kako to obično biva triježnjenje dolazi vrlo brzo i vrlo bolno, ideali i
vjerovanja se poput božićnih kristalnih kugli razbijaju o tvrdi pod surovosti koju
u sebi nosi čovjek, egoizam, hedonizam, nepotizam, vrlo brzo se politika
pretvara u labirint, u nepregledni niz naizgled zatvorenih krugova, naizgled
zatvorenih iz razloga što ipak imaš mogućnost izbora.

Prvi izbor je izaći iz tog kruga, napustiti tu žabokrečinu, ponijeti sa sobom
svoje poljuljane ideale, ponijeti sa sobom neka iskustva, razočaranja, vlastitu
riječ i obraz.

Drugi izbor je u tom naizgled zatvorenom krugu primjetiti ona mala vratašca
što se naziru na samom dnu žabokrečine, malena vrata taman dovoljna da se
provučeš kroz njih, dovoljna samo za tebe, spremno ostavljaš svoje ideale,
svoju riječ, svoj obraz, uranjaš u žabokrečinu i provlačiš se kroz ta malena
vrata koja te vode dalje, u novi krug, novu žabokrečinu i do nekih novih
možda još manjih vratašca.

Kada je riječ o mome ocu prvi izbor je bio od samog početka na vidiku,
zapravo vjerujem kako je ista stvar i kod velike većine ljudi oko mene, kod te
velike tihe, neprimjetne većine koja nije spremna zaranjati u žabokrečine i
provlačiti se kroz labirinte jada i taštine, šarani gledaju a štuke kolo vode,
barem za sada, barem kod nas.

Dakako svi smo mi krvavi ispod kože, svatko od nas sebe gleda u posebnom
svjetlu, ljude koje volimo i poštujemo gledamo na poseban način, zamišljamo
sebe i njih često u situacijama u kojima nikada nismo bili i dajemo im epitete i
vrline na osnovu pretpostavki da bi se oni ponašali baš tako kako mi
zamišljamo, katkad se i prevarimo, prilika učini lopova, ambicija šarana u
štuku pretvara, osjećaje i duh materijalizam obuzima.

Iz straha od vlastite preobrazbe u nešto što nikako ne bi htio biti u glavi sam
si davno stvorio slijed, svoj mali privatni zatvoreni krug, svoj ringišpil ispod
kojeg ne tavori žabokrečina, ispod kojeg nema malih vratašca uzmicanja od
vlastitih uvjerenja.

Prvo mjesto na toj ljestvici zauzima RIJEČ, moja riječ, moja vlastita relikvija u
koju čvrsto vjerujem i koju sam spreman održati i ispuniti dok u meni života
ima, ma koliko tu patetike bilo, taj stav mi daje za pravo u ogledalu se
pogledati bez srama, ako toga nestane onda kvragu neka ide sve.

Drugo mjesto zauzima OBRAZ, obraz koji je usko povezan sa prvim mjestom,
obraz koji mi daje snagu da ljude oko sebe gledam u oči, da se ne sramim
tko sam, što sam, odakle sam, da se ne sramim onoga što sam postigao ili što
nisam postigao u životu, da se ne sramim grešaka i propusta koji se svakome
potkradu barem jednom u životu, ne sramim se jer mogu reći da sam sačuvao
obraz.

Treće mjesto u tom nizu zauzima i ono neizbježno MATERIJALNO,
materijalno bez kojeg je teško ili gotovo ne moguće živjeti, materijalno koje je
izvor gotovo svih zala ovoga svijeta u kojem živimo, nužno zlo od kojeg se
sakriti ne možemo.

To je taj niz koji mi puno znači, puno mi znači baš takav redosljed ljudskog
poimanja vrijednosti, znam da pomalo čujem Sancha kako pokraj mene
trčkara, no živim u svijetu gdje taj redosljed je obrnut, živim u svijetu gdje ljudi koji
su autoriteti ne poštuju taj redosljed, ljudi su ga okrenuli naopačke i spremno zagnjurili svoje riječi i obraze u žabokrečinu u ime materijalnog.

Biti će ljudi kojima je ovo sve patetično i naivno, ljudi koji su trezveniji od
mene, ljudi koji čvršće stoje na zemlji i glavu drže ispod oblaka, ljudi koji
misle da mogu a možda jednom i budu promijenili ovaj svijet na bolje, ja ipak istupam iz tog kruga, linija manjeg otpora, kukavičluk ili nešto treće, nazovite to kako hoćete no stari je bio u pravu :

Nikad političara od mene.

11.08.2010.

Mr.Tamburine man

Ponekad zavidim zmijama, čak i kada nisam na halucinogenim tvarima, zavidim njihovoj mogućnosti preobrazbe, mogućnosti čišćenja. Zamišljam sebe golog sa "ciferšlusom" na palcu, "ciferšlus" se od palca proteže sve do potiljka cijelom dužinom tijela, u trenutku kada mi sve dosadi, kada stojim pred zidom poznatim u tijelu poznatom, zamišljam kako od palca potežem taj "ciferšlus" preobrazbe sve gore do potiljka.

Iz otvora izlazim novi Ja, stara ljuštura sa svim ožiljcima i prljavštinama ostaje iza mene, zaboravljena i zgažena, na neki način tješim se kako to nebi bio bijeg, to nebi bio kukavičluk, bila bi to preobrazba. Osjećaj taj i želju tu često manifestiram asocijalnošću, čahurom u kojoj čuči uvijek isti Ja, i čeka, čeka...

U nekim romantičarskim tlapnjama ovakve primisli zaokupljaju moj um, htio bi da odem, da odem daleko od ljudi, daleko od gradova, daleko od svega, krediti, stanovi, automobili, računala, djevojka, roditelji, rodbina, htio bi da odem u Ande, u planinske lance, u visoravni rijetkoga zraka i zelene trave, u visoravni mira.

Što sam stariji dakako šanse za preobrazbu su manje, što sam stariji
ljuštura je deblja, prljavija i teže se skida, tragedija u svemu tome je ta da
je unatoč tome želja za preobrazbom sve veća, možda zato što se bliži
kraj, možda mozak šalje signale da sam na putu prema dole, na putu
prema dole i sada bi htio da odem.

Ljuštura ova na meni je zapravo sve ono plitko što život nudi i što Ja
tražim, svi oni obroci, sva ića i pića, sve te pune mješine trenutnog
zadovoljstva koja ljušturu čine sretnom, ne Ja, ljuštura je ta koja je
sretna, ljuštura je ta koja slatko preživa uljuljkana u slatki hedonizam plitkih misli i tjelesnih satisfakcija.

"Na čemu si ti?" , pitanje često upućeno meni, pitanje koje me nasmijava i rastužuje istovremeno, nasmiju me ljudi dobri i brižni kojima je stalo do mene, ljudi koji me to pitaju u naivnoj želji da pomognu, rastužuje me sa druge strane to ne razumjevanje, to pripisivanje ludilu svega što nije u okviru zadanih nam ljuštura i plićaka u kojima naše misli gacaju.

Unatoč svemu nisam ja pametniji i odabraniji od bilo koje druge ljušture oko mene, samo katkad Mr.Tambourine man dopusti da misli mi odvrludaju dalje iz ljušture, ali samo na korak i samo na tren, samo na tren osjećam se drugačijim, možda je slučajnost a možda i peh, ne znam, čudan je napose taj Mr.Tambourine man.

07.07.2010.

Hamburger

Sjećam se hamburgera u Bačkoj Palanci, jednom mjesečno stari je odlazio do sjedišta firme kako bi podigao plaću, obavezni ritual je bilo čašćenje sa hamburgerom, tada nevjerovatno egzotičnom namirnicom u kojoj su se skrivali svi okusi, mirisi i sve tajne svijeta, dakako častio sam se samo ja, iako smo živjeli u ogromnom izobilju i bogatstvu vlastitog samoupravljanja nekako bi se plaća prebrzo istopila ukoliko se ne bi poštivali već unaprijed određeni rituali koji su zapravo tu plaću trebali rastegnuti do prvoga u sljedećem mjesecu, da mi je netko tada slučajno u nekakvoj kristalnoj kugli pokazao budućnost u kojoj će taj "nevjerovatni" hamburger zapravo zamijeniti ulogu sa tada dosadnom slaninom i šunkom, naravno da mu vjerovao ne bi, no eto desetak godina kasnije i to vrijeme je došlo.

Sjetio sam se tog hamburgera razmišljajući zapravo o čestim zapomaganjima i naklapanjima o nekim bivšim i boljim vremenima za koje je valjda zaslužan "onaj što je pojeo svinjsku glavu" na čelu "onih što su kusali mahovinu sa korom drveća" , pitam se zapravo mogu li ljudi biti toliko  "glupi", mogu li ljudi sve dobro pripisivati nekim prošlim vremenima i velikim ljudima a sve loše krpiti groznim novim vremenima i još groznijim novim ljudima, mogu li nekako shvatiti da smo se mi zapravo promijenili, pa mi smo zapravo postali alaviji, pohlepniji i lošiji, pa nama je zapravo pao sustav vrijednosti na niske grane, pa mi smo svi skupa pokusali tu gorku supu čiji je hamburger bio samo sramežljivi početak raspada bilo kakvog sustava vrijednosti i nestajanje bilo kakvih skrupula koje bi držale uzda oko nezajažljivih ljudskih glava.

Cijeli svijet polako odlazi u "hondurac" to i nije neka tajna, premda ne želim sada zaglibiti u paušalnim naklapanjima o propadanju trulog društva i nestajanju moralnih normi koja nas dovode do stanja u kojem se zapravo nalazimo kao ljudski rod, no ne mogu se ne sjetiti tog prokletog palanačkog hamburgera svaki puta kada vidim klince kako veselo uživaju u restoranima sa velikim M, ne mogu ne početi zamišljati u glavi sliku njihovih lica kada bi na stol umjesto tih instant "junk food" s...a iznio onu pravu domaću šunku fino izrezanu na tanke listove i onaj fini domađi špek nekoliko puta izbrazdan debelim crvenim crtama, zapravo mislim da bi im lica imala sličan izraz kao moje lice u njihovim godinama kada bi mi netko umjesto hamburgera pod nos gurnuo  tu "dosadnu" slaninu i šunku koja je za nas na selu bila dio svakodnevnice, no problem je u tome što je za mene tada taj hamburger bio rijetka egzotika koja je budila u meni poriv da sve što je novo je dobro, sve što je rijetko je dobro, no zašto današnji klinci razmišljaju drugačije, zašto današnji klinci ne vide dalje od te proklete loše hrane i ne počnu je smatrati lošom i dosadnom, mi odrasli smo zaslužni za to što su ta djeca "cijepljena" protiv nečega što je zapravo dobro u ime nečega što je zapravo jako ali stvarno jako loše.

Ne radi se sada tu o hamburgerima i slaninama, radi se o sukobu zdravog razuma kojim mi sami sebe dovodimo na rub propasti i na donju granicu gadljivosti koji se u meni javlja spram ljudskog roda, još na koncu sve te gadosti začinimo nekakvi bezveznim lupetanjima o "samoupravljanju" i velikom čovjeku kojem je puno ljudi došlo na sprovod pa je ako ništa zbog tih činjenica on najveći i najbolji vođa ovaca koje se lako daju u podaništvo, pa mi smo zapravo samo dio te lančane reakcije koja loše stvari gura u prvi plan i na pladanj a one dobre nosi daleko od nas.

Zašto je tome tako?

Zapravo niti sam nemam pametan odgovor na to pitanje, kako god da okrenem uplesti ću se u raznorazne teorije zavjere, u teorije bogaćenja određene kaste na ostatku robova koji zapravo nisu svjesni svoga ropstva premda je ono mnogo podmuklije i za gazdu učinkovitije nego što je bilo ropstvo afričkih crnaca na američkom jugu, ta oni su barem znali koga mrziti, oni su barem znali zbog čijih punih mješina i debelih obraza njihove kičme pucaju pod teretom, a mi?

Mi ne znamo to, ne znamo kamo i kako usmjeriti nezadovoljstvo, ne znamo odbaciti te loše stvari, ne znamo šutnuti taj jebeni hamburger od nas i prihvatiti se nekih vrijednosti koje su u sebi nosili naši preci, jedino što znamo je poput ovaca blejati za nekim bivšim gazdama koji su naše živote činili boljima, ma svakako, kako da ne, to što je moj djed bio pošten i radišan čovjek koji je znao raspoznati dobro od zla, koji je znao uprijeti leđa i mišiće kako bi preživio, dok "veliki vođa" još nije ni glavu svinjsku pokusao, to nema veze, nije bitno i nije se dogodilo, veliki vođa i veliko prekrasno smoupravljanje su na trenutak bljesnuli u našim životima i pokazali nam sve blagodati krasnoga života koji smo tada živjeli, sve nakon toga i prije toga je loše, sve nakon toga i prije toga više ne vrijedi, doduše mi smo ostali isti, zašto bi priznali zapravo da smo se mi u našem korijenu promijenili i zato kusamo gorke "supe", ta lakše je naći Pedra i oprati svoje prljave ruke na izvoru odbijanja bilo kakvog oblika vlastite odgovornosti za stanje u koje smo se doveli, kako mi u Hrvastkoj tako i čitavi jadni ljudski rod koji punim plućima bleji u nadi za nekim novim pastirima i nikako da shvati da su i pastiri samo lutke od krvi i mesa i da se promjena na bolje nalazi u nama, da nam ne može nitko pomoći osim nas samih.

No sada već polako postaje kasno, upali smo u glib iz kojeg nas više  neće izvući niti motika a ni majka zemlja kojoj ćemo se na vrhuncu triježnjenja probati okrenuti, neće više biti zemlje koja je naša niti će biti sjemena koje je naše, neće više biti stoke i goveda koji su naši, neće biti zelene trave koja je naša, neće je biti jer smo se svega toga što je najgore dobrovoljno odrekli u ime "hamburgera", zato braćo i sestre, drugovi i drugarice ( kako bi pravi veliki vođa rekao), zavirite u te vlastite ćumeze i klozete u dubini duša vaših i tamo pokušajte naći neke odgovore i neke davne utjehe a okanite se plejboja iz kuće cvijeća i blejanja u vjetar, skinite na trenutak barem tu ovčiju vunu sa sebe ili u protivnom šutite i pasite te budite sretni dok za pasti šta imate, pa makar je to što pasete gorko i loše, uživajte, jer sigurno će biti još gore.

11.06.2010.

P.

Moj prijatelj kaže : "Ako ikada ponovno dođeš u P. idi na groblje, tamo je P.", znam tamo su grobovi, neka davna vremena i uspomene, tamo je skromni drveni križ na kojem piše moje ime i prezime, moje ime koje sam dobio po čovjeku čije me kosti još jedino vežu za krajeve u kojima dugo, predugo bio nisam. Ko' o čemu ja o selu, znam tako izgleda i prečesto tako i je, al znate šta, falio je taj jebeni pozdrav, falilo je to posljednje zbogom, to usrano i slinavo opraštanje i pozdravljanje koje bi ipak neke stvari učinilo lakšima, koje bi ipak neke stvari učinilo jednostavnijima, patetika koja bi ipak svemu dala neki smisao. Ovako me ponese par piva, sjetna pjesma i poneka slika, slika onih tako starih i tako jadnih prašnjavih drumova, ali znam već pogađate, prašnjavih i jadnih ali ipak tako mojih. Ponesu me te slike i taj bluz u glavi, nešto što me tišti a ispraviti se ne može, pomoći nema tu "sve prave su ljubavi tužne" kaže stih i ja mu vjerujem, vjerujem mu kao što bratu vjerujem.

Sreo sam nedavno neke meni nove ljude iz sela, neka meni nepoznata lica, ljude koji nisu otišli, moja generacija, tužna lica ispala iz nekog starog tužnog francuskog romana, kroz glavu mi prolaze "Jadnici" Victora Hugoa, doduše bio je sprovod no tuga na njihovim licima izgleda tako prokleto kronična, tuga i beznađe, gledam ih i mislim u sebi kako se njima u glavi možda vrti isti film, isti film sa drugačijom fabulom, film o odlasku koji bi ih spasio a nikada se nije odvrtio, možda, kažem samo možda, zanima me njihov izraz lica kada bi im ispričao priču svoju, kada bi im svoje uspomene i sjećanja, svoje tuge i osjećanja na pladanj predočio, zanima me izraz čuđenja zbog nostalgije za sokacima i arterskim bunarima koji su njima svakodnevnica, koji su njima tako jadni i dosadni, ništa čudno u tome pa ljudi smo brate, ljudima često nedostaje poštovanja i ljubavi prema stvarima i mjestima oko sebe, sve do jednom, sve dok to ne izgube, onda se ta silna rijeka uzimanja zdravog za gotovo prelije u patetične litanije na rubu kiča i tričarije.

Prijatelj (koji će se ako bude čitao prepoznati u priči), čovjek kojeg zovem "prijateljem" a zapravo ga niti ne poznajem, ne poznajem u smislu onih "prijateljstava" koja su bazirana na zajedničkim odrastanjima i lumpovanjima, na zajedničkim srećama i nevoljama, on je zapravo neka nova vrsta prijatelja, čovjek o kojem zapravo malo toga znam a puno toga zajedničkog dijelim, ostao sam zatečen osjećajem tim, ostao sam zatečen "mojom" glavom na tuđim nepoznatim ramenima, to što smo iz istog hlada potekli možda je samo puka slučajnost, ali opet zakoprca se taj "ali" kao cverglan u glavi i pita se što ako je taj osjećaj među nama, taj osjećaj pripadnosti tu upravo zbog istog šuma Dunava, zbog iste stare drvene tarabe, zbog onog istog hladnog pljuska u topli ljetni dan koji ravnicu presječe kao oštrica noža meki putar?

Ljudi mi ne vjeruju, ljudi misle kako pretjerujem, kako izmišljam rijeke tamo gdje potoci žubore, kako talasam mora tamo gdje bare tavore, čovjek kojeg sa pravom "prijateljem" zovem mi vjeruje, on mi vjeruje, a ja u njemu vidim da postoji taj stih, u njemu vidim da moje rijeke potoci nisu, da moja mora sve su samo bare ustajale nisu, zato mi je neizmjerno drago što sreli smo se, neizmjerno mi je drago što njegova razmišljanja i njegove riječi mnoge moje misli potvrdila su, misli koje me dugo tište i koje dugo nosim u sebi, nešto kao kamen pokraj srca, nešto kao uteg neuzvraćene ljubavi, poznajete li osjećaj neuzvraćene ljubavi? Ima li šta gore, ima li nešto što otvori veću crnu rupu pred čovjekom od crne rupe koju neuzvraćena ljubav umije otvoriti, ima li?

Za mene nema, no opet za mene su osjećaji sve, bez osjećaja, bez stiha i ljubavi nisam drugo doli "lutka od krvi i mesa", čemu ruke, čemu noge, čemu mišići i snaga, čemu sve to ako je u duši praznina, beznađe i samoća? Sjećanja koja tište me u meni bude osjećaje, osjećaje koji me čovjekom čine, osjećaji koji "lutki od krvi i mesa" daju nešto više od fizičke boli i ugode, daju tu treću dimenziju zbog koje se čovjekom nazivam, osjećaji koji bol nanose ali ta bol život znači, ta bol je ona iskra života koja životarenje u život pretvara, bol koja je tu da ostane dok ovog tijela na zemlji ovoj bude, a nakon toga tko će ga znati, osjećaji će naći svoj put, put u neke nove lutke u neka nova prsa..

Ma tko bi ga brate znao..

13.04.2010.

Baba

Na samom kraju Temerinske ulice, tamo gdje je stari trotoar već polako gubio bitku sa makadamom smjestila se omalena, godinama zapuštena oronula kućica, mješavina blata i sijena se već dobrano nazirala, tek su se u tragovima ponegdje javljale bijele oaze kreča kao kakvi osamljeni otoci u moru sivila oronulih zidova. Stara taraba koja se od čela kućice protezala sve do prve susjedne kuće udaljene dvadesetak koraka, više je otkrivala no skrivala što se sve odvija i krije u prednjem dvorištu.

Dvorište koje je bilo vidno zapušteno i zaraslo, ostavljeno zubu vremena na milost i nebrigu, a vrijeme kao vrijeme neumoljivo briše tragove prijašnjih događaja, tek pokoji znak iščezlih vremena izviruje iz guste drače i korova, korov polako ali sigurno guta presušeni bunar, stara drvena kolica, veliki panj nekada velikog oraha, tek tamo uz samu tarabu dobrano zahrđali stroj za krunjenje kukuruza još donekle pruža otpor, drača oko njega je ipak nešto niža jer goropadni stroj na četiri noge koji melje sve pred sobom ipak se ne misli tako olako predati, kao posljednji bastion prošlog vremena ponosno se uzdiže iznad korova i trave. No, na stranu i stroj i njegova goropadnost, trava i korov posustaju ponajviše zahvaljujući teškim i bolnim nogama stare babe Mutavdžićeve, staračke ruke još uzmognu koji klip okruniti za onih par kokoši što tužno kokodaču iz „kao babin zub“ klimave nastambe sa druge strane žičane ograde koja je dijelila prednje od zadnjeg dvorišta.

Kokoši možda i nisu tužnu baladu kokodakale no u onom okruženju čemera i jada, svaki zvuk, svaki pokret, svaki šum vjetra, svaka kap kiše, sve je to nekako zvučalo i izgledalo tužno i jadno. Baba Mutavdžićeva, tako smo je zvali, stara Švabica udovica još tamo od kraja drugog svjetskog rata iz kojeg se pokojni muž Zoltan Mutavdžić nikada nije vratio, pričalo se kako je bio na „pogrešnoj“ strani kada se početkom rata uputio u rodnu Mađarsku, navodno je pred sam kraj rata pristupio „strelastim krstovima“ te je ubijen u nekom od mnogih obračuna sa Partizanima, „navodno“ bi značilo kako selo tako priča, prava istina je vrlo vjerojatno nešto ili potpuno drugačija, vrag će ga znati, no bilo kako bilo baba Mutavdžićeva je tako ostala sama sa ženskim djetetom, na kraju ulice, na rubu sela i egzistencije.

Crnina iz koje nije izlazila je bilo glavno obilježje stare povučene žene, glava zamotana u crnu maramu i upalo lice koje se nije previše isticalo niti odavalo osjećaje i emocije, nekako se uklopilo u sumornu sliku koja ju je okruživala, neka od mojih prvih sjećanja vezana su za to upalo staro lice i trošnu kuću, gotovo još uvijek mogu osjetiti vonj vlage koja je izbijala kroz zidove i buđavih hrpetina posteljine i perjanih jastuka na onom masivnom bračnom krevetu koji je zauzimao gotovo cijeli sobičak, u samom kutu sobe se smjestila mala peć na drva i pokraj peći šamlica na kojoj je baba često satima boravila.

Ulazna vrata na kući su bila jedan od glavnih razloga zbog kojih sam imao priliku upoznati unutrašnjost „strogo“ čuvanog sobička, baba je bila u vječitom strahu od toga da će joj netko ući u kuću, nešto ukrasti ili joj nauditi, strah koji je vjerojatno bio uzrokovan u neka prijašnja vremena dok je još bilo nešto što bi vrijedilo ukrasti i dok je bila sama sa djetetom, no strah koji je očito dobro ostao urezan u svijesti stare žene i sada kada je većina zaobilazila kuću, čak i kćerka te unuci koje je imala su je jako rijetko posjećivali, živjeli su u Titelu koji kao da je bio na kraju svijeta, no sve to nije spriječilo babu da ulazna vrata dodatno osigura sa lokotom kojim je uredno zaključavala kuću prilikom svakog izlaska, pa makar samo do zadnjeg dvorišta. Poanta kod lokota bi bila ta da ključeve moraš gotovo uvijek imati uz sebe, no baba bi nerijetko izašla iz kuće i uredno škljocnula lokotom dok bi se ključevi veselo „smješkali“ nataknuti na čavlić u zidu sa unutarnje strane, tu sam nastupao ja, provlačenje kroz rupu u vratima i dobavljanje ključeva, nagrada koja bi uslijedila više bi zanimala kakvog numizmatičara nego što je tada zanimala mene s obzirom da je većina valuta i kovanica u posjedu babe vuklo porijeklo još od vremena Franje Josipa, no nagradama se ne gleda u zube, baš kao i poklonjenom konju.

Strah, neimaština i nepovjerenje spram okoline nakon toliko godina samoće mnoge su stvari u životu babe Mutavdžićeve dovodile do apsurda, lokot na vratima koja su jedva držala taj isti lokot, staklena stjenka tih istih vrata koja se od jednog komada pretvorila u desetke manjih komadića stakla međusobno povezanih žvakaćim gumama koje sam ja uredno nakon „prožvakavanja“ ispostavljao babi kao vezivni materijal, rijetko korištenje električne energije na koju je bila spojena kuća jer baba bi govorila „ulično svjetlo je dosta taman da se lepo vidi“, jedini „luksuz“ koji bi stara baba Mutavdžićeva sebi priuštila bila je „Alpina“, koliko se sjećam radilo se o nekoj vrsti „traubisode“ i proizvodilo se u Apatinu, prodavalo se u onim zelenim litrenim bocama u kakvima se prodavala i još se prodaje mineralna voda, osim par gutljaja soka obavezan je bio i „tringelt“ koji je baba sa ponosom ostavljala u mojim rukama kada sam vraćao kusur, „tringelt“ koji se sastojao od onih par žutih kovanica koje su bile u opticaju samo kako bi se imalo što nalaziti i zveckati u raznim „ćasama“ i kutovima u kući u koje biste rijetko pogledavali.

No sve u svemu ipak se sa vremenom razvio jedan oblik prijateljskog odnosa između babe Mutavdžićeve i mene, što je bila rijetkost s obzirom na to da je sama baba često nuđenu pomoć od susjeda, pa i mojih roditelja uredno odbijala, svaki oblik društvenosti i socijalizacije nailazio bi na otpor od nje same, čudan karakter je nosila u sebi, neku zagonetnost i začahurenost, čak je i u rijetkim trenucima kada bi nešto pričala pokazivala prilično slabo znanje jezika koji je bio neka vrsta njemačke ekavice, sve u svemu baba je bila poput klipa koji se zaglavio u koloturu vremena, živuća relikvija života kakav se živio još u doba stare Jugoslavije, zanimljiva osoba, jedna od onih pojava koje vam ostanu urezane poput brazde u sjećanja.

Vijest o babinoj smrti dočekala nas je u našoj novoj domovini nekoliko godina nakon odlaska, kažu ljudi kako se smrznula u zimu 1994 godine, na onoj šamlici pokraj one ugasle peći na drva koja je posljednjih desetljeća uglavnom klipove mjesto cjepanica gutala, tako sam je barem ja zamišljao, kako nepomično sjedi i zuri u prazno, nisam volio pomišljati na to kako je zaključala lokot i ostala vani u dvorištu cijelu noć na zimi jer joj nije imao tko uskočiti po ključeve da se vrati u toplo, mrska mi je bila ta pomisao premda je ipak bila malo vjerojatna, stara legenda baba Mutavdžićeva, uvijek me zanimalo na koji način je ona shvaćala situaciju koja je nadošla, kako je ona shvatila zašto su neki ljudi odlazili a neki drugi dolazili, nije imala televizor, radio, nije znala čitati, što i nisu bile neke mane i nedostaci tih godina u Vojvodini, barem se pod stare dane poštedila probisvijeta i vucibatina, stara baba Mutavdžićava, na rubu ulice, na rubu vremena, na rubu naših razmišljanja i života a opet nekako često tu među nama, u našim pričama i sjećanjima, tko bi ga dovraga znao zašto, valjda ima nešto zanimljivo i mistično u tim posljednjim krhotinama zaostalih vremena, u tim živim eksponatima nekih prošlih drugačijih ljudi i vremena.

02.04.2010.

Naivnost

Gde ste devojke?“ – dvije djevojke na klupi u Opatiji ni ne sluteći (ili barem glumeći da ne slute) odgovaraju sa „tu smo“, nakon odgovora se „spontano“ okreću i sa smiješkom na licu shvaćaju kako je šarmantni kavalir ni manje ni više nego predsjednik Srbije Boris Tadić bez kravate, a samo par pedalja od njega predsjednik Hrvatske Ivo Josipović također bez kravate, kamere RTL-ovog dnevnika zabilježile su taj spontano-simpatični trenutak kojim nam se pokazuje i drugo lice, druga strana tih inače smrtno ozbiljnih glava čija se svakodnevnica sastoji od sasvim dosadnih i bezobličnih sastanaka i pregovora na kojima nema previše mjesta smiješku i šarmu.

Od svih novinskih članaka i televizijskih priloga koje sam tih dana imao priliku često i kontra svoje volje pročitati i vidjeti taj trenutak „šarma i spontanosti“ me najviše uznemirio, ta retorika „bake sa jabukama“ koja prolazi samo kod naivnih djevojaka, ta retorika je u mojoj Domovini i mome narodu uvijek i više nego dobro došla, Hrvatska je često kroz svoju povijest bila baš poput naivne djevojke, pogotovo u odnosu spram „spontano – šarmantnog“ srbijanskog prosca koji je tu naivnost i za mene nikada shvaćenu poniznost često koristio za vlastitu korist i interese.

Dok pišem u svojim tekstovima o mome životu u Vojvodini, odlasku, dobrim i lošim stvarima, često dolazim u situaciju da se praktički moram opravdavati i ponavljati kako ja osobno nemam ništa protiv Srba, mislim već sam i sam sebi dosadan, niti sam više ne znam koliko ponavljanja i koliko puta je potrebno reći i naglasiti koliko je zapravo besmisleno i nerazumno mrziti ili ne simpatizirati nekoga na osnovu njegove nacionalne pripadnosti, bez lažne skromnosti ili umišljenosti ipak moram ustvrditi kako sam dovoljno inteligentno biće i na dovoljno visokom evolucijskom stupnju razvoja kako bi bio iznad retorike kojom sam jednu cijelu naciju spreman smatrati „lošom“ ili „dobrom“, genocidnom ili miroljubivom.

No kada pričamo o „srbijanskoj politici“ tu stvari ipak malo drugačije stoje, srbijanska politika koliko god mijenjala lice i naličje u suštini uvijek ostaje ista, podjednako agresivna i opijena mitomanijom o velikom narodu u velikoj državi, o „nad narodu“ iz čije kolijevke su potekli svi ostali narodi koje svrstavaju u južnoslavenski korpus naroda, jezik, kultura, tradicija i ponajprije sloboda, sve to pa i više ostali narodi duguju Srbima. Sa hrvatske strane kao drugog po veličini naroda na ovim prostorima ideje o veličini i posebnosti hrvatskog naroda i njegovoj nadmoći u odnosu na ostale narode južnoslavenskog korpusa uvijek su imale jaku protutežu sa ipak realnijim i umjerenijim pogledima na pojam nacije i države, Ante Starčević je uz svoje državotvorne stavove zastupao i tezu o Srbima kao potomcima hrvatskog naroda, on je bio u nekim promišljanjima ona radikalnija opcija u hrvatskom političkom životu u prijelomnim godinama nacionalnih osviještenja odnosno buđenja svijesti o naciji i državi sredinom i krajem devetnaestog stoljeća.

Uz Starčevića još bi se mogao pridodati Eugen Kvaternik koji se sa Starčevićem razilazio po pitanju odnosa Hrvata spram monarhije no po pitanju državotvorne ideje i po pitanju posebnosti i jedinstvenosti hrvatskog naroda pogledi su im bili bliski, u isto vrijeme u Hrvatskoj funkcionira i Ilirska stranka pod vodstvom Ljudevita Gaja koja kasnije mijenja (pod pritiskom) naziv u Narodnu stranku no glavno obilježje hrvatske politike u to vrijeme sa iznimkom Kvaternika (Rakovica 1871) je bilo mirno rješavanje „hrvatskog pitanja“ u okviru monarhije dok sa druge strane u Srbiji knez Milan Obrenović dijelom diplomacijom a dijelom ratom oslobađa Srbiju od Turaka čija neovisnost stupa na snagu Berlinskim kongresom 1878 godine.

Nakon neovisnosti Srbije Milan Obrenović 1882 godine postaje kralj i tu počinje onaj ekspanzionistički period i ideja o velikoj Srbiji koja je u konačnici kulminirala ratom 1990 godine, naime već 1885 godine Srbija napada Bugarsku i biva poražena u tom ratu, nakon toga 1903 godine na vlast dolazi dinastija Karađorđevića pod kojima Srbija zajedno sa Bugarskom, Crnom Gorom i Grčkom kreće u prvi Balkanski rat 1912 godine za konačno istjerivanje Osmanlija sa Balkana no u pozadini se nalazi i želja za izlaskom na Jadransko more preko Albanije što Srbima ne uspijeva i kasnije će se pokazati kao vječita opsesija srbijanske politike, godinu dana poslije negdašnji saveznici se opet udružuju u ratu protiv jednog od saveznika u prošlom ratu i to Bugarske, te Srbija, Grčka, Turska i Rumunjska sa lakoćom nanose poraz Bugarskoj i za nagradu Srbija dobija dijelove Bugarske nakon završetka drugog Balkanskog rata 1913 godine, odmah potom 1914 godine ubojstvo Ferdinanda u Sarajevu i izbijanje prvog svjetskog rata, rat završava 1918 godine porazom Austro-Ugarske kada Hrvatska malo prije kraja rata izlazi iz monarhije te se vođena Narodnim vijećem i idejom „panslavenstva“ udružuje sa Srbijom i ulazi u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, premda hrvatski sabor nikada nije potvrdio tu odluku o ulasku, a kasnija povijest će pokazati koliko će hrvatski narod ispaštati zbog tog ujedinjenja.

Novi ustav Kraljevine SHS-a 1921 godine (Vidovdanski ustav) centralizira vlast u Beogradu, u Srbiji je na čelu Srpska radikalna narodna stranka koja unutar Kraljevine nastavlja sa srbijanskom politikom širenja moći i teritorijalnih pretenzija spram Hrvatske, toj politici se protivi Hrvatska republikanska seljačka stranka pod vodstvom Stjepana Radića koji završava u zatvoru i pod pritiskom prihvaća Vidovdanski ustav i mijenja ime stranke u Hrvatska seljačka stranka no i taj potez srbijanskim radikalima nije bio dovoljan te Radića u Beogradskoj skupštini ranjava srpski zastupnik Puniša Račić te Radić od zadobivenih ozljeda umire mjesec dana kasnije, izbijaju neredi u Zagrebu te kralj Aleksandar 1929 godine proglašava novi ustav i diktaturu te preimenuje Kraljevinu SHS-a u Kraljevinu Jugoslaviju.

U želji da ne pretjeram maksimalno sam se trudio skratiti navođenje svih previranja tih prijelomnih godina te sam pokušao izdvojiti ono bitno, odnosno sva ona događanja koja prethode osnivanju Ustaškog pokreta i radikalizacije hrvatske politike pod čizmom diktature a koja kulminiraju ubojstvom kralja Aleksandra 1934 godine u Marseilleu od strane makedonskih revolucionara i Ustaškog pokreta koje je kralj Aleksandar prethodno zabranio i izgnao iz Kraljevine, nakon atentata dolazi do kratkotrajne autonomije sporazumom Cvetković- Maček u okviru Banovine Hrvatske 1939 godine.

Zatim početkom drugog svjetskog rata vjerujem većina poznaje daljnji razvoj događaja koji je bio takav kakav je, nesretan za Hrvatsku no ipak ga je nemoguće uzimati zasebno bez da u obzir uzmemo sva ova događanja koja su prethodila radikalizaciji hrvatske politike, ne možemo o povijesti pričati od godine 1942-e i uzimati Ustaše i Jasenovac kao jedino obilježje stremljenja Hrvatskog naroda ka neovisnosti, pogotovo kada se nakon završetka drugog svjetskog rata ponovno ponavlja priča i kada se i druga Jugoslavija centralizira u Beogradu i kada znamo kako srbijanska politika i ideja o velikoj Srbiji ne jenjava što na vidjelo izlazi krajem osamdesetih godina prošloga stoljeća.

Srbijanska politika koja i sada u novom mileniju ima puno radikalniju retoriku nego hrvatska u bilo kojem periodu (izuzevši 1942-1945) u posljednjih stotinu godina, politika koja je u konstantnom sukobu i zategnutim odnosima sa svojim susjedima, politika u kojoj bitnu ulogu igraju radikali Vojislava Šešelja koji tavori u zatvoru dok njegove ideje i misli vjerodostojno prenosi i zastupa Toma Nikolić koji se ne libi javno obznanjivati teritorijalne pretenzije Srbije spram Hrvatske, pitam se kakva bi reakcija strane i domaće javnosti bila kada bi se u Hrvatskoj pojavila slična politička struja takve snage a tako radikalnih stavova, u Hrvatskoj pandan Nikoliću bi bio Dobroslav Paraga koji ne da ne igra ulogu u političkom životu nego ne egzistira u javnom životu Hrvata i svi slični pokušaji radikalnijih stavova tavore na margini hrvatske političke zbilje.

Zbog svih ovih navedenih razloga plašim se šarma srbijanskih političara i politike koju zastupaju, politike koja se nije puno promijenila u odnosu na 1885 godinu, politike koja u svojoj suštini objedinjuje jednog radikala pa prikrivenog demokrata Vojislava Koštunicu i Borisa Tadića, Tadića kojeg se smatra modernim proeuropskim političarom.Plašim se još više hrvatske naivnosti i lakovjernosti, plašim se hrvatskoga brzog i lakog zaborava kojeg ne treba pokušati izbjeći radikalizmom i mržnjom nego zdravim razumom i iskustvom kojim nas povijest ovih prostora i političkih odnosa uči, razvijati ekonomske i kulturološke odnose svakako no sve sa dozom zdravog razuma i čvršćeg i konkretnijeg stava, bez podilaženja i umiljavanja u novi zagrljaj srbijanske politike koja ćud ne mijenja.

Stoga moje mišljenje je da bi za početak uspostave i normalizacije odnosa kravata i ozbiljno lice najmanje što bi predsjednik Hrvata trebao imati, a na šarmantni flert srbijanskih političara i pitanje : „De ste devojke?“ bilo bi razumnije uzvratiti sa : „Gdje su nestali hrvatski građani odvedeni u Srbiju za vrijeme Domovinskog rata?“.

Ponavljam da mi cilj nije širiti mržnju i netoleranciju no ako nas je povijest išta trebala naučiti onda je to oprez, oprez spram politike i retorike koja je hrvatski narod previše koštala da bi smjeli opet tako olako pokleknuti i povjerovati u dobre i iskrene namjere srbijanske politike, u ovom trenutku to možda zvuči smiješno no Srbija još nije izbila na Jadransko more, pitam se jeli odustala?

30.03.2010.

Sud

Prije sada već gotovo desetak godina ako se dobro sjećam moj otac je dobio priliku sudjelovati u sastavljanju optužnice za ratni zločin na ime Vojislava Šešelja, onaj dio optužnice koji se odnosio na područje Vojvodine i protjerivanje nesrpskog življa većinom iz Srijema i južne Bačke, sudjelovao je u obliku svjedoka te je svoja svjedočanstva proteklih događaja imao priliku iznositi haškom istražitelju koji je od strane suda bio dodijeljen u tu svrhu.

Epilog svega je bilo odbacivanje optužnice protiv Vojislava Šešelja, odnosno onog dijela koji se odnosi na Vojvodinu.

Nismo ostali pretjerano iznenađeni tom i takvom odlukom, govorim u množini jer stari je znao često po povratku sa svjedočenja komentirati kako od toga neće biti ništa, istražitelj koji je razgovarao sa ocem je po očevu pričanju „bio upoznat sa političkom situacijom tih godina u bivšoj nam državi taman toliko koliko je otac imao relevantnih saznanja o englesko – argentinskom sporu oko Falklanda“, naime istražitelj je ponešto pročitao, otprilike je na karti Jugoslavije znao prstom uprti i razaznati republike, sa autonomnim pokrajinama je imao manjih ali ipak nekako savladanih problema, no sve ono bitno i sva ona suština problema koji nije nastao početkom krvavog rata već mnogo ranije, sve to je dragom gospodinu istražitelju bila jedna velika nepoznanica, „špansko selo“ rekli bi stariji ljudi.

Ko' za vraga baš takav engleski fakultetlija „mislim da sve znam“ karaktera se namjerio na oca koji je sa druge strane ko' za vraga jedan od onih gotovo pomahnitalih sakupljača podataka, stari je imao nekoliko tomova svojih osobnih zapisa i novinskih isječaka, od samog početka uspona Slobodana Miloševića pa sve do početka krvavog raspada Jugoslavije, a i to je bio samo dio materijala jer jedan veliki dio je ostao u Vojvodini zakopan nekih metar i pol u zemlji našeg zadnjeg dvorišta, zakopanih jedne ljetne večeri mjeseca srpnja tisuću devetsto devedesete godine nakon očevog povratka iz zatvora, sjećam se da sam gledao starog kako među kokošima i pijetlovima kopa rupu u dobro nabijenoj zemlji zadnjeg dvorišta, pokraj njega su stajala kolica (tačke) puna prepunih fascikala i bilježnica, nadao se da će kokoši brzo zamesti trag pa će biti teško primijetiti bilo što neobično u slučaju pretresa, sada kad pričamo o tim događajima čak se i smijemo starom i njegovoj „domišljatosti“ u zametanju tragova kao da se radilo o špijunskim podacima a ne o običnim promišljanjima i sakupljenim podacima iz dnevnih tiskovina tih godina u Srbiji.

Jednog dana ako bude volje u ocu izaći će i ta knjiga na kojoj već sa prekidima dvadesetak godina radi, djelo po količini podataka u rangu Hrvoja Šošića ( interna šala na očev račun) i njegovih uradaka. I što sada takav čovjek može reći jednom strancu koji je po službenoj dužnosti došao saslušati svjedoke, pogotovo kada se zna da je velika većina ostalih svjedoka, protjeranih i obespravljenih ljudi pripadala onom paorskom sloju nezainteresiranom za politiku i politička zbivanja, ljudi koji su na pitanja istražitelja klimali glavom za „da“ i „ne“, ljudi koji su svoja ionako štura svjedočenja bili primorani prepustiti na slobodnu interpretaciju prevoditelju koji je na engleskom jeziku trebao dočarati način i razloge zbog kojih su ti ljudi bili primorani napustiti vlastite domove, svoje traktore i plugove, tanjirače i oranice, sve ono što su u životu stvorili i što im je životu davalo smisao, istražitelj naviknut na slijeganja ramenima i nevoljku priču o prošlosti niti oca koji je imao volju nije pokušao ozbiljnije saslušati i razumjeti.

Optužnica je na koncu odbačena, dakako da drugačije nije niti moglo biti.

Ljudi su svoje salaše, štale, njive i traktore na koncu izgleda napustili iz čiste obijesti i dosade, pritisaka nije bilo ili ih je bilo u neznatnom postotku koji se ne može uzeti kao mjerodavno stanje stvari, zatvaranja su u nekim slučajevima bila gledano strogo zakonski legalna, prijatelj moje obitelji koji nas je svojim žutim Golfom jedinicom odvezao kumovima u Novi Sad onog sudbonosnog dana se vratio u selo u nadi kako „nije sve to tako strašno“ te se nekoliko dana doslovce skrivao po tavanima i pušnicama u pokušaju izbjegavanja mobilizacije i slanja na Vukovar, nakon što je u konačnici uhvaćen optužen je za izbjegavanje vojne obveze (formalno je bio obavezan odazvati se pozivu), nakon što je i nakon uhićenja i izvođenja na vojni sud i dalje odbijao pristupiti vojnoj postrojbi optužen je i za anti državnu agitaciju te mu je uredno zalijepljeno osam godina robije.

Drugi slučaj čovjeka, radnika na seoskoj ciglani koji je sa politikom bio na strogo Vi, koji za vrijeme pauze za ručak džepnim nožićem jedući mesni narezak iz čiste nepromišljenosti i dosade, na propagandnom plakatu Slobodana Miloševića izreže oči i bude prijavljen od strane revnih „branitelja pravoslavlja“ svojih dojučerašnjih radnih kolega i komšija, dobija otkaz i završava na sudu te na koncu biva osuđen na zatvorsku kaznu u trajanju od nekoliko mjeseci.

Takve i slične sudbine, sve je to otišlo sa Dunavom, ostali su ožiljci u glavama, baš jučer se stari susreo sa dvojicom braće starim prijateljima iz sela, sad žive u jednom malom mjestu u Slavoniji, žive u jadu i bijedi, psihički oboljeli, imaju iznenadne napade straha, kronična depresija, sve u svemu jad nekada normalnih i dobrih ljudi, znate što je napravio jedan od njih i sa tim postupkom presudio sebi, bratu i svojoj majci pod stare dane da se seli iz kuće u kojoj se rodila?

Malo je bio popio i zapjevao „Ustani Bane“, u svojoj kući, u svojoj sobi među onom gomilom ploča, knjiga i fliperom, da baš onim pravim pravcatim fliperom koji je meni klincu uzimao dah, čovjek je imao fliper u sobi ima li se što poželjeti više od života?

Netko je sa ulice uspio čuti kako pjeva, policija, provokacija, poticanje međunacionalne mržnje i rušenje Jugoslavije, nakon toga tavan, tavan i spavanje na podu, klasika bačke ravni proklete 1990-e, ne želim se sada izgubiti u nelinearnom nabrajanju pojedinih životnih sudbina i tragedija, naveo sam neke primjere tek toliko da bih donekle dočarao o kakvim se „zločinima“ radilo i kakva je bila „kazna

Kazna“ koja je u instrukciji Slobodana, Mihalja, Vojislava i sličnih sama po sebi bila ujedno i zločin protiv čovječnosti i osnovnih elementarnih ljudskih prava, zločin koji je odbačen kao takav te na neki način opravdan i legaliziran za sva vremena, akteri zločina polako pakiraju kofere za oblake, žrtvama ostaje samo onaj bijedan osjećaj obespravljenosti i gorak okus nepravde.

Nakon završetka drugog svjetskog rata u mnogim deklaracijama o ratnim zločinima, izričito se uz ubijanje, ozljeđivanje, protjerivanje, navodi i duševna bol kao jedan od segmenata ratnog zločina, psihički i fizički teror koji na koncu dovodi do raznih oblika duševnih bolesti i poremećaja, svjestan sam kako je takav zločin puno teže dokazati od dokaza koji nude mrtvi i ranjeni, no katkad gledajući propale živote, propale obitelji, ljude koji samo čekaju smrt zapitam se da su znali što ih čeka i da su mogli birati između smrti i ovakvog nazovi života, pitam se što bi odabrali.

28.03.2010.

Mobilizacija

O Bačkoj i odlasku iz nje priznajem već sam i sam sebi dosadio, opet mi se vraća onaj stih kako je sjećanje smiješna lupa koja sitne stvari uveličava i doista siguran sam da je tako, puno stvari nije bilo tako snažno, tako lijepo i tako veliko kako mi se čini sada mnogo ljeta kasnije i mnogo kilometara zapadnije, no od svih lijepih i ružnih uspomena, od svih razloga za odlazak i razloga za eventualni ostanak, znate li koji je najteži i najpodmukliji pritisak bio na ljude, na psihu ljudi, pogotovo nesrpski živalj u južnoj Bačkoj?

Mobilizacija.

Mobilizacija u redove tada već četničke JNA i slanje na Vukovar, slanje u borbu na vlastitu braću, rodbinu, prijatelje koje su mnogi ljudi iz sela imali u Vukovaru, čitave obitelji koje su dijelom živjele u Vukovaru a dijelom u mom selu, podmuklo biranje mahom Hrvata, u manjoj mjeri Mađara, Slovaka i ostalih manjina za slanje na prvu crtu, u slučaju odbijanja mobilizacije slijedila je osuda za dezerterstvo, zabrana izlaska iz zemlje i zatvor.

Znate li kako je gledati odraslog čovjeka koji je za vas kao dijete pojam snage, sva sila ovoga svijeta, oslonac, zaštitnik, znate li kako je vidjeti tog čovjeka kako plače, kako rida baš poput djeteta?

Znate li koja je sila potrebna da natjera odraslog čovjeka da izbezumljeno plače?

Koja napetost, koja psihoza u zraku, koje neprospavane noći iščekujući mobilizaciju, mobilizaciju za rat protiv svojih prijatelja i svoje krvi.

Stari nije bio jedan od onih koji su čekali, sada kada gledam unatrag na te dane vidim to kao prijelomni trenutak kada se sve u njemu prelomilo, prvi pokušaj mobilizacije i malo potom prva granata sa onog prokletog nogometnog igrališta na Vukovar, tu je bio kraj. Odlazak u Hrvatsku i dobrovoljno pristupanje u gardijsku brigadu i od tada punih pet godina moga odrastanja bez oca, najosjetljivije doba djetinjstva, pubertet, formiranje djeteta u muškarca proveo sam bez oca.

Ne kukam.

Nemam obraza kukati i sažalijevati se, ta to je uistinu ništa, nikakva žrtva u usporedbi sa mnogim drugim žrtvama i patnjama koje su moji vršnjaci imali priliku iskusiti tih nesretnih godina rata i bijede. Pišem ove redove čisto zato jer me smetaju dušebrižnici čije priče i medijska halabuka ističu rat u mojoj domovini samo u dva segmenta, samo dvije stvari poput doboša sve jače, kako vrijeme od rata odmiče, odjekuju.

Ratni zločini hrvatskih vojnika.

Lažni branitelji.

Zar se sve godine mog odrastanja (i ne samo mog) bez oca, sve traume, sva iščekivanja poziva i dizanje slušalice telefona u nadi kako zove baš on, sve one neopipljive posljedice koje i danas mnogi od nas nose u sebi, zar se sve to na kraju svodi na ratni zločin i lažni braniteljski status?

Znaju li dušebrižni nazovi pacifisti kako je dobiti batina u školi a nemati se kome požaliti i potražiti zaštitu, znaju li kako je ne imati sigurnu luku, znaju li kako je majci bilo odgajati samoj djecu i čekati nesretnu vijest, to nije rana od metka, to nije osakaćeno tijelo ali i ta rana peče, ta rana također boli, ta rana također gnoji.

Mrtvi, ranjeni, siročad, invalidi sve je to na koncu ono najgore što iza rata ostaje, no ostaju i te neopipljive, nevidljive posljedice na ljudskim dušama, na čitavoj generaciji, na čitavom društvu, tko će gospodo te rane zacijeliti, tko će gospodo tu emocionalnu osakaćenost nadoknaditi?

Istina, istina i nakon istine opet samo istina, i ja želim samo istinu, jedino tako želim da bude, no šetanje uz more u ležernom tonu, podcrtavanje debelim mastilom zločina i profitera kao glavnih subjekata i obilježja rata, ta medijska ofenziva relativiziranja krivnje i bratimljenja sa dojučerašnjim krvnikom, e to moja draga gospodo sigurno neće nadoknaditi godine straha i tuge, to sigurno neće zacijeliti mnoge rane koje još krvare, imajte razumijevanja gospodo u toj potrazi za istinom, imajte razumijevanja da postoje ljudi koje boli kada rat u kojem su ostavili sebe, svoju mladost, kada se taj rat svodi na lažne branitelje i ratni zločin pravih branitelja.

Taman toliko koliko je lažnih branitelja, taman toliko je licemjernih kukavica koje podviše rep i svoje guzice kao i guzice svoje dječice odvukoše u neke tada toplije krajeve, kako vrijeme od rata sve više odmiče tako postaju osorniji i hrabriji, svoju ljagu, svoje breme i sramotu kakvu samo kukavica može nositi sada ispiraju preko leđa onih koji kukavice nisu bili, na koji način opravdati svoj bijeg, svoj nož u leđima sunarodnjaka, ima li boljeg načina za opravdati svoj kukavičluk od toga da omalovažiš rat u kojem nisi jer si kukavica bio sudjelovao?

Ima li gospodo bolji način?

Koja je razlika između lažnih branitelja i vas koji se toliko trudite sprati ljagu i umanjiti vlastiti kukavičluk prozivanjem i svođenjem rata na lažno predstavljanje i zločin?

U interesu je pravih branitelja da u ime svoje časti odstrane od sebe one lažne, zar ne?

Slažem se gospodo, no ne mogu a ne primijetiti kako su najaktivniji i najažurniji prokazivači zločina i laži baš oni koji tada daleko su bili, koji breme rata nisu okusili. Oni u čijem je interesu čitav rat i krivnju relativizirati te na taj način u konačnici svoju ispravnost dokazati jer u tom „zločinačkom“ ratu podjednakih usijanih glava sa jedne i druge strane oni svojom promućurnošću i gotovo mesijanskom providnošću nisu sudjelovali.

Gospodo bez kravata, bez ožiljaka i rana, gospodo ne ide to tako lako, kukolj i žito razdvojiti treba svakako, no paziti pritom na žito zbog kojeg Vi danas šećete rivama i promenadama sa blaženim osmijesima na njegovanim osunčanim licima, pazite da u potrazi za istinom ne vrijeđate one čestite ljude tako što svakom šljamu dopuštate da prebire po tuđim životima u potrazi za vlastitom satisfakcijom savjesti koja grize, samo to vas molim, samo malo više obzira i pažnje.

Toliko su zaslužili.

16.03.2010.

Ćuprija

Kada iz smjera „dudare“ preko "ciganske" ćuprije prođeš „podbarom“ i izbiješ na Maršala Tita, onda skreneš desno malo jače verglaš i evo te na „veranjku“, niz „veranjak“ bez kočenja do „kamene" ćuprije, od „kamene“ samo malo ti ostane do „crvene“ i sada si već sasvim blizu, blizu da onako znojan skočiš sa bicikla i pravo u Dunav, preplivaš Dunav tamo do Borova sela, odmoriš se, skupiš snage i preplivaš nazad, sada si muško.

Tako je trebalo biti.

A nije. Doduše bilo je sve do Dunava, Dunav preplivao ipak nisam. Nisam sada spreman kukati i prenemagati se patetičnim litanijama o svemu što sam trebao a ipak nisam, pišem ovo kao neki spomenar na te zanimljive toponime koji mi polako iščezavaju iz ove lude glave, pišem tek toliko da ih se katkad čitajući svoje umne proljeve sjetim, da ne izgubim taj zemljopisni redoslijed, tu mapu u glavi kojom često u mislima putujem.

Dudara“ – Premda samo ime govori kako bi se moglo raditi o mjestu gdje je bilo puno dudova, mjesto mirisa i slada, mjesto zelenila i hlada, „dudara“ je bila sve osim toga, zapaljeno smeće, gume, stari namještaj, veš mašine, frižideri, bojleri i naši susjedi Romi. Neka me se ne shvati krivo i neka zlobnici zaborave na priču da svrstavam Rome u red zapaljenih guma i bojlera, pravedno ili nepravedno, rasizam sa naše strane ili način života sa njihove, možda nešto u sredini, no bilo kako bilo mnogi Romi su živjeli u „dudari“.

Sada kada razmišljam o tome i kada na glas izgovorim „dudara“, ne vuče mi na slatke plodove duda i hlad, možda sam krivoga dojma i sa već stvorenom slikom u glavi, no toponim „dudara“ mi savršeno odgovara za ono što je zapravo i bio, ima nešto gotovo filozofski apstraktno u tim toponimima nastalim u narodu, naizgled jednostavni i priprosti ljudi često iznenade lucidnošću i zanimljivim katkad dvoznačnim nazivima poznatih mjesta oko sebe. Možda je „dudara“ uistinu nekada davno bilo mjesto na kojem je rastao dud, mjesto slada i hlada, možda…

Veranjak“ – „veranjak“ je bio nešto kao Mont Blanc sela u kojem sam odrastao, kada se sjetim „veranjka“ uvijek mi nadođe onaj stih „sećanje je smešna lupa koja sitne stvari uveličava“, jer „veranjak“ je bio pojam uzbrdice, bio je doduše puno niže rangiran od preplivavanja Dunava na ljestvici testova muškosti, no popeti se uz „veranjak“ bez da na pola puta siđeš i guraš bicikl pokraj sebe je također bio jedan od jačih argumenata u dječjim nebrojnim raspravama i nadmudrivanjima, sjetim se spomenutog stiha i smiješak mi nadođe na lice, došavši u novu domovinu iz ravnice podno Sljemena i Martin brega, u grad gdje svaki nadvožnjak može odmjeriti snagu sa mojim „veranjkom“, meni je u sjećanju on i nadalje uspon svih uspona, teškom mukom osvojeni vrh panonske ravni.

Verati se“ značilo bi „penjati se“, od tuda i naziv „veranjak“, tamo gdje pogled nestaje u daljini spajanjem neba i zemlje, tamo i „penjati se“ ima značenje sasvim drugačije..

Kamena“, „crvena“, „ciganska“ ćuprija, nazivi za mostove a ujedno i same „dunavce“ oko sela, povijest naziva ne znam sa sigurnošću, osim „kamene“ koja je bila sazidana od kamena vjerojatno za vrijeme Austro-Ugarske, „crvena“ i „ciganska“ porijeklo naziva mi je nepoznato, no zato kao gotovo i u svemu ostalom postojao je redoslijed važnosti, redoslijed kao one crtice na dovratku dječjih odrastanja i prerastanja .

Ciganska“ ćuprija bila je najniže rangirana, na nju si mogao bez pitanja čim bi krenuo u školu, štap za pecanje na rame i na „cigansku“, mislim imala je ona i nedostataka u obliku gotovo sušnog stanja i umjesto bućkanja ribe mahom kreket žaba, no služila je svrsi, bitno je bilo da se ide na pecanje sve ostalo su samo nijanse.

Kamena“ ćuprija je već bila nešto ozbiljniji izazov, na nju strogo sa roditeljskom pratnjom, duboka voda, puno cverglana , visoki šaš, nezgodan pristup, mogućnost neželjenog kupanja jako velika, zabranjeno voće, često kradom posjećivana, no ipak i nestašluk je imao svoju granicu, od „kamene“ dalje se nije išlo, jer dalje već sasvim blizu njegovog veličanstva Dunava nalazila se „crvena“ ćuprija.

Crvena“ ćuprija, dunavac koji je bio već gotovo rijeka sama za sebe, sin razmetni odmetnut od Dunava, šarani, kečige i štuke nisu mu bili strani, Dunav mu jedino somove i tolstolobike nije dao, zakriljen visokom šumom, voda je poprimila tamni zeleni odraz krošanja, izrazito hladna voda, „crvena“ ćuprija je bila mjesto na kojem su stariji momci dokazivali vještinu i hrabrost skokovima sa mosta u hladno zelenilo, još za moga života tamo uzela je „crvena“ barem jedan mladi život, velika vrućina, znoj i umor u kombinaciji sa skokom u hladnu vodu, kažu da srce nije izdržalo, ako je do tada bila zabranjena, nakon toga više nije postojala, a Dunav, eh Dunav kao što sam rekao na početku teksta nikada ga preplivao nisam, ostali su tragovi oko „ciganske“ ćuprije, radoznali pogledi preko „kamene“, teški uzdisaji prolazeći preko „crvene“, ostalo je puno toga u glavi ponajviše.

No to bi bilo to za ovaj put...

Do nekog drugog puta, jer kako god okrenem opet završi sa patetikom, pozdrav.

15.03.2010.

Robot

Jedno vrijeme krajem prošloga stoljeća kružila je jedna neslana šala ulicama moga grada, pričalo se da postoji jedan pošteni Srbin na svijetu i u svoj toj nesreći biva ranjen kad ono iz rupe ne krene krv nego izviri žica, naime bio je robot. Poanta bi bila da nema poštenog Srbina. Iskreno smiješno nam je bilo tada to, mediji, rat, žrtve, prognanici i patnje, nekako se u svom tom metežu izgubi bilo kakav osjećaj ljudskosti spram onoga koji te napada, postanemo lutke od mesa otupjele na osjećaje na patnju na krv i nesreću. Postoje Oni i Mi i tu je točka baš kao na kraju ove rečenice.

Odlazeći iz Vojvodine ostavili smo za sobom mnogo toga dobroga i lošega, ostavili smo i Rajka, dobrog čovjeka, kasnije su nam ljudi govorili da je danima plakao za mojim bratom, da je ridao poput malog djeteta što smo mu dijete odveli. On je bio jedan dio onoga dobrog što smo ostavili iza sebe, čitavo vrijeme krvavog rata koji je kasnije nastupio rijetko bi se prisjetio tog čovjeka, čak niti kada sam se smijao priči o „dobrom Srbinu robotu“ nije mi padalo na pamet da sam poznavao jednog takvog, samo što nije bio robot, bio je živ, mnogo življi nego mnogi pripadnici roda moga.

Rajko je sa obitelji živo nekoliko kuća dalje od nas, kćerke su mu bile odrasle, unuka još imao nije i tako se nekako moj brat dočepao trona najomiljenijeg člana njegove obitelji, čak i kasnije nakon što smo otišli brat je često pitao za Rajka, sa tri godine teško je shvaćao da smo svi tu a njega nema, kad pričamo o tim stvarima Rajko nije bio puno dalje od moga brata, njemu također nije bilo jasno puno toga, daleko od toga da je bio glup, sad kad gledam na ta vremena ludila bio je pametniji od puno nas, no kako to biva u ovom „šupku“ svijeta pametne se rijetko za savjet pita.

Žena mu je bila suprotnost sušta, jedna od prvih koji su pohitali u Knin da daju svoj glas za „odcepljenje“, odjedared se probudila u njoj ljubav prema rodnom kraju u kojem do tada nije tridesetak godina bila, jedna od kćerki se zabavljala (volim taj izraz) sa mladim nadobudnim „vojvodom“, jednim od onih „dok ne pukne metak“ junakom, a Rajko, on je za unuka smatrao dječaka iz obitelji „koljača“, Balkan bluz po tko zna koji put.

U svom tom metežu prijetnji, straha, iščekivanja, nepovjerenja, ruku ti pruži onaj koji je formalno sa suprotne strane, ne pišem ovo da bilo koga mirim, da izjednačavam krivnju, da obnavljam bratstvo i jedinstvo, pišem jer me sram, pišem jer me strah kako u ludilu zaboravim na ono dobro, kako sam dopustio da drugi umjesto mene crtu povuče između onih koji su „dobri“ i onih koji su „zli“, pišem jer tek mnogo godina nakon rata sjećajući se tih vremena shvaćam da od petero ljudi koji su nam tada pružili ruku više od polovice bili su Srbi, smiješno zvuči jer od pet polovica i nije puno, no u onom ludilu njihova ruka mi je značila više nego sve ruke koje će me do kraja života potapšati po ramenu i pitati trebam li pomoć.

Rajko nam je ponudio tavan, ako dođu ponovno sa puškama, trk u zadnje dvorište i preko tarabe trk do njega, njega valjda neće puno pitati. Nikada nije došlo do toga, no pamtim mu to, uz sve zlo pamtim i njega kao veliko univerzalno dobro, gledao sam puno filmova raznih u kojima čovjek radi drugog čovjeka sve što ima stavi na kocku, no filmovi su nešto drugo, filmovi su maštanja, romantična prenemaganja o humanosti i čestitosti, u filmovima glumci ne plaču danima poslije scene rastanka, u filmovima brzo dođe „dvadeset godina kasnije“ i brzo postaju akteri dvadeset godina pametniji, ovo nažalost nije bio film.

Osjećam sjetu dok pišem redove ove, nekakva tuga prožima patetikom crtice moje, pitam se vidimo li dobre ljude tek kada ih izgubimo, pitam se hoću li u buduće znati žito od kukolja dok kasno nije raspoznati?

Pitam se...

11.03.2010.

Budi svoj!

Sine kakav god da jesi bitno je da koliko toliko si svoj, ma i Dunav bi katkad od sve te muke i bijede promijenio smjer, sve te mrtve i ranjene duše, ma sve to sine ode s njim, sine ostani svoj..

Teške riječi za dijete, do tada prvenstveno mamino i tatino dijete, riječi koje u šumi igre i bezbrižnosti izgledaju poput onog naoko nebitnog žbunja koje se vječito mota negdje ispod velikih i impozantnih hrastova i topola, nebitno žbunje koje dočeka i naposljetku pogledom otprati sve te silne hrastove i topole kako ih šumski radnici odvlače, nekada strašni gorostasi postaju nečiji ormari i komode, kako ti hrastovi i topole te velike misli u mojoj glavi sve više nestaju polako shvaćam te riječi to žbunje koje ostaje.

Da u glavi imam žbunje i nije neka dika, dobra stvar u svemu tome je ta što me katkad te sitne male grančice zagolicaju po lubanji, pa se katkad ipak počešem po glavi i pokušam ostati svoj, uz sva ta pravila, zakone, prohtjeve i zahtjeve i nije lako biti svoj, nije lako za svih tih oluja i mećava za žbunje se držati, lakše bi bilo iza hrasta se sakriti ali tada ne bi ostao svoj, tada netko drugi u ime tvoje vodi tvoj boj, „tada sine više nisi svoj, sine nisi svoj“.

Budi nebitan ali budi svoj.

U svoj mojoj nebitnosti nagrade mi nema veće od te da mi glave prepune hrastova i topola viču da sam ološ, glave „skrivene iza lažnih imena“, glave bezgrešne i neupitnih kvaliteta u svoj svojoj impozantnosti i veličini, glave oglušile na sitno žbunje oko sebe, u svoj veličini svojih misli uljuljkane u svoje diplome i časna zvanja, glave tuđe na ramenima slabim, glave poniznosti i glave slugana, „sine kada te takvi ne vole tada znaš da si na putu da ostaneš svoj“.

I nema tu velikih mudrosti i još većih posebnosti, što manje ljudi me voli više ostajem svoj, što manje ljudi me voli manje ih se gura da vodi moj boj, ta nije moguće sa svakim stati u isti kroj, padovi i usponi, greške i uspjesi, suze i smijeh sve će to stati u život moj, velebne topole i velebniji hrastovi sve će to proći, al bez obzira na sve „sine ostani svoj“.

I mrgud i namćor i vaki' i naki' sve sam to bio i biti ću još, ko' drumski put prašnjav i grub, ko' Dunav hladan i dubok, cinik i bundžija, provokator i uzurpator, sve to i mnogo još toga dokle god sudbina ne kaže : „Stoj“, sve do tada ja trudim se biti svoj, trudim se biti svoj sa uspjehom katkad većim a katkad i manjim, sa manama i vrlinama, u dolinama i nizinama, u bitkama i primirjima, sve je to na koncu samo moj i ničiji više boj, stoga je važno ne zaboraviti „sine budi svoj“.

"Oj budi svoj, i čovjek ljudskog zvanja!
Pa diži čelo kao sunce čisto;
Jer kukavica tek se rđi klanja,
Tvoj jezik, srce nek su vazda isto.
Za sjajnim zlatom ko za Bogom gledi
Tek mićenika ropskih podli roj;
Ti gledaj, da l' i duša zlata vrijedi,
Pa budi svoj
."

"Da, budi svoj! Pa dođe l' poći hora,
Gdje tisuć zvijezda zlaćanih se vije,
Kad čovjek račun si završit mora,
I ti ga svršuj, nek ti žao nije,
Jer tvoje srce šapnuti će ti:
Oj mirno, brajne, sad si račun zbroj!
Poštenjak, čovjek na zemlji si bio,
Bio si svoj
!"

August Šenoa


Stariji postovi

Paorski blues
<< 08/2011 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28293031


MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
23361

Powered by Blogger.ba